5. RECENZIJA
RECENZIJA ZBIRKE POEZIJE ''SJENA DUŠE'' JADRANKE VARGA
Zbirka poezije ''Sjena duše'' doživljava svoje drugo izdanje nakon jako lijepe recepcije ove zbirke kroz proteklih 5 godina.
I to je jedna ''velika'' knjiga i to ne samo zbog svoga opsega, jer je doista riječ o zahtjevnom sadržaju, nego i zbog svog unutrašnjeg jedinstva , poetskog, jezičnog, izražajnog, tako da je autorica u pravu kada kaže, da nije moguće uništiti to jedinstvo, jer je ono kao i njena duša- cjelovito i Jedno.
Međutim, ova je zbirka poezije velika i zbog svog osebujnog načina doživljavanja stvarnosti i samog života tako, da slobodno možemo reći kako predstavlja jedinstveni primjer suvremene hrvatske lirike.
Vuk Pavlović je negdje zapisao : ''Živjeti - sudbina je svega rođenog. Doživjeti i doživljavati - dosuđeno je, napose, čovjeku.''
Istina je, dakle, da se u ''Sjeni duše'' život uzvio do neke prilične jasnoće, koja se zna prikazati u različitim očitovanjima ili doživljajima, zapravo, čudesnim događanjem, koje nekako stoji zajedno sa autoričinim življenjem.
To nije nešto što je dodano životu ili što stoji pored samog njenog života, nego je takoreći esencija, koja iskrsava iz samog životnog toka i gdje se iz njega na zapažen način izdiže i razotkriva kao čovječje bivstvo ili kao ljudsko bivstvo.
I po toj ljudskosti, dakako i po toj dubini doživljenog i proživljenog života, ''Sjena duše'' predstavlja jedan izniman pjesnički pothvat, koji će zasigurno ostati trajna tečevina novije hrvatske literature.
Po ovim doživljajima ljudski se životi, dakle, odvijaju ne samo u različitim dubinama, nego i u svojevrsnim rasponima.
I pri tome je bitno, da se život u toku našeg življenja razvijao postupno, u mnoštvo izdiferenciranih i mnogolikih doživljaja po kojima se, u stvari, i razlikuju individualni subjekti.
Čovjek u svojoj ljudskosti upravo na temelju doživljavanja samog surovog i oporog, gorkog života živi u stanju i bivstvuje prema sposobnosti, da uspoređuje i ocjenjuje i koliko mu je duša dozrela do uvida njegova općeg životnog stanja i njenih danih mogućnosti, može čovjek razvijajući se doseći i svoju duševnu zrelost, koja se u svome najbitnijem vidu očituje u činjenici, da se doživljavanje svijeta naposljetku otkriva kao nedostatno bivstvo i čitav se život očituje kao takvo nedostatno bivstvo.
Iz ovog osjećaja nedostatnosti ili oskudice, koja je kod Sartea fundamentalna duševna struktura suvremenog čovjeka, moguće je da autorica kaže:
''...A ti još nisi naučio slijediti svoju sjenu života'' (str. 295, Sjena života).
Kao da se čovjek može jedino upoznati i osjetiti u ovoj nedostatnosti kada mu u duši zasja njegova stvarna slika ogoljenog čovjeka, ali u bitnom određena ljudskošću, ali čovjek se upoznaje i osjeća prema svom magičnom svijetu, kojega gradi gdje život dolazi do svoje potpune jasnoće, ondje dakle gdje je doživljavanje prožeto dušom pa je tako onda čitav život produševljen i tumači se tako.
Tu, sve što se može iskazati vidljivim dodirom sa svojom bližom ili daljom okolinom, zahvaljuje živototvornoj moći i pokretnoj snazi naše duše.
I tako se, bez obzira na to, je li i i koliko je magično shvaćanje naše autorice, njezina svijeta i njezine moći primjereno, opravdano, prihvatljivo ili ne, može se svakako utvrditi, da se duša i duševni svijet otkrivaju u svom zornom vidu, da se naziru intuitivno u magičnoj formi Jadrankina doživljavanja svijeta, ljudi i života u cjelini.
A to je velika novina suvremene hrvatske lirike, koja je izgrađujući jedan sinestetički svijet poezije razvila literaturu, koja je razlikuje, koja je značajno razlikuje od generacija, koje su joj neposredno prethodile.
Odatle, dakako, Jadrankina duševnost i duševnost te poezije, koja se zna očitovati, uz sve što se može nadati doživljaju, bilo to zamijećeno, predočeno, izmaštano, zamišljeno, vrednovano, naslućeno.
Ova poezija prianja uz pojave prirodne i duhovne objektivitete, uz predmete ljudske čežnje i žudnje, skrovite nade i odvažna stvaranja.
Ona, takoreći, obavija čitavu duševnu zbiljnost i žigoše dahom ugođaja stjecaje ljudske sudbine.
Dakle, doživljavanje svijeta i života dopušta utvrđivanje, da zbiljski svijet, ako se smije slikom ili riječju izreći, naprosto znači duševnost i da je drugim riječima sva upravo natopljena njome.
A takva je poezija Jadranke Varga i kao takva sigurno predstavlja rijedak primjer nadahnutog poetskog kazivanja.
Lt. dr. Zlatan Gavrilović Kovač
http://www.digitalne-knjige.com/varga.php
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=116943
7. RECENZIJA
RECENZIJA KNJIGE ''IZBRISANO LICE'' JADRANKE VARGA, AUTOR RECENZIJE JE SPISATELJ, POVJESNIČAR I PJESNIK DR. ZLATAN GAVRILOVIĆ KOVAČ
Hrvatska pjesnikinja Jadranka Varga objavljuje svoju sedmu zbirku poezije pod naslovom ''Izbrisano lice''.
To je ljubavno-refleksivna poezija, koja je smještena u prvom dijelu knjige, dok drugi dio čine autobiografski zapisi, koji su već ranije objavljeni na ezoteričnom portalu www.magicus.info i, doista, riječ je o hvale vrijednom poduhvatu, da se sakupe spomenuti radovi i da se oni predstave hrvatskom čitateljstvu u obliku jedne zbirke poezije i proze, koja nadahnjuje svojom ljudskošću i toplinom.
U svojem radu ‘’Josef K.’’, poučena, na primjer, Kafkinim primjerom, upravo to i je osnovno pitanje autorice ''Što su to i tko su to mali ljudi?”, da bismo dobili odgovor o tome kako se u vremenu u kojem živimo ljudskost pokazuje gotovo zločinom, da su upravo takozvani ''mali ljudi'' mali po tome, što su marginalizirani u suvremenom društvu, možda na isti ili sličan način na koji je marginalizirana ljudskost, dobrota, ljubav, vedrina, nesebičnost, dakle, svi ti atributi, koji su do prije samo nekoliko decenija bili najpoštovanije ljudske vrijednosti.
Nema, dakle, nikakve sumnje u to da živimo u jednom bremenitom vremenu u kojem su desakralizirane sve ljudske vrednote odbačene kao iluzije ili kao snovi, koji su rezervirani samo za nekolicinu ''čudaka'', kojima je svijet ionako ''pretežak',' da bi se u njemu ''realno'' snalazili.
Pa kakav nam je onda taj naš suvremeni život i autorica piše: ''….a život kao ogromna praznina, vuče se i prolazi….'' (‘’Kiša’’, str. 61).
Međutim, prije nekih dvjestotinjak godina, filozofiralo se kako čovjek hoće ono što volja hoće, da čovjek uvijek hoće život upravo zato, što život i nije ništa drugo, nego manifestacija tog htijenja.
Prema tome, već je kod Schopenhauera rečeno, da jednostvano reći ''volja'' znači isto što i reći ''volja za život''.
Čovjek i njegova volja za životom je čitav njegov unutrašnji sadržaj, bit cjelokupnoga svijeta i život i vidljivi svijet, sve pojave, samo su ogledalo te fundamenatlne čovjekove volje za životom.
Otuda je život nerazdvojan pratilac volje isto kao što je na primjer sjena pratilac tijela, koje je izloženo sunčevim zrakama i svugdje gdje je čovjekova volja, tu su i život i svijet.
Volji za život, život je osiguran i sve dok smo puni volje za životom ne trebamo se brinuti za svoju egzistenciju, čak ni pred samom smrti.
Istina, mi vidimo kako čovjek nastaje i nestaje, ali je čovjek jednim velikim dijelom samo pojava, kojoj se svrha ispunjava ljubavlju, dobrotom, nesebičnošću, koji je dobio život kao kakav poklon, koji je nastao Božjom voljom iz ničega, a onda sa smrti čovjek gubi taj poklon i vraća se Božjom voljom u ništa.
Međutim, rođenje i smrt pripadaju životu, a za život je bitno da se prikaže u ljudima, koji su prolazne pojave i koje svakodnevno objektiviraju svoj smisao u svijetu, koje objektiviraju svoju vlastitu bit.
Rođenje i smrt, dakle, pripadaju jednako životu i održavaju među sobom ravnotežu, uzajamno se uvjetujući ili drugačije rečeno, oni su dva polariteta sveukupne pojave života.
A što se tiče individualne svijesti vezane za individualno tijelo, ona je svakog dana potpuno prekidana snom.
Dubok san, dok traje, ne razlikuje se nimalo od smrti u koju on često postupno i prelazi.
Od smrti se razlikuje samo s obzirom na budućnost, naime, što se tiče buđenja.
Smrt je san u kome se individualitet zaboravlja, sve drugo se opet budi ili točnije, sve drugo je ostalo budno.
Prema tome, za starija filozofska shvaćanja mama Jadranke Varga samo je u dubokom snu pa je prema tome još uvijek prisutno biće na ovom svijetu, iako se našoj spisateljici čini da nje više nema.
I njena najbolja prijateljica je, kako i sama Jadranka Varga piše, prisutna u njenim mislima i njenoj djelatnosti kao ''anđeo'', sa kojim ona tiho priča svoju životnu priču.
Prema tome, istina je ono što Jadranka Varga zapisuje ''…živjet ćemo i dalje…'' (‘’Izbrisano lice II’’, str. 35), jer je to esencija cjelokupnog života, bez obzira na momente patnje, stradanja, slabosti, gubljenja nada, gubljenja povjerenja, razočaranja, jer je istina da je svatko prolazan kao pojava, ali je svatko kao božansko biće bezvremenski, što će reći beskonačan.
Prema tome, istina je kako Jadranka Varga zapisuje, da se ''….poezija uvijek piše kada je srce slomljeno…'' (‘’Inspiracija’’, str. 47), ali se poezija piše i zato, da bismo bili bliski i u blizini svojih najodanijih prijatelja, kojima prinosimo esenciju svog vlastitog duševnog bića kao dokaz naše pažnje i ljubavi.
I konačno treba reći, da je svakako istina kako je zbirka poezije ''Izbrisano lice'' hvalevrijedno poetsko-prozno djelo, koje će ostati zapamćeno u novijoj hrvatskoj literaturi kao ostvarenje, koje plijeni čitatelja svojom toplinom i ljubavlju.
Lt. dr. Zlatan Gavrilović Kovač,
Adelaide, 19.2.2015.
http://www.digitalne-knjige.com/varga7.php
6. RECENZIJA
OSVRT NA MOJU ŠESTU ZBIRKU POEZIJE "DUŠA ANĐELA", AUTORICA JE PJESNIKINJA MIRJANA PEJAK PEKI
Čemu se tijelo daje umoriti i slomiti ili možda naše Srce zatvori knjigu života, položi je na Svetu ruku, da bi se opet stvorilo svježim u novom savršenstvu?
Hoćemo li čuti posljednje otkucaje stare ure u svečanoj tišini ili će nam lik mramornog anđela pružiti ruku nakon svega zemaljskog, kad naša čista Duša prijeđe preko praga na kojem ostavlja tijelo, a krene do oltara i ugleda svoju sliku?
Posljednji dan prelistava godine i prolazi životom zemaljskog puta, ali ne do kraja, već do samog početka kad bosonogo tijelo od jučer, postaje Duša od danas.
Tada Duša pronalazi krunu u susretu savršenstva.
Prolazeći mislima do veličanstvenog trenutka, spisateljica oslikava poteze svjetlosti umiranja, skidanjem okova koji je vežu o Zemlju, pronalaska nebeskih putova do izvora novog života Duše.
Skinuti koprenu sa zemaljskog života, tijela, u kojem tinja želja za vječnim sjedinjenjem u susretu:
„...Odabrana sam da ponesem svjetlost ove duše kroz zemaljska pusta polja,...
....Tamo gdje spavaju kosti odavno zamrlih života.“
Vječni život, budućnost...
Povratak Duše na već življeno, oplakivano sa čežnjom, kada se usne otvaraju samo spokojnim dušama.
Odanost duša ovozemaljskom svijetu je nepoznata, pročitajmo posljednje večeri naših snova, stihove spisateljice što prekidaju tišinu.
Mirjana Pejak-Peki, pjesnikinja
http://www.digitalne-knjige.com/varga6.php
4. RECENZIJA
OSVRT NA MOJU ZBIRKU "GOLA ŽENA", AUTOR RECENZIJE SPISATELJ I PJESNIK dr. ZLATAN GAVRILOVIĆ KOVAČ
RECENZIJA ZBIRKE POEZIJE "GOLA ŽENA'' GOSPOĐE JADRANKE VARGA
Nije moguće izraziti to silno zadovoljstvo koje sam osjetio čitajući treću zbirku poezije gospođe Jadranka Varga pod naslovom ''Gola žena''.
To je, također, naslov i jedne pjesme, koja se nalazi u ovoj zbirci i taj naslov kao da kani iskazati kako je autorica ogoljena do svoje totalne nagosti poezijom koja se u svojoj biti pojavljuje kao žensko štivo.
I nama ne preostaje drugo nego da empatijom pokušamo zaviriti u tu dramu ženskoga srca koje voli:
''kada se skine i šminka sjena,
stajat će samo jedna gola žena''.
Ima mnogo toga šekspirijanskoga u ovoj strofi jer i kod Shakespearea ima: ''vidim da se mažete, Bog vam je dao jedno lice a vi sebi pravite drugo''. Kao da se kazuje jedna Istina da iza svih naših privida postoji esencija koja istrajava.
Ljudski život kao da je neka vrsta greške i to mora biti jasno kod ljudi, koji su oblikovani svojim potrebama, koje jako teško mogu zadovoljiti ili ako pak uspiju zadovoljiti to uspijevaju sa silnim bolom.
Tako se nekako čini da naša svakodnevna egzistencija nema vrijednosti i da jako teško prelazimo prag na kojem osjećamo prazninu našega života.
Odatle pitanje gospođe Varga:
''što je praznina?'', '
'što je bolna duša?'',
''da bi potekle ove suze
s boli što mi tijelo uze''.
I da li konačno možemo pobjeći od biti naše suvremene egzistencije, od naše mizerije svakodnevnoga života u neku bolju realnost?, ''malo nježnosti a puno bola'' ili je naša volja za životom pokušati čovjeka gledati u oči neposredno i u konkretnom životu osjetiti jedinstvo u ljubavi, povjerenju, pouzdanju, ciljevima i radnjama.
Ono što sačinjava unutrašnju nadu i čežnju čovjek nalazi u religioznoj usrdnosti, kao život u carstvu Boga, u zajednici sa Crkvom i svojim narodom i sa svojim ljubavima, bez obzira kakve one zapravo stvarno bile.
Otuda duševnost i blaženost koje počivaju na religijskoj usrdnosti, koja je takoreći svjetovna, koja je svakodnevna i koja je praktična.
Odatle tolika svjetovnost poetskih slika koje nam autorica nudi, odatle tolika običnost doživljaja, koja pored duševnosti ispunjene Bogom ima sadašnjost i konkretan osobni život kao osobnu slobodu:
''sve ove silne živote,
prolazeći sama, jadna i bijedna,
ali još uvijek čvrsto uvjerena
u krajnji odsjaj sudbinske ljepote''.
Čime je ispunjeno naše srce?
Ako promotrimo stvari malo pobliže onda vidimo da u ovoj poeziji postoje uglavnom tri osjećaja koja determiniraju autoričin osobni život: bol, ljubav i običnost.
To, u stvari, nisu moralne osobine ili vrline, to su stanja naše duše ili usrdnosti čovjeka ispunjena sviješću o vlastitoj slobodi.
Može se dogoditi da iz ove slobode proističu ova stanja, iz slobode našega izbora ili iz slobode čovjeka ispunjena samim sobom.
Odatle, zapravo, poezija: to je ta bolja realnost, koja raste iz mizerije našega svakodnevnoga života, iz praznine naše egzistencije.
Odatle ljubav, koja čini središte autoričinih pitanja, jest slučajna, strast žene prema muškarcu i obratno pa čak kada je mašta i produbi i proširi, ona nije moralni odnos braka ili obitelji, ona se pokorava nekoj drugoj volji ili želji i time se odriče sebičnosti i vlastite posebne volje, ali u osjećajima vjernosti i ljubavi dostiže konačnu slobodu, koju ne pronalazimo niti u zajednici, niti u porodici, niti u državi.
Ona, u neku ruku, koleba između religijskih predstava i šarolike pojedinačnosti svjetovnoga života.
Odatle istina da je od svih pojedinačnih umjetnosti upravo poezija najvještije umjela ovladati ovim gradivom, jer je u slučaju gospođe Varga ona najsposobnija izraziti tu unutrašnju duševnost, koja se bavi samo sobom, a isto tako i njene ciljeve i činjenice.
To je gradivo koje čovjek uzima iz svoje vlastite duše, iz čisto ljudskoga svakodnevnoga svijeta, koja isto toliko polaže interes prema biblijskoj povijesti kao i prema čisto svjetovnoj tematici kao što je odnos roditelja i djece, odnos ljubavnika, odnos ljudi u nekoj socijalnoj zajednici gdje je individualna sloboda područje opterećeno trpljenjem i požrtvovnošću i koja se pojavljuje sasvim slobodno kao stvaralačka i produktivna osobna djelatnost pa, ako hoćete, i moralni imperativ.
Odatle tolika refleksivnost poezije gospođe Varga, koja nije jasno prepoznatljiva, nego tek iz druge ruke kao što njena poezija nije zbirka opisa slučajnih susreta, nego supstancijalni odnos autorice bolno usmjerene u svojim potragama za smislom života.
Odatle tolika hrabrost da se progovori o tako intimnim stvarima, tolika prirodna odvažnost, koja se zasniva na zdravoj valjanosti osobnih odluka, ali i grešaka jer i po njima jesmo to što jesmo - samo ljudi, a ne Bogovi.
Zlatan Gavrilović Kovač,
Adelaide, 19.12.2012.
http://www.digitalne-knjige.com/varga3.php
3. RECENZIJA
OSVRT NA MOJU ZBIRKU "PLESAČ NA ŽICI", AUTOR RECENZIJE PJESNIK DAMIR MARAS
Dragi čitatelji,
Isto blaženstvo darovano je i meni i tebi
isti život dijelimo na Zemlji i ti i ja,
i znam da se ni ti, čovječe, mijenjao ne bi
za taj plamen što u srcu nam sja.
Svojom zbirkom vrlo znakovitog naziva ''Plesač na žžici'' Jadranka Varga se iznova pokazuje i dokazuje kao iskusna, zrela pjesnikinja, čije nam pjesme donose i kroz njih se svuda naokolo širi slatki, opojni miris ljubavi, ostavljajući u srcima čitatelja osjećaj jedinstva i povezanosti, kroz njoj voljeno drago biće, kome je ova knjiga, uostalom i posvećena.
Ali, ljubav prema voljenome čovjeku samo je polazna točka za razmatranje i meditaciju o sveobuhvatnoj, bezuvjetnoj predaji vodstvu Ljubavi koju sam namjerno označio velikim slovom, jer Jadranka je itekako svjesna višeg smisla postojanja i esencijalne uloge Ljubavi u rađanju, postojanju i održavanju iskre života, kako u najmanjem atomu mikrokosmosa, tako i u globalnom smislu, na nivou cjelokupnog postojanja.
U centralnom misaonom čvoru rotira spoznaja, ono što dugo stoji, ono što je živo samo po sebi, ono što me uvijek zatekne nespremnu - smjer prema ljubavi, smjer prema duši, putokaz prema skrovitoj stazi, obrasloj mahovinom što vodi na sjever i konačno spušta taj mir na moj trenutak nestajanja
Plesač na žici vrhunski je majstor koji hoda vrlo uskom stazom, što u svakom trenutku zahtijeva vrhunsku vještinu i koncentraciju u održavanju ravnoteže, na koju je stavljen poseban naglasak.
Svaka neopreznost može izazvati pad, koji može biti vrlo bolan, ponekad i koban, ovisno o dubini ponora nad kojim u datom trenutku majstor te vještine hoda.
Ovaj osjećaj za tebe je premalena priča za sve što ti želim reći.
U pastelnim bojama sanjam naš život, u duginim bojama vidim ljubav.
Koju boju ima ljubav?
To nitko ne zna…
Oči duše su osjetljive, one vide - bolje od nas…
Koju boju ima Ljubav?
Premda u svojoj skromnosti tvrdi da to nitko ne zna, siguran sam, Jadranka to zna, kao što zna, razumije i jasno je opisala, da prvo moraš imati da bi mogao dati - želiš li učiti druge, sam najprije moraš znati - a Jadranka, siguran sam, sve to vrlo dobro zna.
Zbrojila sam sve zvijezde na nebu i
na dlanu ih složila da dobijem tvoje ime…
Sve njene pjesme utkane u ovu zbirku povezuje jedna zajednička nit kroz koju nam se, isčitavajući ih, jasno kristalizira poruka kroz koju čitatelj počinje sve jasnije razaznavati njeno shvaćanje razlike između trenutne zaljubljenosti i strasti, koja, kako godine prolaze, polako ali sigurno slabi, ustupajući mjesto podršci i povjerenju, bratstvu, prijateljstvu, koje stvara osjećaj sigurnosti i mira, koje nam donosi spoznaja da uz sebe imamo osobu na koju u svakom trenutku možemo računati kao na čvrst oslonac i dragocjenu pomoć u trenucima kad nam život natovari na leđa teret briga i problema.
Kad jednog dana moja duša proleti iznad svijeće života svoj posljednji let, znam, plamen će se lagano pomiješati sa tvojim dahom pa ćeš me ispratiti u daljine, gdje ćemo se opet sresti… znaš… noć mi je ispričala ovu priču… vjerovat ću joj...
Ne preostaje nam drugo, nego vjerovati u poruku koju nam Jadranka kroz svoje pjesme želi ostaviti.
Poruku o vječnosti Ljubavi, univerzalnu, vječnu, neuništivu, vrlo moćnu, uvjerljivu i nepobitnu, upravo zbog toga što proizlazi iz činjenice da je stečena kroz vlastito iskustvo, koje je najbolji učitelj i svjedok jedne jedine istine, kao što je jedna i jedina Ljubav, jedan i jedini Bog.
Lako je povjerovati u poruku koju nam Jadranka šalje kroz pjesme u svojoj zbirci, jer svaka od njenih pjesama živi je odraz stvarnosti postojanja, u kojoj se svatko od nas vrlo lako može pronaći i prepoznati.
Zbirka ''Plesač na žici'' vrlo je poučno štivo, koje svakako vrijedi imati.
Damir Maras,
Pjesnik
http://www.digitalne-knjige.com/varga4.php
2. RECENZIJA
OSVRT NA MOJU ZBIRKU "PREDVORJE BIJELE TIŠINE", AUTOR RECENZIJE PJESNIK DAMIR MARAS
Dragi čitatelji,
velika mi je čast i vrlo me veseli što sam dobio priliku napisati osvrt na knjigu Jadranke Varga „Predvorje bijele tišine“ i od srca joj zahvaljujem na povjerenju.
Ova knjiga, satkana od djela pisanih u poeziji i prozi, ostavlja duboki utisak i govori nam da ruka, koja je pisala redove u njoj otisnute, pripada osobi koja dubokoumno promišlja život, donoseći zaključke i odgovore na svoja, često vrlo zagonetna pitanja, nakon vrlo temeljitog i dubokog promišljanja, koja bih se čak usudio usporediti sa meditacijama, što se može uočiti već pri prvom pogledu na njene stihove:
Tamo gdje Zemlja sa Nebom se spaja,
a na straži vječnosti stoji moje srce
otvaraju se nova vrata beskraja
i svjetlost obasjava moje tužno lice.
Vrata beskraja i vječnosti može otvoriti jedino tužno lice, srca ispunjenog bolom, tim savršenim, neumoljivo strogim učiteljem, koji nas, u trenutku kad postane nesnosno jak, natjera da se pokrenemo i potražimo odgovore na postavljena pitanja, koja se uporno ponavljaju sve dok na njih ne odgovorimo.
Na isti način na koji promatra ovozemaljski svijet, ne propuštajući ni najmanju priliku iz njega naučiti lekcije životne mudrosti koje joj pruža, autorica, na isti način, ni jednog trena ne zanemaruje ni onaj drugi, onostrani život, neraskidivo spojen i utkan u ovu našu zemaljsku realnost, bez kojeg ni mi, kao ni zemaljska realnost, ne bismo mogli postojati.
U delti života, koja se tako fino razdijelila ovog jutra, astralni svijet moje duše nije uzburkan niti uznemiren...
Poruke njenih pjesama su vrlo upečatljive i duboke, prodiru duboko u našu suštinu, dodirujući ono najljudskije u nama, često puta, na žalost, duboko potisnuto i skriveno, što djeluje vrlo moćno na dušu čitatelja, uspavanu monotonijom svakodnevnice, utopljene u sivilo ovog našeg licemjernog, u laži ogrezlog pokvarenog svijeta, donoseći novu nadu, istovremeno učvršćujući, kod mnogih već poprilično uzdrmanu vjeru da ljubav nikad ne umire, što vrlo nedvosmisleno i jasno, bez uvijanja iskazuje, postavljajući sebi vrlo težak, ali i iznimno plemenit zadatak:
Moj život je kao orao u letu
što se vine pod nebo i kružiti stane
donoseći mir ovom čudnom svijetu
da zemaljska suza iz oceana ne kane.
Prozirna stvarnost ne vidi kraja
onome što je tako vidljivo i jasno
kad se dotaknu usne pakla i Raja
za neke radost, a za druge kasno.
Mora se priznati, s dubokim poštovanjem, toliko je mudrosti izrečeno u ovim i još nekim njenim minijaturama, da bi se, proučavajući ih i o njima razmišljajući, mogla napisati cijela knjiga.
Svaka stranica i svako slovo ove knjige, željom njene autorice, odiše čarobnim ritmom magičnog plesa pitanja i odgovora, koji iz trenutka u trenutak zamjenjuju mjesta, provocirajući jedni druge, navodeći na duboko razmišljanje, poistovjećuje nas sa samom sobom, što u konačnici svi mi to i jesmo – jedno, jedinstveno jedno, razdvojeni okovima tijela, kao kapi kiše koje lutaju nebom, svaka u oblaku svom, dok se jednom ne stope sa bezbrojem ostalih kapi i zajedno sa njima ne postanu more.
Dubina Duše je tamno more,
i kao aura obavija moj lik
sa zlatnim sjajem rane zore
uči me kako da pišem života stih.
Ljubav, kao imperativ njezine životne stvarnosti i pogleda na svijet, vrlo je jasno naglašena u svakoj rečenici u knjizi zapisanoj. Ljubav kao čežnja, ljubav kao nada, ljubav kao vjera u bolje i sretnije sutra, u kojem će napokon pronaći sreću u zagrljaju srodne duše, jer svjesna je da srodnu dušu nije tako lako naći, pogotovo kad u srcu nosi tako visoke i plemenite ideale, koje srdačno želi podijeliti s nama, kroz izražaj mudrosti u svojim uratcima.
Isto tako ona vrlo dobro zna da sreća, kao ni nesreća, nikad ne dolazi sama, ali ni kao plod puke slučajnosti.
Jasno joj je da se sreća stvara, iz trena u tren, iz dana u dan, kroz uzajamno razumijevanje i nesebičnu ljubav dvoje ljudi, koji su je zajedničkim snagama odlučili ugraditi u svoj zajednički život, poštujući jedno drugo, ali i svoju osobnu slobodu, u kojoj se uzajamno potpomažu i podržavaju.
Ljubavlju smo jednom spojeni
u trenu nepredvidljive sudbine
kad si svoju dušu vezao uz moju
zlatnim trakama životne istine.
Zato me uvijek dušom pomiluj izdaleka
nek' je dodir tvoj mekan kao krilo anđela,
jer takvog sam čovjeka oduvijek željela
i takvu sam ljubav oduvijek ja htjela.
Proživjevši mnoga životna iskustva, shvatila je dragocjenu istinu o tome koliko je važno unutar sebe pronaći mir, tu nepobjedivu snagu, koja je temelj srećom ispunjenog života, gdje prepreke i problemi postaju tek zanimljiva igra u kojoj je neprekidno svjesna da će svaki put na kraju iz nje izaći kao pobjednik.
Na kraju, otkriva nam nesebično, zašto su svi pjesnici sanjari, zašto vjeruju u svoje snove, zašto su snovi njihova najveća ljubav i ponos te zašto se nikad iz njih ne žele probuditi:
Snovi su Božja pisma neotvorena
i zato ih uvijek čitati trebamo,
jer će nam njegova poruka pomoći
da svoju Dušu nikome ubiti ne damo.
Lutajući bespućima tame neznanja ovoga svijeta, dižući se uporno i još odlučnije nakon svakog novog pada, naučila je hodati, ne saplićući se. Naučila je najveću mudrost života.
Jer, znati biti i ostati svoj, čak i onda kad se ne zna kako, a ni kamo dalje, odlika je hrabrih, odlučnih i mudrih, koji vjeruju u sebe i svoju sposobnost da pronađu svoj put i odgovore na sva postavljena pitanja, što potvrđuju slijedeće Jadrankine riječi:
Otići ću opet putem Mjeseca, zatvorit ću srce u predvorje bijele tišine i neću se bojati te istine, jer me srebrni Mjesečev sjaj vodi u apstraktnu stvarnost gdje se ne snalazim kao nekad, ali iz podzemlja mojih želja progovara Vestalka što se javlja uvijek kad sam najtiša i najčudnija.
Pri tome nikad ne zaboravlja na svoje bližnje. Ma koliko joj bilo teško, oni su, bez obzira na sve teškoće i probleme, uvijek prisutni, kao što će uvijek biti, u njenom srcu, mislima i molitvama.
Na raskrižju kod predvorja tišine i bijele neistine, zaustavit ću se, sa nemirom u duši i blagoslovom za tebe.
Kad napokon dođe kraj, kad se čini da propada svijet, da nema više dalje, da će preostala postavljena pitanja ostati bez odgovora, izgubljena putem kroz bespuća tame, ona je pronašla izlaz, želeći nam dokazati, u čemu je svakako i uspjela, da je moguće naći rješenje, čak i za naizgled nemoguće probleme:
Nema me, opet me nema, odlutala sam u moju čudnu poeziju, zatvorila sam stari svijet, razvezala savez Neba i Zemlje i opet načinila gordijski čvor snova gdje na predvorju bijele tišine pokušavam odgonetnuti put za dalje.
Čitajući njenu knjigu, pokušavajući proniknuti u suštinu njenih misli, shvatio sam da Jadranka u ovom periodu svog života, iako misli da ne vidi put, ona ipak sigurno i čvrsto korača njime. Stoga sam siguran da će joj, najzad, što joj od srca želim, na kraju tunela zasjati svjetlo, za kojim toliko teži i žudi, svjetlo koje je svakako svojim radom i nastojanjima i više, nego zaslužila.
Možda je i moja malenkost, ako dopusti, na kraju, može podsjetiti na veliku istinu, koju ona sigurno već zna, ali je ponekad, kao i većina nas, jednostavno na trenutak zaboravi, da svjetlo na kraju tunela za kojim svi toliko očajnički tragamo i žudimo, nije ništa drugo do mi sami.
Zato, dušo moja srodna, ma koja jesi,
dobro došla u život moj,
znam, da se nikad ne pitam gdje si,
jer u zrcalu života vidim odraz tvoj.
Damir Maras, pjesnik
http://digitalne-knjige.com/oxwall/blogs/1723
1. REZENZIJA
Recenzija (prikaz, ocjena, engl. critical review)
OSVRT NA MOJU KNJIGU "NA TRGU PTICA" AUTORICA RECENZIJE PJESNIKINJA MIRANA PEJAK (PEKI)
Blagost nečije Duše ne osjeti se uvijek, potreban je dio, koji vlastitoj Duši nedostaje kako bi bila ispunjena.
U svjetlosti dana promatrati dobrotu protkanu stihovima i jednostavnošću sa velikim oduševljenjem, razvedri se srce, a ono tako laganim treptajima daje duševni mir, da ne kažem spokoj, jer čitajući poeziju u kojoj iskrice riječi lebde kao pahulje prvog snijega, u svoj svojoj ljepoti, pronalazim veličanstvo, kojim se biće želi predati plavetnilu, pronaći krila za umorna leđa kako bi mogla poletjeti iz stvarnosti u bjelilo tišine...
Citat iz pjesme „TAMNA STRANA SRCA“, napisana 27.7.2013:
„Napisano ostaje za spomen, drugi svijet nije za ove riječi, a kad potonem u bol i kad te zazovem bijelom tišinom – zastani kraj pustog groblja i vidi jednu sjenu, koja čeka sumrak pa da se stopi s njim i nestane zauvijek“
To si Ti, Duša Tvojih stihova.
Čitajući, otvaram sljedeći list, koji sniva između korica „Na trgu ptica“, prekrasne poezije sa pogledom Duše u plavetnilo neba, plavetnilo voljenog bića.
Upijam svako slovo punim dahom, jer znam prije, nego je ispisano, proživljeno je disanjem jednog osjetila i uzneseno mislima i željom daleko od patvorene ljepote voljenja. Iskrenost voljenja je protkana zlatnim vezom ljubavi.
Dok se prepuštam stihovima u kojima je divna Žena, a moja prijateljica Jadranka ostavila trag za danas, sutra i godine koje slijede, doživjela sam ugodne trenutke, jer Dušom kojom voli i bezgranično se predaje ljubavi voljenog bića, vjerujem da ni i nebeske sile poklonile prekrasan osmjeh.
Citat iz pjesme „BIJELE STRANICE“ napisana 26.8.2009.:
„...u knjizi života samo bijele stranice, a one pročitane, čitam ponovo ...one bijele ispunit će sudbina...zaboravljena mjesta ispunjavam valovima sjećanja i pripazit ću na želje...“
Spremna na sve, kroz snove iscjeljuje Dušu voljenjem srca bez kojeg Život ne bi imao smisla.
Kroz slatku osudu nazivanu „Ljubav“, Duša progovara glasom Sjene, dodirima pogleda zaustavlja vrijeme i voljenjem ulazi u nutrinu bića bez kojega ni sama ne bi postojala.
Diše udahom poklonjene dragocjenosti, progovara srcem i strpljivošću, vjerom ljubavi poklanja i ubire dobrotu.
Upravo kroz stihove, upoznajem ispovijest Duše kao jedinke, koja mislima daje slobodu, nižući uspomene života, ali svaki tren ispunjen je plavim očima u kojima pronalazi upravo sebe i svoje postojanje.
Listanjem prošlosti, u slici iza zastora života, izranjaju misli i želja za budućnost buđenjem Duše uz Dušu.
Duša može voljeti i prije rođenja, jer snaga njezine ljubavi podnosi svaki teret.
Jednom sam rekla kako doživljavam Tvoju poeziju: svaki pročitani stih pred mojim očima izroni iz kao slika, slika najljepših tonova boja, koje ponaosob predstavljaju note, a note stvaraju čaroliju.
Mirjana Pejak-Peki, pjesnikinja
http://digitalne-knjige.com/oxwall/blogs/post/1739
uz današnji dan...
slike: digital artists
ZVJEZDANI SAT
o, vrijeme, kad po zvijezdama
mjerim kako se krećeš,
vidim da s njima odlaziš,
a sa njima vratit' se nećeš.
gdje ostavljaš tragove nogu,
koje ja stići ne mogu?
al' jao! tvoj bijeg i put
za me su varka samo:
ti, vrijeme, ostaješ tu,
a ja odlazim tamo.
Luis de Gongora
