OSVRT NA 2. ZBIRKU POEZIJE „DVORANA SAVRŠENE AKUSTIKE“ PROF. EMER. DR. SC. DAVOR JURETIĆ
slika: digital artist
Ono što čitatelja privuče nekoj knjizi, nije njeno luksuzno ruho lakiranih korica, već dubina i ljepota poezije koja se skriva unutar tih bijelih listova gdje je Pjesnik izlio svoju dušu.
Opet imam čast i zadovoljstvo napisati osvrt za 2. zbirku poezije „DVORANA SAVRŠENE AKUSTIKE“ prof.emer.dr.sc. Davor Juretić, što mi niti malo nije lagano, već sa pažljivim čitanjem ponovo susrećem te jedinstvene stihove koje nam je Pjesnik podario i ovom svojom zbirkom.
Pjesma „Prvo čitanje“ svojim jakim emotivnim nabojem kao da zatvara već otvorena vrata za čitatelja, ali nije tako:
„Da, bilo je sve
i bilo je dobro da nisam isprintao
više od tri pjesme,
jer tko bi to izdržao?”
O, itekako sam „izdržala“ kako Pjesnik navodi u toj prvoj pjesmi koja je odmah pokazala svoju jakost i dubinu pozivajući nas, da ipak ne zatvaramo već otvorena vrata, već da ih malo još više otvorimo.
„Prijateljica Suzi“, privukla me pjesma svojim zadnjim stihovima, jer jedino otvorena srca možemo primti i dati, jedino takvim finim i plemenitim osjećajima možemo ispustiti one vibracije koje spoje ljude.
“Služila je svojima
do kraja
fina, plemenita
i otvorena srca.”
Pjesma „Krik u noći“ podsjeća svakog hrvatskog čovjeka, svaku hrvatsku dušu, da je sve ono što se događalo tih '90.-tih bilo u ime i za Lijepu našu.
Koliko li je samo života nestalo, a koliko li je samo neobilježenih grobova ispod kojih dišu kosti zaboravljene, negdje u dubini zakopane, bez tragova svog postojanja, bez identifikacije?
“Možda već ležiš pregažena
još jedna nevina žrtva
za Lijepu Našu
krvlju natopljenu”
Pjesma „Šup karta“ podsjetila je i mene na odlazak moje mame, a Pjesnik duhovito piše o tom teškom trenutku rastanka sa najdražom osobom na svijetu:
“Pažljivo je izvagala
pa je meni fino rekla
„Dobila sam posljednju pomast“
a za ostale je izravniju poruku imala
„Dobila sam šup kartu“… “
Rekla bih, da je ono što je nama najprirodnije, Pjesniku bilo najteže, jer u pjesmi „Još dva dana“ vrlo emotivno i tužno čitam ove stihove, koji naizgled pršte od životne radosti, ali jedna stepenica mijenja sve, a posebno ljudska hladnoća prema drugačijima, prema onima potrebitima, prema onima koji ne mogu nešto učiniti kao mi:
“Volio sam sve
života poklone
i ništa mi nije bilo prirodnije
od svakodnevne borbe
sa stepenicama i diskriminacijama.”
Nakon čitanja nekih pjesama, koje bih rado izdvojila, posebno su me dotaknule pjesme gdje se spominje Vukovar, grad heroj, grad zaboravljen na margini Lijepe naše, grad gdje još uvijek traju te nesalomljive podjele, grad gdje jedno dijete ide u jedan vrtić gdje se piše drugim pismom, dok drugo dijete odlazi u drugi vrtić gdje se piše ovim našim pismom, grad gdje se već od malih nogu uči djecu kako postoje razlike među njima, a to je nedopustivo. Ostala sam tužna nakon tih misli koje se događaju u Europi, toj Europskoj uniji kojoj smo težili tolike godine i u koju smo ušli, a ništa nismo naučili.
Završavam ovaj osvrt mislima, da će Pjesnik uvijek reći „Opet san onaj stari“:
“Opet san onaj stari
ja stari i mladi.
Vesele se oni koji me vole
a ja hvatam niti
povezane
ubrzane budućnosti
i zamagljene prošlosti.”
i da će nam pokloniti još pregršt svojih lijepih i neobičnih stihova koji nose duboke poruke iza naizgled zatvorenih vrata koja su toliko otovrena, da u njih može stati samo iskreno i čisto srce kao što je to Pjesnikovo.
Jadranka Varga, pjesnikinja
Zagreb, 7.6.2016.
