VODITI TUĐE BITKE
''Pravi prijatelji su oni koji vas podižu kad nitko drugi nije ni primijetio da ste bili dolje." (''True friends are those who lift you up when no one else even noticed you were down.'') - nepoznati autor
Zagrljaj je nešto najprisnije što se može dogoditi kad se sretnu dvije osobe koje su u prijateljskoj vezi. A što se dogodi kad se osobe ne poznaju, a dijele svoje misli virtualno, jedna drugoj se povjere, kažu jedna drugoj svoje misli, svoj život?
I tu osobu ne poznamo osobno, ali kao da je poznamo, kao da se znamo stoljećima, bliskija nam je od neke prijateljice sa kojom se poznamo osobno 10-tak i više godina i najnormalnija stvar među takvim osobama je, da se i jedna i druga mogu osloniti jedna na drugu u bilo kakvim životnim pitanjima, a da jedna drugoj mogu i pomoći, svaka ovisno o mogućnostima.
Kad mi takva virtualna prijateljica napiše npr. da se loše osjeća, teško mi je, pomognem joj riječima, jer je npr. u drugom gradu i ne mogu nikako, osim riječima pomoći joj da se možda malo bolje osjeća i da je prođe to loše razdoblje.
Na isti način sam i ja dobivala podršku od dragih prijatelja kad mi je bilo teško i to im nikad ne mogu zaboraviti.
I onda naletim na ove riječi:
"Trebamo li voditi tuđe bitke? Ajde dijete drago, jesi li ti normalna!? Ma kani se tog posla i čuvaj sebe! Neka drugi svoje bitke vode. Treba biti mudar u svemu! Kako si tako naivna? Ne možeš toliko energije trošiti na takve stvari. Misliš da bi drugi to za tebe napravili!? Malo sutra!".
e, ovo me zaustavilo: ''Misliš da bi drugi to za tebe napravili!? Malo sutra!".... "
tako je ... malo sutra :) ma, nitko mene ne tjera to učiniti, naravno, ali to je nešto unutra u čovjeku, da ne može gledati kako ti netko trančira i mrcvari prijatelja, a ti stojiš po strani i gledaš, ne sudjeluješ - pa to je isto kao da i sama napadam!!!
I nije mi bilo prvi put, rekla sam da više to neću činiti i opet ono u meni se javilo i jednostavno sam morala, ali prošlo je to vrijeme, više se nikad neću izložiti za nikoga.
