“DOZIVAM TE” - AUTOR: PROF. DR. DAVOR JURETIĆ
Dobila sam izuzetnu čast i radost napisati osvrt prve zbirke poezije, koju je napisao poštovani prof. dr. Davor Juretić, “Dozivam te”.
Pročitala sam danas ove lijepe riječi:
''Gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce.''
(Mt 6, 19-23)
I znala sam, da Pjesnik piše o ljubavi, koja obuzima dušu i odvodi je putovima, kojima ljudski razum nikad ne može kročiti.
Ljubav prema voljenoj osobi, onda kad se u trenu kaže “da” i dobije povratno “da”, to je onaj zlatni predznak, kojim se duša uz dušu veže i ništa im nije teže, nego kad ih život razdvoji.
U pogledu voljene osobe, u svakodnevnim stvarima, koje čine sreću, događaju se velika čuda, koje – opet kažem – ljudski razum ne može nikako razumjeti, već se može samo čuditi kako to Pjesnik plete ovu poetsku ogrlicu, sa koliko pažnje je birao svaki stih, kao poseban biser uronjen u morsku školjku.
Iz tih malih svakodnevnih sitnica, dolaze samotni trenuci, one tihe minute prije, nego će San sklopiti ljudske oči, kad se Pjesnik bavi duhovnim temama, odlazi na samo njemu poznat daleki put, kad se iz bijelog astrala ne prepoznaje ništa, osim mirnog disanja i kad pjesnik zna, da je život raj, ali možda tek iluzija stvarnosti, ako se ne živi u ovome “sada”.
Pjesnik me raznježio pjesmom “Lucija u meni”, toliko toplim, a tako tužnim riječima opisao je jedan, naizgled, običan trenutak na plaži, ali ne na bilo kojoj plaži, a čitatelji će osjetiti tu nježnost kad pročitaju ovu prelijepu pjesmu.
I shvatimo, kako je život dar, Božji dar, kojeg trebamo cijeniti kao najdragocjenije nešto, a i najkrhkije … da bi se stvarno shvatila ona Buddhina rečnica: "Život nije ništa više od kapi rose, koja drži ravnotežu na vrhu travke".
Život, u svojoj krhkosti, nosi snagu za koju ni ne znamo, da je imamo dok nismo suočeni sa rubom, dok ne dođemo do ruba i tek tada shvatimo veličinu, ali i krhkost i ljepotu tog Božjeg dara.
Međutim, kako je ovo brzo vrijeme, kako se sve mijenja nevjerojatnom brzinom, Pjesnik je shvatio, da putuje kroz život, taj Božji dar, putem “Meteora” što je lijepo opisao u svojoj pjesmi istog naslova, da bi zastao u trenu doživljavanja čuda dragog nam Svetog Ante dajući izvanrednu usporedbu sa čistim fizikalnim zakonom, koji vlada na ovoj našoj lijepoj planeti, sa izvanrednim završetkom kod čudnog broja od tri sedmice zapisanog u matičnim knjigama, što je stvarno izazvalo kod mene “Potres u svemiru”, kad sam nastavila prebirati po ovim nesvakidašnjim poetskim biserima.
Da, u pjesmi “Potres u svemiru”, uz emotivni naboj, koji raste iz stiha u stih, povlači se paralela sa čovjekom, kao svemirom u sebi i na što je čovjek spreman, ako se pusti tami pa posegne za zlim radnjama.
Niti jedan čovjek se ne rađa zao, ali dobiva izbor: izbor je ono što nas određuje na kraju svega pa tako i izbor dobrog ili izbor lošeg, što se uvijek vraća kao bumerang svakome tko učini loše drugoj duši.
“Snovi su neotvorena Božja pisma”, negdje sam pročitala, a kad je Lile sanjala kako hoda sa Tinom pokraj dubokog ponora ne mogu, a da se ne zamislim, koliko je pitanja imala njena duša u tom astralu dok je sanjala i gdje je dobivala te neobične slike, dok je Pjesnik u pjesmi “Snovi” postavljao pitanja i zapisivao ih na bijelu površinu papira.
U snovima, kao i u raju, sve je moguće pa ćemo poštovati ovaj Pjesnikov zapis sna, kojeg je Lile sanjala.
Na današnji dan, 24.6.2015. pišem ovaj osvrt, a znam da ništa nije slučajno, jer je danas Dan sv. Ivana pa sam tako i ja krenula putem hodočašća, čitajući Pjesnikovu pjesmu “Hodočašće” i znam da sam dobila lijep put za hodočašće ovom inspirativnom poezijom.
I dok čitam tu lijepu pjesmu, stvarno osjetim “… daleko dolje more i šum vjetra u borovima”, a posebno taj mir kad “..i oglasi se zvono, zvono Svetog Ivana”.
Izuzetno su me potresle Pjesnikova riječi u pjesmi “Osoba sa invaliditetom”, a neću pisati što sam doživjela čitajući je, neka svaki čitatelj pročita ovu pjesmu i, znam, nitko neće ostati ravnodušan!
‘’Mašta može svašta, a na slabašnom tlu stvarnosti, ona razvlači i plete svoje uzorke” je rečenica, koju sam davno negdje pročitala i shvatila njenu moć, a u pjesmi “Prednosti maštanja” pjesnik se poigrao baš tim uzorcima, što me neobično dotaknulo:
“…Postat ću crna rupa
Čekat ću strpljivo
da od mene nastane plodno tlo
iz kojeg će narasti stablo…”
Čovjek, kreiran na sliku Božju, sa dušom se okreće svom Stvoritelju, kad mu je teško ili kad mu je lijepo, zahvaljujući u molitvi za životni dar, sretan “…Prisutnosti Oca Idealu budućnosti”…kako Pjesnik pjeva u pjesmi “Dozivam te”.
I Pjesnik zna i osjeća, da je jedini put onaj Kristov put, da je najbolji prijatelj svake ljudske duše Isus Krist, kojeg je Bog dao kao svog jednorođenog sina za otkup grijeha ljudskih.
I dade nam Bog ovu divnu planetu, kako Pjesnik piše u svojoj pjesmi “U početku je bila Zemlja” i kad je Bog nastanio čovjeka na nju, hoće li i dalje biti Zemlja ili se pretvara u nešto apokaliptično, neprirodno, toliko bolno za gledati, da se i sam Bog zatekne u suzama.
Ne želim misliti, da će sve postati jedno “ništa”, jer i sama ta riječ nema riječ, nema zvuk, nema emociju, a “Ništa na početku i na kraju” je pjesma, koja me vuče u vakuum te riječi “ništa”, ali u silnoj tami te same riječi postoji svjetlost odgovora “… na sva ta pitanja ništa nema odgovora” pa ostavljam ovu pjesmu u njenoj cjelovitosti, jer “… ostaje samo molitva da je dragi Bog u nama jaši od ništa”, kako nam Pjesnik svojim riječima lijepo daje nadu i rasvjetljava tamu ovim jednostavnim, a tako dubokim stihovima.
Završavam ovaj osvrt čitajući Pjesnikom životopis, duše rođene u znaku “vaga”, čovjeka istančanog pjesništva i znam, da ovo nije prva zbirka poezije, koju je Pjesnik napisao i znam, da će ova zbirka biti dio sveukupne hrvatske poezije, koja svojom kvalitetom obasjava čitateljeve oči i dušu.
Jadranka Varga,
Zagreb, 24.6.2015.
http://www.digitalne-knjige.com/juretic.php
ova recenzija je objavljena u mojoj 8. poetsko-proznoj zbirci "MOJ TAJNI SVIJET"
