MOJIH 7 (NE)MIRNIH GODINA U MIROVINI
Sa 01.01.2014. je počeo moj prvi dan mirovine.
2014.
Ta godina je bila turbulentna. U veljači je Davor vadio krv i tad je počeo dugački put. Sa 9.000 leukocita skočilo je na 11.000 pa na 13.000 itd. Tad ga je doktorica slala da mu postave dijagnozu, iako je već iz nalaza (zbog 2 riječi “Gumprechtove sjene”) znala o čemu se radi, ali nije znala tip: A ili B. Tako smo krenuli na dugački put do srpnja kad je dobio dijagnozu, B-CLL (kronična limfocitična leuk.), znači tip B. Hvala Bogu, velika sreća u velikoj nesreći samo zbog jednog slova.
U ožujku smo oboje išli na gastroskopiju: ja sam dobila dijagnozu gastritis i helicobactery, a Davor erosiva gastritis. Pili smo tablete: on jače, ja slabije i nakon druge gastroskopije – stabilizirali smo se, ali mi je vječno ostao taj gastritis. Davor je prestao piti pivu i od tad je nije konzumirao.
Cijelu 2014. smo proveli hodajući po bolnicama, doktorima, pretragama itd. Uz to smo se borili sa groznim susjedom koji je doselio polovicom 2013.
2015.
Ova godina je počela loše i bila je sama po sebi loša. U ožujku sam počela preskakati plaćanje nekih režija, jer nisam imala novca za preživjeti (puna kredita), ali sam počela i raditi knjige drugim autorima. Sve u svemu, 2015. je opet provedena po bolnicama na pretragama, jer se ova bolest mora kontrolirati svakih par mjeseci.
Ludi susjed je i dalje divljao pa smo počeli zvati policiju i tako je policija bila svaki drugi dan gost u našem domu. Ništa nisu mogli učiniti, jer su takvi zakoni pa sam počela pisati žalbe sudovima. Ništa nije pomagalo. Svi sudovi su pisali “nije kriv”.
26.11.2015. je umrla naša Šuška. To mi je bila najgora godina, Šuška je umrla tiho u snu i nije mi dala taj težak teret izbora eutanazije. Nakon njenog odlaska u Nebo, mi smo bili kao dvije prazne posude, stan je postao hladan, negostoljubiv, neprijateljski, osjećala sam se strašno izolirano, depresivno, napušteno.
Počela sam pisati oglase, da tražimo sličnu curicu, nešto crno-bijelo i 28.11.2015. se javio čovjek (2 dana nakon što je Šuška umrla) i rekao, da ima ženku koja će se okotiti oko Nove godine i da mi želi pokloniti štene, neka izaberem koje hoću. Odgovorila sam mu da želim žensko i dogovor je pao, samo smo čekali da se malena rodi.
Maša se rodila 26.12.2015., točno mjesec dana nakon što je umrla Šuška i bilo mi je to sve jako znakovito, ali nisam propitivala sudbinu. Čekali smo da nam čovjek javi kad ćemo je dobiti.
2016.
Nastavila se financijska suša, jedva sam preživljavala, još uvijek sam imala neplaćene režije za tu tvrtku, a koje su se gomilale, ali one ključne sam, naravno, plaćala. Počela sam pisati žalbe toj tvrtci i odobravali su mi plaćanje dugova u ratama i tako sam se nekako snalazila.
Maša je došla 13.02.2016. i čim se uselila, unijela je svjetlost u taj hladni prazni stan i u naše duše. Više nismo bili tako turobni i tužni, jedva smo je dočekali. O Maši sam već pisala i sa nama je već 5 godina.
Davor je navalio da se selimo, jer ovo više normalan čovjek nije mogao izdržati živjeti ispod tog groznog susjeda i 31.05.2016. sam ga nazvala na posao i rekla: „selimo se“.
23.07.2016. sam počela slati e-mailove raznim agencijama za nekretnine, davala sam oglase za prodaju mog stana i počeli su ljudi dolaziti.
Došla je jedna jako draga i ugodna gospođa, stan joj se svidio i pogodile smo se, stan je prodan. Dana 04.10.2016. je dala kaparu i prvo što sam napravila bilo je, da odem platiti sve zaostale režije, jer novoj vlasnici nisam smjela ostaviti niti lipe duga. Kad sam to platila, sa srca mi je pao ogroman teret.
21.10.2016. je gospođa platila ostatak novca, stan je bio prodan i mi smo se dali u potragu za novim stanom.
Našli smo jedan u Prečkom, kao 2. kat, a u stvari je bio 3. kat, požurili smo, jer smo morali brzo iseliti i 31.10.2016. stan je bio kupljen (razmišljala sam pa kako baš na Noć vještica, što se kasnije pokazalo znakovito). Davor je morao dignuti kredit, da ga sredimo. Od početka sam imala loš osjećaj u vezi tog stana, ali nismo imali kamo pa smo ga kupili. Kućni broj tog stana je 20, a ja taj broj ne volim, jer sam 20.05.2006. slomila nogu i taj broj mi je postao zlokoban.
Nakon kupnje stanja srela sam predstavnika stanara tog stana u Prečkom i pitala ga kakvi su susjedi, rekao mi je, da iznad nas živi neki luđak koji stalno lupa! Što sad? Stan je kupljen, majstori rade, nema se gdje? Gdje mi je bila pamet, da to pitam prije kupnje, a ne nakon kupnje tog stana? Kad sam to rekla Davoru, ugasio mu se sjaj u očima kao i meni.
Dana 15.11.2016. smo uselili u taj stan, cijelu noć je taj luđak lupao, a lupao je i taj stari bojler /star 16 godina, što smo kasnije saznali, a rečeno je da je star 6-7 godina/ i ujutro 16.11.2016. sam rekla Davoru: „Ja ovaj stan prodajem, a ti kako hoćeš!¨ On je ispalio kao iz puške: „Može.“ i tako sam opet počela oglašavati taj stan u Prečkom, da se prodaje.
Davor nije mogao slušati lupanje ovog drugog luđaka iznad nas, bježao je van iz stana, vozao se tramvajima po Zagrebu, puno je hodao, a najsretniji je bio na poslu (tako mi je govorio još otkad se u Gajnice doselio onaj prvi luđak).
Ja sam ostajala u stanu, dok njega nije bilo ili dok je radio, kljukala se Lexaurinima od 3mg, navila TV jače, samo da ne čujem to lupanje iznad glave i čuvala sam stan, jer sam se bojala, da tom luđaku iznad nas nešto ne procuri: kada, školjka, lavabo itd., jer je stan bio u procesu prodaje. To je ostavilo neizbrisiv trag na meni i kasnije sam shvatila, da bolujem od PTSP-a zbog buke.
02.12.2016. (tatin rođendan) sam prodala taj ukleti stan u Prečkom, ali smo trebali iseliti do 12.12.2016. (rođendan Davorove unuke Karle) i opet sam jurila u potragu za novim stanom. Našli smo ovaj stan u Španskom, kupili smo ga 06.12.2016. (sveti Nikola). Stan je bio u jako lošem stanju i hajde opet – uređuj sve po redu. 10.12.2016. (Gospa Loretska) smo uselili u taj stan s tim, da kuhinja i kupaonica nisu bile uređene, ostale su onakve kakve smo zatekli. Stavili smo novu PVC stolariju, nova protuprovalna vrata, laminat u sobu, promijenili rasvjetna tijela, nove utikače, kupili nove uređaje: štenjak, frižider i perilicu i ... počeli smo živjeti.
Nisam mogla zamisliti, da Božić i Novu godinu dočekam ispod onog luđaka u stanu u Prečkom i da opet moram zvati policiju, iako smo ih jednom zvali, dok smo bili tamo pa su mi rekli, da sam treća koja je tu noć zvala policiju.
Paralelno uz to smo svako malo išli liječnicima i Davor je promijenio hematologa. Više nije išao u jednu bolnicu, već na KBC Rebro i od tada se liječi kod njih.
2017.
Novu 2017. smo dočekali u ovom stanu gdje smo sada. Tada je počelo jedno negativno razdoblje za mene kad sam od depresivne, povučene i distancirane osobe postala jedna jako agresivna, eksplozivna, ljuta, povrijeđena osoba. Valjda je sve izbilo van kad smo se opustili i tad sam pukla, razgovarali smo otvoreno o svemu i nisam se štedjela. Shvatila sam, da sam oboljela od PTSP-a zbog buke i stalno mi smeta buka: moram otkriti otkud dolazi, ako su radovi u kući – ne smeta me, naravno, jer ljudi svako malo uređuju stanove. Ako ne znam uzrok buke, tražim dok ne vidim uzrok buke i onda se smirim. Tad obvezno moram popiti Lexillium 1,5mg.
Ta 2017. je bila relativno mirna do 31.08.2017. kad je Davor išao na UZV abdomena i na desnom bubregu mu je dijagnosticirana suspektna cista. Otišli smo urologu u jednu bolnicu, ali to je bila jedna grozna lakrdija i tad sam se sjetila moje prijateljice sa faksa čiji je sin urolog, nazvala je, odmah smo bili primljeni na pregled. Dogovoreno je da Davor ide na operaciju sljedeće 2018. godine.
2018.
Ova godina je počela sa pripremama za Davorovu operaciju i on je 14.02.2018. operiran, izvađen mu je desni bubreg, cancer se počeo širiti, ali hvala Bogu, nije probio stijenke organa i zaustavljen je! Davor se lijepo oporavljao, bio je 2 mjeseca na bolovanju i počeo je raditi 09.04.2018. sa stalnim kontrolama hematologu i urologu.
18.09.2018. sam se povezala sa mojom kolegicom iz moje firme, N.G. i od tad smo nerazdvojne. Zovem je „sestra moje Duše“ i zahvaljujem joj na svakom danu kojeg dijeli sa mnom i pomaže mi, a ja njoj pomažem koliko i kako mogu. Postoje ljudi anđeli, a ona je jedna od tih ljudi anđela. Hvala Bogu, da je uz mene i da sam ja uz nju.
2019.
U travnju 2019. smo odlučili renovirati kupaonicu, bila je u groznom stanju i Davor je preko kartice dignuo kredit, kupili smo sve potrebno, našli majstore, pločice su postavljene, nova tuš kada, nova školjka, kotlić i radovi su bili gotovi 25.04.2019. Na žalost, Uskrs smo dočekali u prašini, ali sam ipak obojala jaja, pripremila ručak i nekako smo slavili naš Uskrs, unatoč tim građevinskim radovima.
U rujnu 2019. smo odlučili renovirati i kuhinjicu pa je Davor opet na karticu dignuo kredit, stavljene su nove pločice na zid, laminat u hodnik i kuhinju, kupila sam preslatku kuhinjicu u „Lesnini“ i tu je došao kraj našim ulaganjima u stanove.
Do kraja te godine je bio mir, naravno, s redovitim kontrolama hematologu i urologu.
2020.
Ovu godinu smo dočekali u miru i opet s redovitim kontrolama hematologu i urologu. Na zadnjem vađenju krvi u proljeće, Davoru je konstatiran strašno vleiki broj leukocita, 224.700 i u proljeće, 21.04.2020. Davor je dobio lijekove „Imbruvica“ i „Alupurinol“. Od tada pije „Imbruvicu“ koja mu je snizila visoke leukocite na 20.000, "Alupurinol" više ne pije. Nova kontrola je 11.01.2021.
2020. godina je bila nemirna: 22.03.2020. je bio potres, onda je stigao koronavirus, počeli smo drugi „normalan“ život i tome se prilagođavamo. U svibnju je auto bio na servisu nakon 5 godina, sve je ok, treba mi da ga vozim na posao i liječnicima.
Sad odbrojavamo prosinac, dok ovo pišem, 08.12.2020., veselim se rođendanu našeg Gospodina Isusa Krista i želim da nam Nova 2021. godina bude bolja: da zdravlje posluži mog Davora i mene, da nas više ne muče financijski problemi i da smo zdravi.
Više ništa drugo ne tražim od te Nove 2021. godine, jer će 15.10. biti točno 100 godina kako se rodila moja mama Slavica, moja najbolja prijateljica i mislim da će ta godina biti pod njenom anđeoskom zaštitom.
Ovaj tekst nalazi se u 18. zbirci priča koja će izaći 2021., a 01.01.2021. mi je točno 7 godina kako sam u mirovini.
Otišla sam u prijevremenu i kao da me nešto tjeralo i kad sad pogledam unatrag, točno vidim da sam baš tad morala ići u mirovinu.
