solitudine
Usporene djevojke
Nikada nisi zamišljala nekog tko će ti otvarati vrata kada budeš ulazila u trgovinu po kruh i mlijeko; kao diva, važna i lijepa, skrivajući masnu kosu ispod marame. Nisi uopće razmišljala o tome jer to nije nešto što bi tek trebalo izmisliti, nije to ništa novo. Ništa što već nisu čuli, vidjeli, prepisali, snimili, satrli. Takvo nešto odavno postoji. Samo ne baš sada. A baš sada, svjesna si da nikada nisi poželjela nekoga tko će ti ponijeti vrećice kada budeš izlazila iz te iste trgovine, iako si kupila šest litara mlijeka – bilo je na akciji. A ti nisi bila za akciju. I opet, nije to ništa novo, jer stoljećima se već svijetom vrzmaju usporene djevojke. Izgledaju kao svijeće upaljene povodom Uskrsa, i sa njih tromo i sasvim opušteno curi vosak. Tako sporo da zapravo nikada neće spasti. Te su djevojke usnule. Tisućama godina one obilaze trgovine, čak i onda kada trgovina nije bilo, one svejedno kupuju kruh i mlijeko. Uvijek isto. Samo se proizvođač i ambalaža mijenjaju. I možda udio masnoće ili crnog, rozog, kakvog već brašna.
I nikada, baš nikada nisi zamišljala nekog tko će nekad umjesto tebe otići u trgovinu. Jer ti si od tih djevojaka koje moraju same kupiti kruh i mlijeko, hvatati akcije i hvatati se za ono malo promjene koja bi se još eventualno mogla dogoditi. Euforija trgovačkih lanaca; nikako ne onih u lunaparkovima svijeta što odašilju djecu u okrugle visine, niti onih u krevetu naizgled pobožnih ljubavnika koji se, ironično, vezanjem vole osloboditi. Ali ne i ti. Ti ne voliš biti vezana jer se ne bi mogla osloboditi. Ti ne voliš da netko drugi umjesto tebe ide u trgovinu, jer kupit će nešto što ne treba, a zaboraviti ono važno. Taj netko ne razumije sve te vječito u snu budne djevojke koje ne razmišljaju o ničem, jer sve se već promislilo i ništa više nije novo. Čak ni kruh ni mlijeko.
Suptilnost
Noć se razdvaja na mliječnoj stazi
Razdireš me
Ti nisi sa ovoga svijeta
I slomit ćeš srce nekom nezgodnijem
Nekom tko to ponovo, neće izdržati
Neki se oblaci rastvaraju kao maslačak
Čekaš nešto, razdjeljuješ me
Ti nisi za ovo
Previše si
I odnijet ćeš dušu nekom slabijem
Nekom tko to, napokon, neće podnijeti
Suptilnost
Uperene oči – osvojeno more
Ruke kao vesla
Nekoj drugoj pučini
Vjetar i miris vanilije
U nosnicama krivog čovjeka
Koji te, do kraja, neće razumijeti
priča
Ova je priča nastala u dan
poklopljen s mislima onoga od jučer
sve što jest već je bilo i prošlo
mrzim perfekte kad mi izjutra
na uho laju gluhu nadu. .
..pričala si, pisao sam
bili smo suradnici na projektu "San"
i tako svaki dan iznova
stoput završeni, sto i prvi puta
započeti...
Tako je i ova priča nastala svaki dan
i svako jučer; pokretna i mrtva istovremeno.
Priča o Dvoje koji se spajaju i dijele
prisjećaju i zaboravljaju
maze se i grebu
ljube i tuku se.
Sve da bi sutradan činili sve to isto. Možda mrvu bolnije.
Jer tako je to sa pričama koje se nastavljaju
a zapravo nemaju početak ni kraj
- to su priče koje traju, i priče koje nestaju
jučer, i danas, i sutra...
U čast Jeseni
Rastvaram krila
Odvrćem džepove
Skidam kapuljaču
Brišem stakla naočalama
Puštam da u me uđu magle
I kad me upitaju: zašto si tako stisnut?
Odgovorit ću im, nisam ljut
Samo je lakše taboriti u sebi
U čast Jeseni
Crtam osmijeh, oblikujem nokte, izbacujem šarm, prikrivam prišt
Skraćujem dlake, produljujem liniju rasta kose
Poslužujem dvije kave
I napokon pjevam Lišće.
I govorim Vjetar
I živim Jesen.
Dobrodošla, samoćo u živim bojama
Kišu ti tvoju ljubim
učmalo je stanje podneva
u kojem prebirem zrna vlastitog besmisla
izgužvane su košulje nemirnih sati
ne znam zašto se nisi pojavila
onda kada sam trebao isplakati dušu
gledam kršnje kako se
zalijeću mi u prsa
i zglobovi se nadimlju od trošenja
minuta na misli koje ne prolaze
s prvim vjetrom
ni s padajućom kišom
ali zaboravit ću te
prošetati gradom, ne tražiti
znam, zaboravit ću te
jer nemam vremena za takvu ljubav
za tebe koja vječno mi izmičeš
kao pijesak kroz ruke
kroz sito neutješšne nade
poput praha
zaboravit ću te
jer ti si zaboravila.
Prestalo je stanje podneva
Pišem pjesme sovama
Ona me rijeka ne napaljuje više
I sit sam lutanja
Tvojim nevidljivim tijelom
Zaboravit ću te
Nemam način, razlog nemam
Kad padne večer
Kad se upale lampe
Što toliko mi otkrivaju
Tebe neće biti
Jer sam te zaboravio...
Riječ
Osjećam da sve sam izrekao
Više ne postoji ta Riječ
A da ju nisam spojio sa tobom
Svijet je drukčiji
Nego što je bio jučer
Ja sam drukčiji
Nego što ću biti sutra
I tamo gdje stanujem
Pustinje se izležavaju na zemlji
A gore na nebu treperave zvijezde
Huncutske, krive
Nikad me ne povedu sa sobom
Ili barem da mi poklone još koju Riječ
Riječ da je uparim sa tobom
Riječ da je prešutim
Da je ne izgovorim
Da je ne zapišem
Neka bude
Nek je imam uz sebe
Boje su vinila
I nebo je puno začina
Vrijeme je prešućivanja
Mjesto je bezriječja
Sve sam potrošio
Više nemam te
Čak ni za pjesme
Ostala si trag na presavijenom papiru
Nedovoljna za priču
Nedostatna i manjkava
Istovremeno puna
Kao Riječ...
Bivanje
Postojat ću ako me dotakneš
Bit ću
Ako me se sjetiš katkad
Kad kiša prospe bisere po granama
Pa ti se učini nemoguće
Da je toliko ljepote u svijetu
Preostalo još
Ako gledati znaš
I ako me vidiš
Ja progledat ću
Jer koji je smisao imati me
Ako se nemam od tebe?
Postojat ću ako me spomeneš
U priči nekoj usputnoj
Na kavi, u trgovini
Neko ime podsjetit će te
Na nekog kog si nekoć možda znala
Ja znat ću
Da si mi poslala signal preko neba
U oblaku ću iščitati te
Jer bio sam
Kad si me slušala
I ja čuo sam
Uz nemoguće druge sve zapuhe
Tvoj je lahor tako jasan bio.
Zaustavim se
Nisam siguran
Jesam li sada?
Vide li me
Može li me se igdje sresti?
Ako me negdje ugledaš
Reci mi da si falim
I nek se javim ponekad
Reci mi da ne zaboravim se....
G
...voljet ću te...
Voljet Ću Te
Jer Sve Je Zapravo Muzika
Ona Nota Kojom Dotaknem Ti Prste
Onako Kako Dirati Ne Znam
Istim Dodirom Kojim Sebe Ranjavam
Kada Uguram Se Ispod Sebe Samog
Voljet Ću Te
Jesen Je Pred Vratima
I Trebam Te Da Mi Ponudiš
Svoje Mjesto Ispod Kišobrana
Isto Mjesto Sa Kojeg Sam
Ljubio Ti Oči
Oprane Od Nevinosti
I Sve Je Zapravo Pjesma
Ona Riječ Kojom Oborim Ti Pogled
Onako Kako Gledati Te Ne Smijem
Onako Kao Da Bih Dao Ti Sve
A Malo Je To
SVE Je Dijete Ostavljene Majke
Koja Ruku Pruža Za Milodar
Koja Nikad Ne Moli, Ne.
Voljet Ću Te
Hrabro, Neizrecivo
Sa Zadahom Cigarete
S Ispuhom Jučerašnjeg Vina
Što Još Mrmori U Žilama
Voljeti Te Bez Pretjeranog Smisla
Onako, Doveden Pred Sam Rub Izdržljivosti
Do Te Mjere Da Sam Svugdje Oko Tebe
Voljet Ću Te Svim Ljubavima Na Svijetu
Jer Sve Je Zapravo Osjećaj
Onaj Trzaj Kojim Daješ Mi Do Znanja
Da Si Tu I Da Ostajati Ne Znaš....
SVAKA TI
Posvećenu tebi
Zabilješku zaustavljam na papiru
U iščekivanju memorije
I onog adrenalina u osjetilima
Kad si ono rekla zbogom?
Srce ti je bilo ocean
Prepuno pjene, od tisuću rijeka
I još pokojeg potonuća broda
Mojeg zaustavnog otisnuća
Koja je prava riječ za odlazak?
I jesi li ikada zapravo otišla?
Sjećam se, onih dana
Bila si prpošna, milimetara od zemlje
I voljeh te do neba
A onda se to nebo smrklo
Stigla je oluja
Koja još i danas traje
I vjetrovi su te razvukli
Na polove svemira
Na poligone pravilnoga vremena
Na tračnice izgubljenja
Svaka ti
Svaka ti je najljepša
Svaku tebe probudim izjutra
Svakoj tebi
Plaćam ulaznice za kazališta
Koja te ne zanimaju.
Kada si zapravo rekla zbogom?
Posvećenu sebi
Opasku utiskujem u korice knjige
Dok ti nižeš naslove ruskih romansijera
Na police samodopadne ti sobe
Ja pišem knjige o jednoj duši
Što ne zna kako je gubiti te iznova
Stoput se opraštati
Odlaziti radi povratka....
...jesi li usamljen...
Jesi li usamljen
Sveto je tvoje saznanje
Da imaš mjesec, pognut od snova
Zazelenjene livade
Po kojima se neke noge sapliću
I koraci idu udvoje
A ruke ti bježe u traženja
Jesi li usamljen
Blaženo je svako tvoje imanje
Lavandinih polja
Frotirnih kaputa pod kojima skrivaš godine
I te sive oči, sive od neke strane tišine
Od koje ne mogu satkati oblak
Od koje se naužiti ne mogu.
Jesi li usamljen
Kao što je usamljena klupa u parku
Ili dijete pred izlogom
Svega što ga zaslijepljuje
Kao što je sama pletena tuga stranca
Koji uvijek ide lijevom stranom ceste
Jesi li usamljen
I jesi li sam
Svakakvo je tvoje poimanje
Da ti pristajem kad ti trebam
Da trebaš me kad me voliš.
Ja volim sve drugo
Slijepo je moje voljenje u tebi...
