TUŽIBABA: PSI, LJUDI, DJECA, PIJANI MLADI, PIJANI PENZIONERI - ŠTO NAPRAVITI?
ova slika je snimljena negdje u siječnju baš o ovome o čemu sad ovdje pišem:
Dakle ovako: prije 3 mjeseca smo doselili u novi kvart, u jednu zgradu u kojoj ima 5 pasa, u drugom ulazu cca 4 psa u trećem isto tako nešto, ne znam napamet. Prvo je piškila i kakala ispred zgrade, uredno pokupim sadržaj i odemo doma, ali poslije više nije htjela kakati ispred, već me vodi dalje negdje.
Otišle smo preko ceste uz rub nogometnog igrališta gdje postoji staza između ograde igrališta i zgrade, ali dakle: to je sve zakakano, nitko ne kupi izmet i ja tu više ne idem.
Moja Maša ne kaka tako da ja idem stazicom, a ona malo dublje ode na zemlju pa se pokaka, već ode još dublje gdje i ja moram za njom, dakle, morala bih ići preko tih ostavljenih psećih i ljudskih izmeta, gaziti to, da bih pokupila njeno, ali i ona onda gazi po tome i opet smo na ničemu.
E, sad dolazi jedno pitanje:
Između ovih zgrada postoji jedan park, na jednoj strani je izgrađeno dječje igralište sa spravama, mekanom podlogom, tu su klupice, košare za smeće, vidim ljudi se šeću sa psima koji kakaju i piške i to idu i tamo oko mjesta gdje su djeca na tim spravama, nitko ništa!, neki pokupe drekec, neki kao tipkaju na mobitel i samo prođu, drekec ostane i nikom ništa!
I sad tu dolazimo mi na scenu: idem uz rub gdje je zgrada i grmlje, Maša se tu popiški, pokaka se, pokupim izmet i bacim u košaru.
I sad, kako smo novi, naravno – dobivamo sa prozora upute: „ovo je dječje igralište, tu se djeca igraju, tu ne idu psi“, a istovremeno vidim neku susjedu sa psom, uredno šeće, druga stoji, pas se igra sa djecom na tom prostoru gdje su sprave za igranje, treća mama je dovela i dijete i psa!!!
I jutros me zaustavi jedna gospođa: „dobro jutro, ja sam sa ulaza br. 5 vidim vas kako dolazite tamo gdje se djeca igraju sa psom, po zimi ste i stazicu napravili (dokaz, da samo idemo na jedno mjesto kakati i piškiti!), zamislite kako će to biti po ljeti i kako smrdi kad se pas popiša“
Isuse! Kažem ja: „Gospođo, jeste to rekli i drugima?“ i pokažem vrećicu za izmet koju sam držala u ruci, ona će „vidim ja da vi lijepo sve uredno pokupite“ i opet pitam „jeste li to rekli i drugima“, a ona: „jesam, ali ništa!“
I onda krene slušanje, moj razgovor sa njom, da bi se ispostavilo kako joj smetaju i bicikli koji ulaze u haustor, jer ostavljaju tragove i uglavnom, pojadala se da je živjela u kući, da joj nedostaje dvorište, da je ona tu cca 30-tak godina, da joj je lođa važna, ali što joj ja tu mogu???
Nisam jedina koja hoda tim parkom, nisam jedina koja dovodi tamo pse, ona je čak zvala i Zrinjevac radi toga, rekli su da tu ne mogu ništa, da ljudi maknu te znakove zabrane za pse itd. itd.
Kad sam joj rekla koliko noću ljudi dovodi pse baš tamo gdje se djeca igraju i kako psi kakaju i kako ti isti ljudi ne kupe iza svog psa ništa, malo je snizila ton, na kraju mi je rekla da se žuri u grad itd. itd. itd.
Što napraviti sa takvima koji samo vide tebe i tvog psa, a druge ne vide????
nitko ne vidi pijane penzionere koji se deru i piju pive, nitko ne vidi mlade vandale koji razbijaju po noći iza sebe ostavljajući razbijene boce, prevrnute košare, ali kad si nova u naselju - svi vide samo tebe i tvog psa!
inače, Mašu ne puštam sa lajne iz poznatih razloga, ali nisam više pametna što napraviti, kome ugoditi, jer su mi 2 žene rekle "da zakaj ne pustim Mašu, ona je borderica, ona mora juriti", a znam da tu ima djece, staraca, ljudi koji se boje pasa, ali i da se tu šeću komunalni redari koji samo čekaju da opale kaznu, Maša inače sve živo "ovčari" (tjera u stado sve što vidi: bicikle, aute, ljude, buseve-sve!), dresirala sam je i uz pomoć službenog dresera, ali kaže on, da je teško ovčarskom psu izbaciti "ovčarenje" iz glave, može se samo kontrolirati pa to i radimo.
inače, ovaj tekst sam stavila i u 2 pseće grupe na Fejsu i baš me zanimaju odgovori (ovdje im se ni ne nadam iz poznatih zabrana dolaska na moj blog, ali neka tekst stoji i ovdje)
21.3. SVJETSKI DAN POEZIJE
POEZIJA: KAO MEDITACIJA, INSPIRACIJA I ŽIVOT
''Snalaze me mnoga pitanja bližnjih koja žele znati gdje nalazim dah i vrijeme za toliko spisateljstvo?"-gđa. Vesna Krmpotić
"....Za objavljenih 112 knjiga, od kojih se samo jedna (108 X 108) sastoji od 108 knjiga te predstavlja najopširniju knjigu poezije u svjetskoj književnosti?
I za 30-desetak njih u rukopisu?
Kraj tolikih putovanja i kraj četveročlane obitelji, kojoj sam dobar dio života bila tijesno na službu - odakle energija i vrijeme za toliki opus?
Postoji odgovor, kojega sam postala svjesna tek prije nekoliko godina.
Odgovor je jedna od bitnih aku-točaka u životu spisateljice Vesne Krmpotić.
I evo, ona nudi objašnjenje:
''1980. prvi sam put tjelesno stigla u Avatarov zemaljski dom, u Prashanti Nilayam.
(O tomu što se događalo tijekom tih 11 dana priča se u knjizi "Bhagavatar").
Jedanaestoga dana, na odlasku, moja prijateljica Azra Begić i ja, našle smo se blizu Avatara i svaka je napisala na ceduljicu onu svoju želju za koju smo od Njega molile ispunjenje.
Ja sam hitro svoje napisala i zaboravila što sam napisala.
Azra je napisala svoje, virnula u moje i nije zaboravila.
Poslije mnogo godina kazala mi je kako je glasila moja zapis-želja: "Daj mi Riječ".
Od toga časa, od toga mjeseca studenog 1980., tok se ludo ubrzao - u nadvodnomu i podvodnom smjeru.
I kad sada sučelim obje četvrti-i-nešto stoljeća, tj. 26 godina naspram 26 godina, odnosno, kad suočim 312 mjeseci s 312 (narednih) mjeseci, tada vidim nevjerojatnu razliku.
U prvoj četvrti-i-nešto stoljeća, od godine 1954. do godine 1980., objavila sam 10 knjiga.
(Od tih 10 nekoliko je bilo tanušnih knjiga poezije, a 2 su bile izbori iz dotičnih).
Kad se 10 rasporedi po polju od 312, to ispada da se svaki 31 mjesec objavila po 1 (nevelika) knjiga.
U sljedećih četvrt-i-nešto stoljeća, tj. od godine 1980. do 2006., objavila sam 74 knjige i napisala još 28 /ukupno 102 knjige.
A za razliku od knjiga iz prethodne četvrti, mnoge su od objavljenih bile nesvakidašnje obimne - "Brdo iznad oblaka" ima 500 stranica većega formata, a knjige "Petoknjižja vrlina" imaju okruglo 4.000 stranica.
Najveća od takvih nesvakidašnje velikih knjiga je gore spomenuta zbirka 108 X 108 - ona broji 11.664 pjesme na nešto manje od 3.000 stranica velikoga formata.
Uistinu, svaka 3 mjeseca-i-6 dana izašla bi po knjiga, što će reći 4 knjige godišnje, što opet znači da se svakih stotinjak-i-manje dana objavila po knjiga.
Knjiga svaki treći mjesec - usporedimo to s rezultatom prethodnoga razdoblja (knjiga svaki 31 mjesec) i dobit ćemo nevjerojatnu razliku - 10 naspram 102!
Drugim riječima, spisateljska se proizvodnja uvećala više od 10 puta. Pri tom ne uzimam u obzir debljinu knjiga, tj. broj stranica, jer tada bi računica ispala ne samo 10, nego i 100-tinjak puta veća.
I opet, trećim riječima, u prvom je četvrtljeću napisano 9%, dok je u drugomu napisano 91% od cjelokupne spisateljske produkcije (112 knjiga).
(Piše li se noću?
Jedva li se diše od pisanja?
Ne, naprotiv.
Pisanje je odmor, kontakt, igra, užitak.
Primjerice, u vlaku od Beograda do Zagreba ili obratno, napiše se po zbirka pjesama; na daršanu se napiše isto toliko.
Za 20-desetak dana rodi se podebela knjiga proze. Drama "Ramayana" napisana je za 3 dana. I sve se to radi neosvrtno, bez napora, kao nešto neizuzetno, svakodnevno...)
Zaključak:
ove (za sada) 74 objavljene knjige i njih još 28 u rukopisu, stoji spremno dokazati i pokazati gdje je i što je izvor njihova nadahnuća.
Onih prijašnjih, odnosno nasuprotnih 10 spremno je to isto pokazati i poduprijeti.
Gledaju se preko sudbonosne crte razdjelnice, povučene mojom željom za Riječju, željom upućenom toj istoj Riječi."
http://www.vesnakrmpotic.info/hr/okvir/ukupno
moj komentar: Eto, to je tako kad je poezija inspiracija, meditacija i život.
hvala, gđo. Vesna
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=105096
SPOMENIK PROŠLIH VREMENA
"Ne vidim nikakvu utjehu u tome što ću nadživjeti prijatelja i ostati samo spomenik prošlih vremena." - Charles Baudelaire
No, dogodilo se, nadživjela sam je, otišla je tiho, u ranu zoru 31.1.1993., između 02h-04h, otišla je tiho, kako je i došla, kako je i bila i trajala u mom životu, nenametljivo me pratila otkad mi je udahnula života dar, otkad me pazila, mazila, odgajala i odgojila.
Nenametljivo mi je prišla kad sam imala 12 godina i postala moja najbolja frendica, imala sam 12 godina kad sam se zagledala u duboke plave oči crnokosog dječaka iz osmog razreda, bio je to prvi san, bilo je to prvo grožđe koje je donosilo nektar na dušu.
Vidjela je tu promjenu, vidjela je i prve tri pjesme koje sam napisala baš te, 1969. godine, sjećam se, sjedile smo u velikoj sobi (tamo su spavali tata i mama), na tatinom kauču i ispričala mi je o svojoj prvoj ljubavi, o Jerku Babiću, kako su se voljeli; ona je imala 15, on 17 godina i najveći dodir među njima je bio onaj kad su se držali isprepletenih malih prstiju, život ih je razdvojio, Jerko je otišao svojim putem, Slavica svojim.
Iako sam bila jako mlada, iako sam imala tek 12 godina, tiho sam joj rekla: “sviđa mi se jedan dečko iz osmog razreda” i to poslijepodne smo prošetale njegovim naseljem, ja sam joj ga pokazala i njen komentar je bio: “zgodan je, a uzvraća li ti simpatiju?” Odmahnula sam glavom i rekla da mi ne uzvraća.
I tako je krenulo: svaku novu simpatiju ona bi vidjela, pričala sam joj o svemu, kako od tad, tako do 31.1.1993.
Da nisam imala tako dobru prijateljicu, ne znam kakvim bi tijekom moj život išao, a kako je tata bio nemilosrdno strog roditelj, živjela sam ispod staklenog zvona pa sam ipak udahnula malo svježeg zraka kad bi mama maknula taj brižno postavljeni štit.
Uvijek smo imale svoje tajne, uvijek me pratila u mislima i kad bih išla na ples i prespavala kod neke frendice, govorila bi mi na odlasku: “samo pametno… ako budeš pametna, mogu te pokrivati i moraš mi sve reći, jer znaš kakav je tata.”
Mladost mi je prošla u takvom udisaju i izdisaju svježeg zraka kad bi se stakleni štit dizao iznad mene i kad bih pružala ruke prema Suncu, Mjesecu, zvijezdama, kad bih grlila život i zahvaljivala Bogu što imam bar nju koja me razumije i štiti.
Udala sam se prvi puta 1976., imala sam samo 19 godina, Željko mi je bio prvi dečko i morala sam se udati, nismo bili skupa ni 20 mjeseci, rastali smo se i opet sam bila ispod staklenog zvona, do 1984., a onda sam se udala i drugi put i otišla sam na 7 godina i kroz cijelo to vrijeme, pratila me u mislima i kroz tih 7 godina, kad sam živjela sama u zlatnoj krletci, opet mi je pomogla otvoriti vrata te krletke.
U tom drugom braku sa profesionalnim kockarem koji mi je dao sve, samo sebe ne, život u zlatnoj krletci, prepun materijalne neovisnosti, bogatstva, lažne sreće, mučnih zagrljaja i tužnog jutra, bez nje ne bih preživjela.
Kad je odlazila, opet je tiho i nenametljivo, da ne poremeti taj sklad mog života, samo zatvorila oči.
U pola 2 u noći smo si rekle: “laku noć”, zazvala sam je u 05.50h, nije se javila, upalila sam svjetlo i vidjela samo njenu malu haljinu od tijela koju mi je ostavila iza sebe, a duša joj je još lebdjela oko mene, to znam.
Osjećala sam čudo te hladne nedjelje, 31.1.1993., njena mala iznošena haljina je bila sa mnom do pola 1, kad je došao mrtvozornik i proglasio smrt., odvezli su tu njenu haljinu, ali ja i dan danas osjećam kako njena duša lebdi oko mene: ponekad je to smireno, ponekad se uznemiri, ako sam ja u nekim problemima.
Ostala sam kao spomenik tih prošlih vremena, ali i u sadašnjosti njen duh, poput anđela čuvara usmjerava moj život prema pravilnim putevima, čujem taj tihi glas u dubokoj tišini, onaj prvi glas, jedva čujan, a tako kristalno jasan.
Hvala ti, mama, moja draga prijateljce, što si još uvijek uz mene i što mogu s tobom u sebi pričati kao nekad.
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=70707
"TUĐINKA"
ili "OUTLANDER"
''RONALD D. MOORE U OUTLANDERU BALANSIRA PRIČU OKO POVIJESNE FIKCIJE I ZNANSTVENE FANTASTIKE VJERNO PRATEĆI KNJIGU''
S lijeva na desno: Tobias Menzies (Frank/Jack Randall), Graham McTavish (Dougal MacKenzie), Sam Heughan (James Fraser) i Caitriona Balfe (Claire Beauchamp Randall Fraser).
''Outlander je prvotno najviše pažnje dobio na račun njenog adaptatora za televiziju, Ronalda D. Moorea, poznatog po svom radu na Star Treku i Battlestar Galactici. Nedavno je imao neke neuspjele projekte, među kojima je i Helix, ali je sa Outlanderom zasad krenulo vrlo dobro. Priča započinje završetkom Drugog svjetskog rata, tijekom kojeg je glavna junakinja Claire Randall radila kao medicinska sestra te svjedočila užasima i krvoprolićima rata. Tijekom svoje službe kao vojne doktorice, Claire se udaljila od svog muža Franka Randalla, koji predloži putovanje u Inverness u Škotskoj gdje bi se ponovno zbližili, a usput otkrili nešto više o povijesti obitelji Randall. Sve je išlo lijepo i krasno dok jedne večeri nisu odlučili promatrati ritual druida kod kamenja na Craigh na Dun. Sljedećeg jutra, Claire odlazi ponovno do kamenja u potrazi za ljekovitim biljem, pada nesvijest i — budi se skoro 200 godina ranije, u 1743. godini.
Ne znajući, Claire nailazi na bitku između Crvenih mundira i Škota gdje prvi put sreće Jacka Randalla, zapovjednika u britanskoj vojsci i dalekog pretka svog supruga. Iz bitke ju spašava James Fraser i odvodi je u dvorac Leoch gdje ju postavljaju za vidaricu u prostoriji u kojoj će s mužem 200 godina kasnije voditi ljubav. Bez obzira na veliki šok koji je uslijedio nakon promjene društvene sredine, Claire se odlično snalazi zahvaljujući muževom znanju o Škotskoj. U početku, svi misle da je Claire Beauchamp britanska špijunka, ali koristeći svoje liječničko umijeće stječe povjerenje cijelog dvorca.
U knjigama, a uskoro i u seriji, se ovakvo kamenje koristi kao portal koji povezuje 20. i 18. stoljeće.
Nezaobilazni dio serije je i predivan škotski krajolik u kojem se snima, što uključuje dvorac Doune koji je pretvoren u dvorac Leoch, mnoštvo okolnih pašnjaka, te razni mlinovi, potoci i šume. Što se tiče glazbenog ugođaja, za to je zaslužan Bear McCreary koji kombinira modernu glazbu sa zvukom škotskih gajdi što daje još realističniji doživljaj Škotske u 18. stoljeću.
Kroz prvi dio sezone se povlači pitanje hoće li se Claire ikad vratiti u svoje vrijeme, hoće li opet vidjeti svog muža i zašto je baš ona odabrana za to putovanje, dok se u drugom dijelu sezone više istražuje brak Claire i Jamiea gdje njena ljubav prema njemu dođe do izražaja kad odabere njega umjesto povratka u svoje vrijeme. Caitriona Balfe u lik Claire unosi osobnost staložene, samouvjerene i odlučne žene koja će uvijek naći pravi put i boriti se za ono što je njeno. Svim se snagama želi vratiti svom mužu u budućnost, iako joj na putu stoje znatiželjni, neobrazovani i sumnjičavi ljudi.
Serija obiluje monolozima, točnije razmišljanjima same Claire, koja je u prošlosti vrlo usamljena i otuđena, a sam spomen njezinog putovanja kroz vrijeme bi je mogao koštati života. Uzimajući to u obzir, ne osuđujem ju što se tiče njene odluke o braku s drugim muškarcem. U 20. stoljeću je Frank i dalje traži i voli, dok u 18. stoljeću ima Jamiea u kojeg se zaljubila i koji je također voli, iako zna istinu o njenom putovanju i razumije zašto je lagala svima kad su se sreli. Je li njena odluka da se ne vrati Franku samo privremena ili trajna? I hoće li se i dalje pokušavati vratiti kući ili je pronašla svoj pravi dom sa Jamiem? Za odgovore ćete morati pričekati sljedeću godinu i novu sezonu ili se baciti na čitanje knjiga!"
ŽANR povijesna fikcija, drama, romantična, znanstvena fantastika
AUTOR Ronald D. Moore
GLUME Caitriona Balfe, Sam Heughan, Tobias Menzies
tekst sa:
http://www.serijala.com/izdvojeno/recenzija-outlander-uzbudljiva-mjesavina-drame-romanse-i-sf-a/
ISTINSKI AUTORI
Poznata blogerica, moja FB i blogo-frendica Gordana Majdak, poznata kao SILENCE i BLUE PERLA u blogosferi je pokradena.
Kradljivica je, naravno, sakrila sve pokradeno blago na tom blogu, ukradeno u tami i mraku njenog mozga i bojala se Svjetlosti.
Gordana Majdak je napisala ovaj tekst:
''Zanimljivo je, a može biti i zabavno kada naiđete na svoje radove koje ste pisali prije nekoliko godina, danas na tuđem blogu.
Sama spoznaja da je osoba mnoga vaša djela tako brižno čuvala i da ih sada ponovno izvlači iz ladice, imponira vam.
Iako, naravno, ne možete shvatiti istinski poriv jedne takve individue koja ulaže silan napor u sve to, ne bi li nahranila svoj gladni ego.
Što dobivaju takvim malicioznim postupcima vrle pjesnikinje ispod čijih tekstova se mogu pročitati komentari hvale, a djela nisu njihove umotvorine?
Što se događa u tim glavama kada imaju potrebu vršiti takve radnje?
Iskreno, lovi me podsmijeh pri samoj pomisli na to, jer toliko toga nam je dostupno, da se mnogim stvarima može ući u trag i da iole informatički obrazovane osobe to jako dobro znaju, pa me čudi takva hrabrost, a zgranuti me može tuđa bahatost.
Recimo samo da moja izdana zbirka ''Lauda požudi'' ipak podliježe zaštiti autorskog djela, pa na kraju krajeva i moja web stranica na kojoj se mogu naći sadržaji čuvani i nekoliko godina unazad.
Ali, kome tumačiti što je to zaštita autorskih prava i kako postoji i Zakon o navedenom, kada ćemo i dalje imati jadne i mizerne spodobe koje su potpuno nesposobne stvoriti svoj vlastiti pisani svijet, koje ne žele pisati iz duše i s dušom, graditi nešto svoje i prepoznatljivo, već zadiru u tuđe.
Da stvar bude još više komična, čine to namjerno ili su potpuno bezumne u pokušajima da budu netko i nešto, da postanu ono što nisu i ne mogu biti – istinski autori svojih djela.
Ali vjerujte mi na riječ, kada bi se samo malo potrudile, ne bi to bilo tako teško.
Pronašle bi u sebi možda daleko kvalitetnija djela nego što su ova moja, koja su pokradena.
Otkrile bi možda kako je ovo što ja pišem smeće, a upravo osobe koje se bave krađom i oskvrnućem tuđih djela u sebi možda imaju jedan divan i prepoznatljiv poetski svijet.
Žao mi je što će to propustiti otkriti sve dok se bave mojim tekstovima.
Ipak, odavno sam se uzdigla iznad toga, tako da samo mogu reći: sretno u daljnjem radu i nema potrebe da mičete i brišete moja djela s Vašeg bloga jer ih je meni lijepo vidjeti s obzirom na to da Vam se nisu svidjela ne bi se ovdje zasigurno niti našla..."
Silence/Gordana Majdak
Copyright ©2015
IZBRISAO SAM NEPRIJATELJE
"Stari kineski car potkraj života učini svečanu zakletvu:
'Osvojit ću i iz carstva izbrisati sve svoje neprijatelje.'
Malo kasnije dvorjani su ostali jako iznenađeni kad su vidjeli cara kako šeće i veselo čavrlja sa svojim najljućim neprijateljima.
'Zar nisi rekao da ćeš svladati i izbrisati najveće neprijatelje svojega carstva?', upita ga začuđeno prvi savjetnik.
'Pa ja sam ih doslovno izbrisao', odgovori car. 'Pretvorio sam ih u svoje prijatelje.'...."
(Ljudevit Anton Maračić, ''Priče o pahuljici'')
PEPELNICA - čista srijeda
"1. OŽUJKA - PEPELNICA - ČISTA SRIJEDA, post i nemrs
Poruka Pepelnice s kojom pocinje preduskrsno pokornicko vrijeme dade se sazeti u jednoj recenici: "Obrati se covjece, dok jos imas vremena!"
Poziv na obracenje, s kojim se cesto susrecemo u Bibliji, poprima na Pepelnicu osobitu hitnost, jer nas podsjeca na to, da ne mozemo vjecno racunati s vremenom. Nas zemaljski zivot je ogranicen, on je poput leta zrakoplova pokraj nas.
Zato moramo koristiti vrijeme: ciniti dobro, odbacivati zlo, zivjeti tako da se svidimo Bogu. Tako promatrana, Pepelnica je ozbiljan dan-dan hitne opomene, i mi tada razumijemo zasto je ona zajedno s Velikim petkom glavni dan posta Crkve.
Na drugoj strani upravo smo culi Evandjelje, da nemamo povoda pokazivati zalosno i kiselo lice i biti potisteni. Zasto ne? Jer poruka o obracenju, kajanju i pokori je radosna vijest, utjesna poruka. Nama je receno: svejedno gdje stojis, mozes poceti nanovo, mozes pokusati ponovo sa svojom vjerom, s nasljedovanjem Isusa.
Bog ceka na svakoga, i spreman je svakoga koji se k Njemu okrece i cini korak prema Njemu, prihvatiti. Bog je pun spremnosti na pomirenje, On je kako smo culi u citanju: "......njeznost sama i milosrdje, spor na ljutnju, a bogat dobrotom, On se nad zlom razali (JI 2,13).
Mi smo doduse cesto slusali da trebamo s novim usima slusati i primjetiti, pa sve ipak nije tako jasno.
Pepelnica - Korizma poziva nas: zgrabite sansu, pomirite se s Bogom i vasem zivotu dajte novi pravac! Najvaznije je kod toga, ako se slijedi taj poziv, da je namjera unutarnje odluke: 'Da, ja hocu nanovo poceti, svjesnije zivjeti s Bogom i u vjernosti prema Njegovim zapovijedima'.
Buduci da je covjek bice od krvi i mesa, vazno je da se unutarnje uvjerenje konkretizira prema vani, da se ocituje u konkretnom ponasanju. I tu u igru ulaze tri klasicne upute za Korizmu:
POST - MOLITVA - MILOSTINJA.
POST: Nametnuti sebi odricanje tjelesnih uzitaka i to ne radi vitke linije, nego za Boga; kao znak pokore, dobre volje, u svijesti da Bog vidi to sto mi u tajnosti cinimo. Manje jesti znacilo bi odricanje od mesa, alkohola, slatkisa. Mozda i pitanje: 'Koji odnos prema sebi moram odbaciti, a na koji sam navikao?'
MOLITVA: To je dusa vjere. Kod toga zelim dati dva poticaja: Molitvi ne pripada samo govorenje, nego i slusanje. Gdje slusamo Boga? Prije svega u Rijeci - Svetoga pisma, ako uvijek iznova koncentrirano citamo jedan odlomak i o njemu razmisljamo i pitamo se: 'Koja rijec posebno meni govori?'
Zajednicku molitvu, svetu Misu ponovno ozbiljno primiti k srcu. To znaci, na prvom mjestu posjecivati nedjeljnu misu, a moze znaciti i svakodnevno biti na Misi, na Euharistijskom klanjanju, krunici, sudjelovati u poboznosti kriznoga puta.
Za sve to vrijedi rijec sv. Arskog zupnika: "Privatna molitva-slamka; molitva zajednice-mocni plamen".
MILOSTINJA: Jednom ili vise puta se odijeliti od novca u korist potrebite osobe. Kao mjerilo za to, mogla bi nas podsjetiti Isusova rijec: "Kako dajete, tako ce se i vama dati; mjerom kojom mjerite, i vama ce se mjeriti".
KORIZMA je vrijeme koje trazi nesto od nas, ali puno vise daje: veliku sansu, sansu za religioznu i ljudsku obnovu. Mi ne mozemo nista razumnijega i sadrzajnijeg uciniti, nego zgrabiti ovu sansu.
KORIZMA: sa Pepelnicom ulazimo u 40 dnevnu pripremu za Uskrs.
40 dana, vrijeme promisljanja, pokore, nove orijentacije i pripreme za Uskrs. Od Pepelnice ili Ciste srijede do Velike subote, izuzevsi nedjelje, traje Korizmeno vrijeme, koje se oslanja na 40 dana koje je Isus proveo posteci u pustinji.
Pravo govoreci, od Pepelnice do Velike subote je 46 dana, ali se nedjelje ne broje, jer dan Gospodnji ne trpi posta. To ne znaci da nedjelju mozemo iskoristiti za propustene dane odricanja, pa se dobrano najesti i napiti. Sjetimo se, s Korizmom pocinje vrijeme spoznaje samoga sebe, promisljanja, odricanja i nove orijentacije prema Bogu.
Obracenje je odlucujuca misao Pepelnice. Vanjski znak obracenja je znak kriza od pepela. Pepeo je dobiven od spaljenih blagoslovljenih palminih ili maslinovih grana prethodne godine koristenih na Cvjetnicu. Pepeo se blagoslivlja svetom vodom i kadi tamjanom. Svecenik oznacava vjernika krizem od pepela govoreci: "Spomeni se covjece, da si prah i da se u prah vracas". (Usp Post 3,19). Druga recenica glasi:
"Obratite se i vjerujte Evandjelju". Obracenje ne znaci bezuvjetno 180 stupnjeva zaokreta, nego puno vise korekturu puta, ciji cilj treba biti Bog kojeg ponovno treba staviti u centar vlastitog zivota.
Pepeo podsjeca ljude na njihovu vlastitu prolaznost. Pepeo je vec u Starom zavjetu znak pokore, pokajanja i poniznosti. U knjizi Joninoj kaze se sto je kralj Ninive iskusio kroz cetrdeset dana nakon sto mu je najavljeno rusenje grada:
"Glas doprije do kralja ninivskoga: on ustade s prijestolja, skide plast sa sebe, odjenu se u kostrijet i sjede u pepeo" (Jon 3,6).
Obicaj Korizme nastao je u IV. st.
Propis pepela za Pepelnicu ili Cistu srijedu sto ga dobivamo od palminih ili maslinovig grana, potjece iz XII. stoljeca. Dugo vremena korizma se svetkovala velikom strogoscu. Tako su primjerice vjernici prvog tisucljeca koji su pocinili teski grijeh, morali provesti Korizmu izvan zajednice, a u ekstremnim slucajevima, samo u vreci i pepelu. Tek na Veliki cetvrtak opet su bili primljeni u zajednicu.
Do Drugog vatikanskog koncila post u Katolickoj Crkvi bio je obvezujuci. Trebalo se odreci mesa, mljecnih proizvoda, vina, jaja. Danas su samo Cista srijeda i Veliki petak obvezni dani posta, a za vrijeme izmedju, post se svakako preporuca. Promijenio se i nacin odricanja. Meso u danasnjem drustvu nema vise onu vrijednost kao ranijih stoljeca i za ljude vise ne znaci nikakvo odricanje. Mnogi su umjesto toga razvili druge oblike posta. Mnogi se katolici danas odricu kave, alkohola, cigareta i vrlo cesto slatkisa. Takodjer su svakidasnje navike kao televizija, kompjutorske igre ili voznja autom ogranicene u Korizmi.
Korizma treba doprinijeti da razmislimo o starim navikama i eventualno ih promijeniti. Da se od losih navika pravo ociste, katolici trebaju za vrijeme Korizme kao pripremu za Uskrs, takodjer i sakrament Pomirenja ili ispovijedi.
Post na Pepelnicu i Veliki petak, odnosi se na katolike od navrsene 18.god. do zapocete 60. godine zivota, a nemrs za starije od 14 godina.
Zelimo svim vjernicima da ustraju u svojim nakanama obracenja i odricanja od sutra svetkovine Pepelnice-Ciste srijede pa do Velike subote.
Mi dajemo, a Bog nagradjuje!''
https://www.facebook.com/photo.php?fbid=10211476434042514&set=a.1590913168743.85908.1113294194&type=3&theater
https://www.facebook.com/groups/751584551565979/?hc_ref=NEWSFEED
