09.10.2019., srijeda

Manekenka



Manekenka


Pojavila se na samom kraju zime, kad se proljeće još nije ni naziralo. Jutro je bilo kišovito i ništa nije naviještalo kraj dugačke zime, kad sam je ugledao kako se blagom nizbrdicom spušta prema meni. Obučena u kričavu crvenu laganu vjetrovku i u crnim tajicama prošaranim srebrnastim nitima, s širokom trakom preko čela, duge smeđe kose vezane u konjski rep i naravno sa slušalicama u ušima, prošla je pored mene, a da mi ni pogled nije dobacila. Osmjehnuo sam se u sebi i okrenuo za njom, s uživanjem gledajući u njenu kruškoliku zategnutu stražnjicu, dok mi je u mislima odzvanjalo:
"Manekenka, još jedna manekenka".
Potiho sam se smijuljio, svrstavajući u mislima djevojku u one koji trčkaraju jednom tjedno, dotjerane kao za modnu pistu, kojima je važniji vanjski dojam kojeg ostavljaju, nego njihovi vlastiti trkački rezultati. Ako ih uopće imaju.

Sutradan nije kišilo, ali bilo je vraški hladno i vjetrovito i sivi su se oblaci valjali sasvim nisko, činilo mi se da dotiču cestu koja je vijugala ispred mene. Oslobodio sam misli i lagano grabio blagim usponom, kad sam osjetio korak iza sebe i istog je časa djevojka prohujala uz moje desno rame. Obučena ovog jutra u zelene tajice i već mi poznatu crvenu vjetrovku, prošla je pored mene s slušalicama u ušima i obavijajući me slatkastim oblakom parfema. Otpuhnuo sam tjerajući slatkasti miris djevojčinog parfema dalje od sebe, čudeći se zbog čega ga upotrebljava prije trčanja.
Trčao sam za njom ne približavajući joj se, pomalo iznenađen djevojčinom brzinom. Korak joj je bio lak, lepršav, vrtjelo mi se u umu, dok joj je kosa isto tako lepršavo skakutala po leđima. Približavali smo se mjestu gdje se cesta račvala: jedan je put vodio blagom nizbrdicom prema moru, a drugi malo jačom uzbrdicom, gore prema brdima. Pitao sam se koji li će put Manekenka, kako sam je zvao u mislima, odabrati, ali me ona iznenadila. Kod samog račvanja naglo se, gotovo vojničkim načinom okrenula na peti i pojurila meni u susret. Probadao sam je pogledom usporavajući, zovući je, tjerajući je svojim pogledom da mi uzvrati pogled, ali Manekenka projuri pored mene pogledom uprtog u ... u što? Činilo mi se, kao da gleda u budućnost, a ne na sivi asfalt ispred sebe. I ovaj me puta zapahne oblak slatkastog parfema i čas kasnije nestane djevojke i njenog mirisa. Ostao sam sam s vjetrom koji je blago šumio i hladio mi zažareno lice.

Nije odustala, Manekenka. Nisam znao što osjećam u vezi toga: jedan se dio mene ljutio jer sam toliko pogriješio u predviđanju, dok se onaj drugi dio mene, trkački, radovao još jednom članu naše trkačke zajednice.
Sretali smo se svakog jutra, ili barem ona jutra kad bih ja trčao: ne znam je li Manekenka trčala onih dana kad bih odmarao. Proljeće je konačno pobijedilo zimu, jutra su postala suha i prijatna i uživanje u treningu sve jača. Na djevojčinom sam licu čitao čisto zadovoljstvo svaki put kad bi se sreli i svaki bi se put pitao: koliko li trkačke opreme Manekenka ima? Jer priređivala mi je pravu modnu reviju, iz trčanja u trčanje obučena u drugačiju kombinaciju, uvijek s ukusom odabranu, moram priznati.

A onda su došle paklene vrućine i svi su potražili spas u moru i gotovo nitko nije trčao. Ja sam trčao, ako se to tako može nazvati, silno sporo, ne umarajući se i pijući mnogo, jer pod žarkim suncem i na vrućem asfaltu trebalo je čuvati se. Nikog nisam sreo na čitavoj uobičajenoj stazi dugoj nešto više od osam kilometara. I upravo kad sam pomislio kako je djevojka usprkos dosadašnjoj upornosti pokleknula pred vrućinom, ipak se svrstavši u manekenke, ugledam nju kako trči prema meni onim svojim laganim korakom baš kao da žega ne pritišče užarenim valovima. Obučena u bijele tajice-dokoljenke, bijelu majicu bez rukava, s bijelom trakom preko čela i tamne kose, čak su i slušalice u ušima zajedno s žicom bile bijele boje.
Morao sam se nasmijati i smijao sam se prijazno, nimalo podrugljivo, podigavši ruku u znak pozdrava, pozdravljajući je po prvi put. Manekenka je konačno podigla pogled i zagledala mi se ravno u oči. Tamne su joj oči sretno sjajile, nasmijala se potiho i uzvratila mi pozdrav podigavši ruku.
Odjurila je, nestala, a ja sam polako hodao osjećajući krajnje zadovoljstvo, kao poslije silno dobre trke, uživajući u tom čudnom osjećaju i misleći na tamni pogled Manekenke.


Copyright © 2019. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Oznake: manekenka


- 18:51 - Budi (7) - Iskren - #

19.07.2019., petak

Optimist


Optimist

Po prirodi sam više pesimističan nego optimističan, pa se često pitam, što bi se dogodilo s mojim trčanjem da nikad nisam upoznao Doktora i da kroz druženje sa njim, nisam primio veliku dozu optimizma.
- Znam da ti je teško i da te ovo sitno trčanje ne zadovoljava - rekao mi je nekoliko puta dok bi sporim koracima trčali otprilike stotinu metara, da bi se zatim još sporije, što me izluđivalo, vraćali na početnu poziciju. - Ali upamti, bolje je i ovakvo kretanje, nego nikakvo kretanje. S vremenom će se i poboljšati.
Odmahivao bi glavom na te Doktorove umirujuće riječi. Visok i uspravan, tamnih očiju, uvijek bi me blagonaklono gledao, smirujući moj ludi temperament. Nešto se ružnog događalo sa mnom, a ja nisam mogao dokučiti što: sve sam sporije i sve teže trčao ostajući bez daha i to me izluđivalo. Nikad ne bih ni pomislio, da ću trčkarati u parku stotinu metara, pa zadihan hodati isto toliko metara i to nazivati treningom. Ja, koji sam nedavno s lakoćom trčao brdima gomilajući kilometre baš kao da su milimetri. Nekoliko sam puta odustao, digao ruke od svega toga mučenja, u što se trčanje, bolje reći pokušaj trčanja pretvorio, pa bih izbjegavao park i Doktora, ali ubrzo bi mi počeo nedostajati Doktorov osmjeh i optimističan pogled na svijet prožet dozom misticizma.
- Vratio si se - rekao bi mi Doktor kad bi se ponovo sreli u parku, ujutro, oko devet sati. - Nisam ni mislio da nećeš. Kako je?
- Nikako! - odgovarao bi snuždeno. - Čim malo potrčim, ostajem bez daha. Ne shvaćam koji se vrag događa sa mnom.
- Isto je i sa mnom - odvratio je Doktor. - Ali ja sam pušač. Nemoj ni pomišljati na odustajanje. Dok se krećemo, dobro je.
- Cigarete su prokletstvo - primijetio sam, znajući to vrlo dobro, jer sve donedavno i sam bio pušač.
- Znam! - klimnuo je glavom Doktor. - Mislim da svi to znamo. Ali nikako ne mogu prestati. Pokušao sam. Nekoliko puta. Jednostavno ne ide. Zato je meni ovakvo kretanje dovoljno. Znam da ti želiš trčati duže i brže, ali što se osnovnog zdravlja tiče, ovo je sasvim dovoljno.

Trčkarali smo tako zimskih jutara, razgovarajući čitavo vrijeme. Punio sam baterije optimizmom, jer Doktor je u svemu vidio mogućnost, dok sam ja bio sklon vidjeti prepreku.
- Još samo dvije godine - rekao mi je jednog jutra prilikom istezanja pored ribnjaka - pa idem u mirovinu. Tada ćemo ti i ja uživati. Sjesti ćemo u auto i odvesti se do Učke, pa čitav dan trčkarati šumskim stazama, uživajući u svakom trenutku.
- Dvije godine - promrmljao sam ispod glasa.
- Brzo to prođe - reče Doktor. - I prebrzo.
Ulovio sam mu zamišljeni pogled: tamnim se očima zagledao negdje u daljinu, u budućnost koju je samo on vidio.

Prečesto se u meni događale promjene raspoloženja koje nisam shvaćao, pa je tako bilo dana kad mi se nije odlazilo u obližnji park, nije mi se "treniralo". Sve me je to mučilo, pritiskalo mi um, obavijajući me nevidljivim ali teškim plaštem neraspoloženja. Istina je bila jednostavna, ali je dugo vremena nisam mogao shvatiti: bio sam bolestan. Teška i opasna anemija nekako se prikrala u moju nutrinu i grickala me polako, jako polako, pa nisam mogao primijetiti promjenu koja se svakodnevno događala u meni. Glavobolje su postale uobičajene i dan bez glavobolje postajao bi praznik. Tada bi se osjećao orno, gotovo optimistički poput Doktora, a Doktor bi, primjećujući svaku promjenu na meni, radosno rekao:
- Eto, nije život samo mučenje, je li?
I započeli bi jednu od naših dragih filozofskih rasprava o smislu života i smrti, jer ako život ima smisao, što je Doktor tvrdio, onda ima i smrt. Ja sam, naravno, tvrdio suprotno, više rasprave radi, nego li radi svog uvjerenja: sve je kaos i besmisleno, i život i smrt, sve je to jedno te isto, samo se mi, ljudska vrsta, volimo nabacivati mudrolijama.
Takva su jutra bila radosna jutra, ispunjena jutra i bilo bi nam žao rastati se, pa bi obično dogovorili sastanak na Korzu za dva sta, pojurili svatko svom domu, istuširali se i sjurili na Korzo, pa uz laganu šetnju Korzom nastavili razgovor, osjećajući se prijatno i zadovoljno uzajamnim druženjem.

Izgurali smo zimu i pola proljeća zajedno "trenirajući" u parku, kad je slučajno, prilikom posjete zubaru, otkriveno što se događa sa mnom. Strpali su me u bolnicu i odmah mi dali transfuziju i tu me posjetio Doktor, iako je inače radio u drugoj bolnici.
- Nije to ništa strašnog - rekao mi je stojeći pored mog kreveta onako visok i uspravan poput vojnika. - Oporaviti ćeš se. Trčanje po stazama Učke nas čeka. Sad znaš protiv čega se moraš boriti, a kad je neprijatelj poznat ...
- ... možeš ga i pobijediti - završio sam rečenicu umjesto Doktora od koga sam je mnogo puta i čuo.

Bio je u pravu, naravno. Osjećao sam se bolje, ali o trčanju još uvijek nije bilo ni govora. Izašavši iz bolnice nastavili smo se viđati u parku , uspostavljajući ponovo našu rutinu i voditi beskrajne razgovore.
- Taman ćeš ojačati, vratiti snagu, dok ja ne odem u mirovinu - govorio bi mi često, motivirajući me u ustrajnosti, primjećujući znake umora na meni. - Snaga se ne vraća brzo. Brzina još manje. Samo polako i strpljivo.

Nisam bio strpljiv, pa one nedjelje, kad sam uzalud čekao Doktora u parku, nestrpljivo sam potrčao bez njega, pa se uputio kući, pitajući se, što li ga je spriječilo doći i pomalo se ljuteći. Osjećao sam potrebu za injekciju optimizma koju bi mi Doktor ulio dok bi lagano trčali parkom. Nije bilo zadovoljstava u treningu koji još uvijek nije bio pravi trening.

Dva dana kasnije doznao sam od zajedničkog poznanika, da je Doktor mrtav. Našli su ga u hodniku zgrade u kojoj je stanovao, u nedjelju, obučenog u plavu ispranu trenirku i izgažene crne tenisice. Shvatio sam, dok me crni i teški oblak tuge pritiskao, da je Doktor pao i umirao u hodniku zgrade, dok sam se ljutio zbog njegovog nedolaska na sastanak. A njegove riječi izgovorene prilikom jednog za mene suviše teškog "treninga", koje je Doktor tješeći me izgovorio, odjekivale su tužno u meni:
- Trčati se mora: živjeti ne mora!


Copyright © 2019. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Oznake: prijatelj


- 10:08 - Budi (3) - Iskren - #

02.07.2019., utorak

Wind

Wind


Istog trena, kad sam joj ugledao vragolasti pogled i sjaj smeđih očiju koje su me otvoreno gledale, shvatio sam da joj nadimak "Winfuckerssister" i te kako pristaje. Sve je Vind, kako smo je skraćeno zvali, voljela okretati na šalu i mnogo kasnije, kad smo zajednički "radili" na njenoj fizičkoj kondiciji, uhvatio me strah da i tada ne postupi tako. jer trčanje, što je Vind dobro znala, svetinja je za mene i ne volim da se nitko oko treniranja zavitlava.

- Koliko moram smršaviti, da bih mogla početi trčati? - upitala me jednog zimskog dana iznenadivši me.
- Možeš početi odmah trčkarati - odgovorio sam - ali poželjno je ...
- ... smršavim, skinem ovaj golemi višak - prekinula me obješenjački gledajući u svoj trbuh.
Smijali smo se zajedno, a ja sam se sjećao svoje vlastite trbušine koju sam u neka daleka vremena gajio, dok jednog dana nisam ...
- Teška je to odluka - s mislima na ono daleko vrijeme vlastitog gladovanja, rekao sam Vind. - Rijetki izdrže.
- Ovog ću puta izdržati - čvrsto je Vind odgovorila i nešto me u njenom glasu opomenulo, pa sam progutao ciničnu primjedbu koja se porodila u meni i klimnuo glavom.
- Možeš istrčati riječki polumaraton - napola ozbiljno, napola zafrkavajući se, dobacio sam joj meku. - Vremena za mršavljenje i pripremu imaš koliko hoćeš.
- Koliko je taj polumaraton dug?
Rekao sam joj, a Vind je zatresla glavom u nevjerici i duboko uzdahnula. Znao sam, da joj se razdaljina od dvadeset i jednog kilometra čini svemirskom udaljenošću, ali odjednom sam je poželio ohrabriti.
- Možeš ti to - rekao sam joj. - Kad sam ja počeo trčati, nisam mogao ni kilometar sastaviti.
- Ali dvadeset i ...
- Upornost i redoviti trening - ubacio sam brzo. - To je sve. Treninzi. I nema odustajanja! Nikad, ma koliko ti teško ponekad bilo.

Prisjetio sam se ovog razgovora s Vind, dok smo čekali start utrke. Sunce je užarilo, start je k'o za inat kasnio i postajalo je sve toplije i znao sam da će biti teško trčati pod vrelim suncem i toplim asfaltom ispod nogu.
- Polako ćemo - rekao sam Vind, hrabreći je. - Ubaciti ćemo i po koju hodajuću dionicu. Ništa ne brini.
- Bolje da sve istrčimo - rekla je, a ja sam je pogledao i u sebi se nasmijao.

Dva tjedna prije trke, kad je po programu trebala istrčati dužinu, posljednji ispit pred trku, nije trčala. Izgovor? Stari joj je zahtijevao njenu prisutnost ... bla … bla …
Gotovo četiri mjeseca "družili" smo se na njenim treninzima, većinom komunicirajući preko "facebooka" i već sam dobro upoznao njen karakter: znao sam, da je ponekad treba opsovati, izvrijeđati i naglo napustiti dijalog, ostavivši je samu, znajući vrlo dobro da Vind u sebi prokuhava svaku moju rečenicu. I da bijesni i da se odluka porađa u njoj, pa sam je opsovao i izvrijeđao na pasja kola i naglo prekinuo dopisivanje.
Dogodilo se točno ono što sam se i nadao da će se dogoditi: ranjene duše Vind je izjurila iz kuće i odvalila prvi put u svom životu dvadeset kilometara, dugačkih, velikih i nekada njoj nedostižnih dvadeset kilometra. I nije hodala, sve je to istrčala laganim, ali za Vind brzim i uspješnim ritmom. Siguran sam, da me trčeći lagano u mislima psovala i ljutila se na mene, ali znam i to, da kako su se kilometri odvijali ispod njenih umornih nogu, tako je ljutnje nestajalo, a zamijenilo ju je zadovoljstvo i ponos. Cilj je postignut.

Trka je krenula i Vind je naravno, kao i svi neiskusni početnici, zapela, ubrzala i uzbuđeno dobacivala primjedbe.
- Ne govori - savjetovao sam joj. - Štedi dah. I uspori. Imamo vremena.
Postajalo je sve toplije kako smo sve više kilometara prelazili: trka je počela zbilja kasno, u jedanaest sati i vrućina je postala gotovo nesnosna. Prvi znaci malaksalosti ugledao sam na Vind, pogledom je vrebajući neprestano: usporila je i češće zahtijevala da "malo hodamo", zaboravivši na svoju želju koju je pri startu izrazila da sve istrči.
- Ne pij toliko - zabrinuto sam joj govorio, ali uzalud.
- Samo malo - uvijek bi odvraćala.
Trčala je i puhala pod sve jačim suncem, lice joj se zažarilo, a ja sam se pitao kako bi joj bilo, da je zadržala one kilograme kojih se uspjela "otarasiti". Sedamnaest kilograma Vind je uspjela "skinuti" laganim trčanjima, ali i pažljivim odabirom jela, često i gladujući. Bio sam ponosan na nju, dok sam trčao pored Vind, neprekidno joj nešto govoreći, nastojeći joj skrenuti misli teškoća koje su je mučile.
Sve je nekako išlo prema naprijed, dok se kod stadiona na Kantridi nismo okrenuli i počeli trčati blagom uzbrdicom.
- Ne mogu više! - rekla je Vind u blizini brodogradilišta "3 Maj".
- Hodaj malo - brzo sam joj rekao. - I ne pij toliko vode!
- Kad sam žedna!
- Znam da si žedna, ali svejedno ne pij toliko - zabrinuto sam joj odgovorio i pomislio: koga vraga da radim, ako mi se Vind sruši na cestu? Odagnao sam te misli, sretan što ih Vind ne može osjetiti.
- Gotova sam - zastenjala je i iščitao sam očaj na njenom punašnom i sasvim crvenom od napora licu.
- Samo misliš da si gotova - brzo sam joj rekao. - Čovjek je nevjerojatno izdržljiva životinja. Uostalom, znaš i sama, poslije ove uzbrdice slijedi spust i samo ćemo se dokotrljati do cilja. Možeš ti to, znam da možeš. Zar nisi to dokazala prije petnaest dana kad si sama istrčala gotovo istu rutu?
Kratki ponosni osmjeh sjećanja zablistao joj je na umornom licu i Vind je produžila, a i ja uz nju, neprestano je bodreći, govoreći joj da ona to može, da treba izdržati još samo malo, još samo ovaj posljednji napor, još ...

... i eto nas pred ciljem! Trčim i smijem se i pružam ruku prema Vind, da je ona zgrabi i da zajednički protrčimo kroz cilj, ali Vind je suviše umorna i ne vidi moju pruženu ruku ili jednostavno nema snage pružiti svoju ruku, pa tako samo korak-dva utrčavam u cilj ispred Vind i radosno je dočekujem, sretan zbog Vind, zbog njenih "izgubljenih" sedamnaest kilograma, zbog njene pobjede, jer najteže je pobijediti samog sebe, vrlo dobro to znam, a Vind je to uspjela!

Copyright © 2019. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.


Oznake: trčkaranje


- 10:12 - Budi (8) - Iskren - #

18.06.2019., utorak

Sedamnaesti kilometar


Sedamnaesti kilometar


Točno u trenutku kad mu je pogled pao na oznaku koja je pokazivala da se uspio dovući do sedamnaestog kilometra, u Vilku se pojavi misao o odustajanju. Bolna je misao projurila kroz njega i osjetio ju je svakim djelićem tijela. Želudac mu se bolno zgrčio, ramena opustila. Snaga je polako napuštala umorno tijelo, dok mu je pogled lutao krajolikom uz cestu koja se u nedogled uspinjala uvis, uvijek samo prema gore, tražeći prikladno mjesta s kojeg bi mogao sići sa ceste i zaleći u travu, opustiti umorno tijelo i zagledati se uvis, ovog puta ne prema vrhu nedostižnog brda, već prema poluoblačnom sivkastom nebu. Odustati. Prekinuti mučenje, zaustaviti mahnito udaranje srca, opustiti mišiće, odmoriti, odmoriti ... Još je jednom uputio pogled prema naprijed, prema sivoj zmiji ceste koja je vijugala prema gore, a misao, da se ovako mučiti mora još cijelih četiri kilometra, učini mu se strašnom. Ali odmah zatim prisjeti se doživljaja od prije petnaest dana, kad se osjećao gotovo identično kao i sad ...


... dok je polako trčao lukobranom, a znoj mu se slijevao niz umorno lice. Pomisao da do kuće, a time i do kraja treninga, ima još čitavih šest kilometara, nagrizala mu je um. Sve ga je boljelo, svaki mu je mišić treperio.
"Herpes zoster", prevrtao je tmurne misli u umu: "Prokleti herpes oduzeo mi je svu snagu. Ni za što više nisam. Možda je zbilja došlo vrijeme da bacim koplje u trnje. Godine čine svoje. Starost pobjeđuje. A smrt je konačni pobjednik".
Prisjeti se da mu prijateljica radi u kiosku na Korzu i odjednom odluči svratiti do nje, posuditi za autobusnu kartu, prekinuti mučenje i vratiti se kući autobusom, opraštajući se u mislima s plitvičkim polumaratonom. Nije sramota odustati zbog bolesti, tješio je samog sebe Vilko, dok je polako pretrčavao preko ceste, do Korza, do kraja mučenja, kako je mislio.
Stigavši do kioska, iznenađeno je zastao: umjesto nasmijanog lica prijateljice, ugledao je sivi metalni zastor. Nedjelja! Pa danas je nedjelja! Kiosk ne radi, prijateljice mu nema. Što sad?
Trenutak je izgubljeno stajao pred zatvorenim kioskom, a onda se prkosno uspravio i krenuo laganim korakom. Istrčati će još i ovo, završiti će trening posljednje dužine pred trku. Znao je da može još smoći snage, izvući je na površinu, osloboditi. Mora izdržati, jednostavno mora ...

... a kad je izdržao onog dana, izdržati će i sad, odluči iznenada i ubrza korak uspinjući se sve više i više. Dok je puževom brzinom, kako mu se činilo, hitao prema naprijed, u glavi je izračunavao kojom brzinom mu je potrebno trčati, da bi stigao na cilj u limitu trke. Svaku je drugu ambiciju napustio i mrzio je samog sebe zbog toga: samo se dovući do cilja. Ništa drugo ga nije zanimalo.
Nekolicina trkača ga je prestigla, ohrabrujuće su mu se smiješili i Vilko im je uzvraćao izmučenim smiješkom i uporno grabio naprijed, samo naprijed, zabranivši samom sebi misao o bilo čemu drugom. Zatim se dogodilo malo čudo, koje mu je dalo vjetar u leđa: uspio je prestići dvoje, mladu trkačicu istočnjačkih crta lica i izmučenog trkača koji zastao ostavši sasvim bez zraka i koji se sagnuo šumno dišući, nastojeći povratiti dah. Nešto kasnije, prestigao je još jednu uspuhanu punašnu trkačicu.
Uspio je uhvatiti ritam i jednolično je trčao ne osjećajući noge, dok mu je želudac se grčio. I kao da to nije dovoljno, odjednom se kroz oblačno nebo probilo sunce i mučenje je postalo još teže. Još samo do onog zavoja, pa ... ali jedan je zavoj vodio do drugog, a bol je u stomaku i grudima postajala jačom, kad se konačno ispred Vilka ukazala nizbrdica: još sasvim malo, znao je, pa je na cilju. Pogledao je na sportski sat "garmin" i osmjehnuo se: stići će na vrijeme, bio je siguran.
"Ajmo, Vilko!", odjednom je začuo i podigavši pogled ugledao dvojicu prijatelja trkača koji su već odavno završili trku. Stajali su pored ceste, a Josip se smijao i mahao čašom pive uz povike ohrabrenja koji su se odbijali od Vilka: nije više mogao ubrzati, samo ga je inercija nosila nizbrdo.
Još jedan zavoj i evo ga konačno u cilju. Ništa nije osjećao primajući finišersku medalju, preplavila ga ogromna praznina i još veći umor. Sjeo je i prihvatio plastičnu čašu pive koju mu je pružio Milorad, pa je spustio na zemlju, između nogu.
- Jesi dobro? - pitao ga je brižni Milorad. - Hoćeš li da pozovem pomoć?
- Ne treba - odbio je Vilko. - Moram samo odmoriti nekoliko trenutaka.
- Jesi siguran?
- Jesam - odgovorio je Vilko i otpio malo piva i tek tada pogledao medalju i zadovoljno se osmjehnuo.
Izdržao je, nije odustao. Prokleti sedamnaesti kilometar, nikad ga neće zaboraviti, bio je siguran. Još je malo otpio osjećajući kako umor popušta, a umjesto umora zadovoljstvo ga zapljuskuje. Još nije gotovo s njim, nije ga uspio dokrajčiti onaj sedamnaesti kilometar, još će biti trka u Vilkovim nogama.

Copyright © 2019. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Oznake: Garmin


- 11:17 - Budi (2) - Iskren - #

18.12.2018., utorak

Dok su trajale rođendanske pripreme …


Dok su trajale rođendanske pripreme …

U kuhinji je bilo toplo, bila je topla i šalica kave koju mi je servirala Vanja i koja se pušila ispred mene na stolu.
- Uživaj u kavi, dok ja završavam s pripremama – rekla mi je Vanja.
Poslušno sam sjeo i dlanovima obgrlio šalicu: osjećao sam i nisam osjećao tu toplinu, odsutan duhom, ploveći maštom …

Uvijek iznova u mislima bi se vraćao na onaj trenutak, kad su najlonke ugodno zašumjele, a duga i prekrasna noga bila prebačena preko druge. U duhu sam i sad osluškivao taj očaravajući zvuk koji je pokrenuo nešto neobjašnjivo u meni, nešto do sada sasvim nepoznato u mojoj nutrini. Šum poziva na nasladu. Ulovio sam Anđelkin pogled: bila se nagnula prema naprijed, lijevim se laktom oslonila o crveni stol za kojim smo sjedili i ošinula me prezirno-pozivajućim pogledom.
„Što čekaš?“, govorio je njen pogled i to ne po prvi put. Ali ovog je puta zbog nečeg bilo drugačije. Osjećao sam da moram reagirati, a opet, mirno sam ostao sjediti i dalje, dok je društvo s kojim smo sjedili i dalje žagorilo, ne primjećuju naš dvoboj očiju.
Polako, sasvim polako, odvojio sam pogled od smeđih Anđelkinih očiju i spuštao ga dugo, što sam sporije mogao, prema njenim nogama, klizeći joj tijelom, preko brežuljaka i dolina koje su me dražile. Kad je zadrhtala, znao sam da u ovom malom besmislenom ratu izvojevao pobjedu. Nasmiješio sam se, ali samo u sebi, dok mi je lice ostalo mirno, kameno. Podigao sam pogled, ovog puta brzo, da ne dospije promijeniti izraz lica i zagledao se u dubinu njenih očiju. Ugrizla se za usnu, zatreperila trepavicama i osmjehnula se. Ovog puta otvoreno me gledajući.
Klimnuo sam joj. Uzvratila je, duga joj se smeđa kosa zatresla, bljesnula bojom meda pod neonskim osvjetljenjem lokala. Gledali smo se bez riječi, ali kunem se, naši su pogledi mnogo toga govorili savršeno se razumijevajući.
I onda je ponovo do mene dolepršao onaj zvuk, duga je noga još jednom, po tko zna koji put, bila prebačena preko druge, pozivajući me, dražeći me, usađujući mi nemir.
- Moram ići – rekao sam ustajući o dlanom joj lagano pomilovavši bedro, potajno, da nitko drugi to ne primijeti.
Ispratio me Anđelkin pogled, pomalo začuđen, pomalo bijesan. Klimnuo sam joj, samo njoj, naglašeno, bez osmjeha, a Anđelka, koja je prije bila vražica nego anđeo, uzvratila mi je i ovog je puta pogled njen bio miran, bez upitnika u njemu: shvatila je, znala je.

- Nadam se, da će biti dovoljno – reče Vanja pokazujući mi staklenu zdjelu prepunu francuske salate.
- Što?
- Za sutrašnji tvoj rođendan – reče Vanja s osmjehom: lice joj se zažarilo rumenilom zbog pećnice u kojoj su se pekli kolači i čiji sam miris tek sad osjetio.
- Moram ići! – bubnuo sam odjednom i ustao.
- Što je? – zapanji se Vanja. – Kuda? Već je blizu deset. Što ti je? Godinama nisi tako kasno izlazio. Što se …
Nisam je slušao dok sam grabio prema izlaznim vratima, navlačeći ujedno vjetrovku na sebe, čiji me šum podsjetio na onaj drugi šum, pozivajući šum, šum koji mi je obećao ispunjenje snova.
Anđelka me čeka, bio sam siguran u to i nisam želio niti htio da me i dalje čeka: vrijeme je da utolimo glad. Sve je ostalo nevažno.


Copyright © 2018. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Oznake: kolači


- 18:51 - Budi (1) - Iskren - #

28.11.2018., srijeda

Veliki Povratak

Veliki Povratak


Nekoliko godina kasnije, prijateljski su ga zadirkivali kako je ciljao na taj datum, znajući vrlo dobro o Vilkovom preziranju kapitalizma na hrvatski način, kojeg Vilko nikad nije ni krio, pa se nekoliko puta i "zakačio" s nekim od poznatih zbog tog svog stava, ali to jednostavno nije istina. Nikad nije "ciljao" na taj dan, 29.11. bivši Dan Republike u bivšoj državi, jednostavno se tako dogodilo. Spontano. Neplanirano. Upravo onako kako se obično i događaju velike stvari u nečijem životu. Onda kad se tome najmanje nadaš.
Da se nešto neobično događa, Vilko je shvatio tek onda kad je zagrabio prve metre četvrtog kilometra uzbrdice, sa čuđenjem primjećujući da mu mišići nisu umorni, nisu bolni, već se gipko i s radošću predaju naporu kojeg punih četrnaest godina nisu osjetili. I za kojeg je Vilko vjerovao, kako ga više nikad neće ni osjetiti. A eto ga kako lagano grabi uzbrdicom, sivi se asfalt mokar od neprestane sitne kiše odvija ispod njegovih nogu, tenisice umirujuće mokro šapuću, a disanje mu je lagano, lagano i to ga beskrajno raduje.
Osvrtao se oko sebe, primjećujući kišne kapi koje su se počele miješati s snježnim pahuljama hladeći mu lice, uživajući u tišini oko sebe, jer prometa gotovo da ni nije bilo. Tek bi tu i tamo projurio pored sretnog Vilka poneki automobil, obavezno ga sirenom pozdravljajući, na što bi Vilko veselo i nehajno zamahnuo rukom u pravcu vozača, gledajući u njihova najčešće zapanjena lica sa kojih se očitavalo pitanje:
"Zašto ova budala trči po hladnoći i još k tome po kiši?"
Vilko je osjećao to njihovo pitanje toliko živo, baš kao da su mu ga dovikivali kroz spuštene prozore. Nije mario. Uživao je u tjelesnom naporu, uživao u sitnoj kiši pomiješanoj snijegom, uživao u hlađenju zažarenog lica, uživao u slijevanju znoja i sjećao se ...

... kako mu je trebalo punih četrnaest godina mučnih napora, da bi ponovo bio ovo u stanju, što ovog ledenog jutra otkriva da može. Sve je počelo gotovo bezazleno, s povredom koljena, pa dok je liječio koljeno u očekivanju na povratak dugoprugaške kondicije, zahvatila ga teška anemija zbog koje je umalo umro, jer otkrila se sasvim slučajno pri Vilkovom posjetu zubaru i odmah je zatim otpremljen u bolnicu, na transfuziju krvi, pa zatim na dugotrajno svakodnevno gutanje tableta željeza. Sve mu se smučilo, ali glad za trčanjem nije ga napuštala, pa je silno oslabljen, osjećajući bolne mišiće, gotovo svakodnevno odlazio u obližnji park i lagano pretrčavao stodvadeset metara, da bi se zatim tromo hodajući vraćao na polazno mjesto. I tako sve dok ne bi "istrčao" pet kilometra. Teški trenuci, teški kilometri, ali usprkos teškoći čak i samog disanja, Vilku su ostali u lijepoj uspomeni: nije se predao! Nije klonuo duhom, nije popustio, sve je izdržao i niti jednog trenutka nije rekao: "Ja to ne mogu i vrijeme je da prestanem lagati samog sebe. Odustajem".
Upornost, koju su svi oko njega nazivali trvrdoglavošću, polako je počela davati rezultate, pa je Vilko napustio park i odlazio na malo daljnja mjesta lagano trčeći, udaljujući se od kuće sve češće i sve više, osjećajući snagu i radost života.

I eto ga sad, 29.11. 2012 kako trči uzbrdo, uzbrdo, uzbrdo, a mišići mu pjevaju od sreće, korak i dah su mu lagani, ne osjeća umor, osjećajući beskrajnu radost zbog toga. Kraj uzbrdice se približavao, još svega oko tristo metara i evo ga na vrhu brda i upravo kad se htio zaustaviti, proslaviti dugoočekivani uspjeh, odjednom se predomislio i jurnuo mokrom cestom, dalje, još dalje, još brže, dok ga je ledeni vjetar ujedao za znojno lice. Nije mu to smetalo, ništa mu nije smetalo: ni kiša, ni sve veće pahulje snijega, ni tamnosivi niski oblaci, sve ga je to samo radovalo.
Odjednom mu bljesne: vratio se! Vratio se dugoprugaškom trčanju. Usprkos svemu, vratio se. Četrnaest dugih i bolnih godina mu je trebalo za to, ali eto, vratio se, trči već deseti kilometar i osjeća, zna, da može još toliko istrčati, jer ovo je njegov dan, njegov Veliki Povratak i ništa ga neće spriječiti u naumu da nakon četrnaest godina ponovo istrči polumaraton.
- Zar od Kozale? - odjednom začuje pitanje-povik.
Lebdeći u svom vlastitom trkačkom svijetu, Vilku je bio potreban čitav sekund da shvati kako ga to pita njegov susjed, prolazeći sasvim sporo automobilom pored njega, spustivši prozor na kolima i radoznalo gledajući u sasvim promočenog Vilka.
- Nego odakle? - odvrati veselo Vilko.
- Mora da si poludio.
- Neka sam. Nisam jedini.
- Mogao si izabrati neki ljepši dan.
- Svaki je dan lijep za ovo.
- Da te povezem? Snijeg sve jače pada, sasvim si mokar ...
- Ne, hvala! - odbije Vilko pružajući korak.
Susjed pritisne gas i ubrzo nestane s vida i Vilko je ponovo bio sam, okružen mokrom i hladnom tišinom uživajući u njoj, dok ga je unutrašnja toplina grijala i pružala mu snagu.

Povratak prema kući je bio lakši, duga se nizbrdica pružala ispred njega, siva i klizava i jedino ga je to sprečavalo da ne jurne iz sve snage, jer paradoksalno, što je duže vremena trčao, sve je veću snagu i želju za trčanjem osjećao. Trčeći poznatim ulicama prema zgradi u kojoj je stanovao, shvati da se osjeća sasvim čudno, gotovo neobjašnjivo, dok mu ne sine kako se u silnu radost utkala žica žalosti zbog neumitnog kraja ovom prekrasnom doživljaju.
Zaustavljajući se u ulici u kojoj je stanovao i osmjehujući se samom sebi, podigne pogled sasvim uvis i glasno se nasmije prema tamnosivom nebu s kojeg su lepršale snježne pahulje praćene ledenom kišom.
Vratio se i ništa drugo nije važno! Konačno je i do Velikog Povratka dotrčao.


Copyright © 2018. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Oznake: trk


- 08:25 - Budi (4) - Iskren - #

25.08.2018., subota

Brzinac


Brzinac


Zvao sam ga "Brzinac", jer svaki put, kad bi trčali zajedno, nije mogao odoljeti porivu koji ga tjerao da pri kraju treninga ubrza i uvijek prvi prođe kroz zamišljeni cilj. Bilo je to jače od njega, u to sam se često uvjerio. Uživao je u tome svaki put iznova, kao da to čini prvi put.
- Pa dobro - znao sam mu reći, dok bi laganim korakom zagrijavanja trčali šumskim stazama, pripremajući se za trening - zar je tako teško narediti mišićima usporavanje? Nemoj misliti da ne znam što radiš?
- Što radim?
- Iskorištavaš me! - odbrusio sam mu.
- Ne govori gluposti.
- Nije glupost, već istina. I ti to znaš.
Tu je Brzinac zastao i ozbiljno me pogledao: znoj mu se cijedio niz duguljasto lice, a kosa nekad boje zrelog žita, a sad sivkasta i umrljana znojem, slijepila mu se iza ušiju.
- Trčimo zajedno - rekao je hodajući, prestavši laganim ritmom trčati i ne skidajući pogled s mog lica. - Samo trčimo zajedno, nema tu iskorištavanja.
- Ima i te kako ima! - uzvratio sam pomalo ljutito: dosadilo mi je sve to već neko vrijeme i sad sam odlučio istjerati stvari na čistac.
- Objasni!
- Ti si brži od mene, je li tako? - više sam konstatirao nego upitao, a Brzinac je zadovoljno klimnuo.
- To znamo - rekao je s osmijehom.
- A ja sam izdržljiviji i mogu duže trčati od tebe, jel' istina?
- Istina je.
- I što ti radiš? - upitao sam upirući prstom u njega i odmah odgovorio: - Trčiš korak ispred mene čitavih sedam kilometara, a onda završni kilometar daš gas i odjuriš brzinom metka.
- Pa to je finiširanje! Svi tako čine. Ili bi trebali činiti.
- Slažem se - rekao sam. - Samo što ti koristiš mene da bi prevalio sedmicu brže nego inače i onda mi pobjegneš.
- A što bi htio? - upitao je Brzinac posprdno se osmjehujući. - Da te pustim ispred sebe?
- Ne, ne trebaš me puštati - odvratio sam. - Ali bilo bi lijepo od tebe, kad bi me vukao posljednji kilometar, kao što ja tebe vučem one kilometre prije posljednjeg. Da trčiš korak ispred mene i postepeno, pazi POSTEPENO ubrzavaš, da te mogu jedno vrijeme pratiti i tako postati brži.
- Eh, koliko priče oko tvoje brzine - rekao je uz osmjeh. - Dobro, od sad ćemo tako.

Ali nismo "od sad tako". Svaki put kad bi se približili osmom kilometru, Brzinac bi eksplodirao i jurnuo, a ja bi dahtao za njim naprežući se do zadnjeg atoma snage.
- Konjino jedna! - rekao bih mu svaki put na kraju treninga, dok bi polako hodali, odmarajući mišiće, bez zlobe, ne zamjerajući mu.
- Jače je to od mene - pravdao se Brzinac. - Zaboravim na sve i samo jurnem.

Jednog mi je jutra, dok smo tako po tko zna koji put trčali našom omiljenom šumskom stazom, sinula ideja: ne moram ja pratiti Brzinca, neka on, za promjenu, prati mene.
Laganog daha i osjećajući lakoću u mišićima, približivši se kobnom osmom kilometru, Brzinac je, po svom već starom dobrom običaju, raspalio dugim nogama, zaboravljajući na mene. Ali ga nisam pratio, ne ovog puta, uopće to nisam ni nastojao, već sam ubrzao vrlo malo, štedeći snagu, i na kraju osmog kilometra projurio pored Brzinca koji je u čudu gledao za mnom, već stojeći i otvorenih usta nastojeći povratiti dah izgubljen u ludom finišu.
- Gotovi smo! - viknuo je za mnom.
Nisam se osvrtao na to, nastavio sam trčati svojim ritmom i udišući svježi jutarnji zrak otvorenim ustima, dok je u meni rasla radost. Kod uobičajenog mjesta, velike stijene koja je stršila prema nebu, okrenuo sam se i pojurio nazad i ugledao Brzinca kako žuri prema meni, okreće se i pridružuje mi u trčanju.
Izdržao je jedva dva kilometra uz mene, a onda je zastao i zastenjao iza mojih leđa:
- Ti si jutros poludio.

Kasnije, dok nas je vozio kući, Brzinac se počeo smijati.
- Znao si da nemam dužinu u nogama, pokvarenjače - rekao je. - Pogotovo nakon kilometarskog sprinta.
- A ti znaš da nemam brzu završnicu u nogama - odgovorio sam smijući se s njim. - Pomognimo jedan drugom: ti meni s završnicom, ja tebi s dužinom. Važi?
- Važi!

Na samom startu utrke počela je sipiti sitna kiša, bockajući nam lica. Nije mi smetala i radovao sam se trci, po prvi put imajući povjerenja u svoju završnicu. Znao sam da mogu raspaliti kako nikad prije nisam mogao i odlučio sam pratiti Brzinca, ne ispuštati ga iz vida, gajeći tihu nadu da ću ga možda uspjeti nadmudriti, jednom, barem jednom, biti brži od njega.
Kiša je uporno padala, u naletima, čas jače, čas slabije i u lokvama kišnice oslikavalo se tmurno nebo kojim su se valjali bremeniti oblaci.
Kako smo se sve više približavali cilju, postajalo mi je sve teže pratiti Brzinca. Po svom već ustaljenom običaju, počeo je grabiti dugim nogama, a ja se prilijepio iza njegovih leđa i davao sve od sebe, kad sam doskočio u lokvu kišnice i zajaukao.
Oštra me bol probola od tabana do vrha glave: prva mi je misao bila, da sam slomio nogu, ali sam onda shvatio da i dalje trčim, doduše usporeno i šepajući, ali trčim, što s slomljenom nogom svakako ne bih mogao.
- Što je? - upitao je Brzinac okrećući se prema meni.
- Noga - procijedio sam.
Do cilja je još ostalo svega stotinu metara i lijepo sam vidio kako Brzinac čeznutljivo gleda prema cilju i gomili koja je pod kišobranima galamila bodreći trkače, pa skreće pogled prema meni.
- Šeprtljo! - ljutito mi je dobacio, prišao, pa me zgrabio ispod pazuha. - Stisni zube i guraj dalje!
Trčali smo tako zajedno, kiša nas je udarala po oznojenim licima, ali vidio sam sasvim jasno sretno ozareno lice Brzinca, pa se i sam počeo osmjehivati usprkos bolu koja bi me prožela pri svakom koraku i tako smo, smijući se i zagrljeni, zajedno protrčali kroz cilj, dok su nas poznanici-navijači gromoglasno bodrili uz pljesak.

Copyright © 2018. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Oznake: tenisica


- 17:50 - Budi (3) - Iskren - #

18.07.2018., srijeda

Proljeće u zimi

Proljeće u zimi

Image and video hosting by TinyPic

Na trideset i drugom je kilometru postalo zbilja teško i Vilko se pitao, postoji li neki mišić u njegovom tijelu koji ne titra od boli koja ga je nemilosrdno pratila. Sve ga je boljelo, baš sve, činilo mu se, čak i korijen kose. Podužu je kosu vezao u "konjski rep" i taj ga je rep, znojem natopljen, blago udarao po vratu, kao da mu diktira ritam koraka. Nije trčao brzo, nije to sad već ni mogao, ali u Vilkovoj se nutrini sve bunilo protiv kretanja, a želja da stane, prestane se kretati, sjedne, odmori, sve je više rasla u njemu. Onda je pogledao na sportski sat, od svih trkača jednostavno zvan samo "garmin" i s iznenađenjem shvatio da su iza njega već trideset i dva kilometra i da "ima maraton u nogama", jer znao je, bio je siguran, kako će preostalih deset kilometara uspjeti proći u zadanom vremenu utrke.
Sreća ga preplavi, a snaga, ona rezervna, skrivena, koja se budila u njemu samo u teškim trkačkim trenutcima, prostruji mu tijelom. Na trenutak se ponovo osjeti svježim i laganim i poletnim i znao je da se osmjehuje dok se približavao jednoj učesnici trke, nastojeći je stići. Primijetio je već mnogo ranije, da su otprilike približne kondicije, snage, brzine, a primijetio je i to, da trkačica ima pomagača. Pitao se, je li to regularno? Ali na trkačkoj trasi nije bilo sudaca, pa su neki koristili priliku, shvatio je. Uglavnom, tu bi trkačicu svakih nekoliko kilometra dočekao pomagač na bicikli i pružao joj osvježenje. Vilko se "zalijepio" za leđa trkačice čvrsto odlučivši ne posustati. Trčao je laganim, sporim ritmom, ne ispuštajući iz vida leđa trkačice, a misli mu lutale ...

... prisjećajući se dugačkog i mukotrpnog puta do učešća na maratonu. Zimski treninzi su ga iscrpljivali, ozljede mučile, a i Vilkova je glupost učestvovala u težini priprema. Pogrešan izbor tenisica pri trčanju jedne dužine, zatim nepridržavanje programa i još po koje sitnice ometale su ga i kočile mu napredak. Pokajnički i bez ljutnje saslušao bi kritiku svoje "trenerice" koja mu je zabranjivala zvati je trenericom, jer ona nije ničija trenerica, ustrajala je na tome, ali pod čijom je dirigentskom palicom trenirao i patio i radovao se prvom trčanju maratona, jer sudbina, u koju nije vjerovao, kao da se urotila protiv Vilka: povreda koljena, zatim neke druge zdravstvene boljke počele ga pratiti, nadovezujući se jedna na drugu. Trajalo je to teških deset godina. I naravno, maraton se činio sve daljim i sve više nedostižnim, jer godine nisu čekale, odnosile su sobom Vilkovu snagu i brzinu. Ali želju nisu mogle odnijeti u nepovrat, potiho i potajno neprekidno je tinjala u njemu: istrčati maraton, pa bio to samo jedan jedini maraton u njegovoj trkačkoj karijeri, ako se o karijeri u njegovom slučaju može govoriti. A poslije toga ... pa, poslije toga više neće biti ništa važno, koga briga za to "poslije toga"!

Ugledavši kontrolnu točku i stol s osvježenjem pored kojih su stajali volonteri, Vilko shvati da ga od cilja dijeli još samo sedam kilometara. Kiselo se nasmiješio na riječ "samo", jer znao je, bit će to velikih i dugačkih i silno teških sedam kilometara. Ali je znao i to, da će ih nekako prevaliti, ni sekunde nije pomislio na neuspjeh i tome se čudio još prije nekoliko sati, kad je tome postao svjestan dok je pozirao za fotku uspomene prijateljici Dubravci.

- Nasmiješi se! - rekla mu je Dubravka.
Vilko se nacerio prema njoj, osluškujući svoje osjećaje. Sve u njemu kao da je stalo. S iznenađenjem je ustanovio nedostatak uzbuđenje, groznice koja bi ga inače pred svaku trku tresla i da nimalo, baš nimalo ne sumnja u konačan uspjeh: istrčati će svoj prvi maraton! Ništa ga neće u tome spriječiti. Bilo je to veliko iznenađenje, jer dan prije, prilikom podizanja startnih paketa i za vrijeme potpisivanja odricanja odgovornosti organizatora, Vilku je zadrhtala ruka i jedva je načrčkao potpis. Uzbuđenje ga je treslo kao nikad do sad.

- E, tako! - rekla je Dubravka i Vilko je shvatio da mu je licem preletio blagi osmjeh.
- To je dosta - rekao je. - Hvala, Dubravka. Na svemu!
Prespavao je kod prijateljice Dubravke, jer u Treviso, Italija, je s društvom doputovao dan prije, večer prije trke. Putovanje je bilo ugodno, opušteno, puno humora, pa je i to doprinijelo dobrom raspoloženju.

Bolovi u desnoj loži, Vilkovoj trkačkoj ahilovoj peti, postajali su sve jači, mišić mu se grčio i zatezao. Sad je sve češće ubacivao hodajuće dionice. Nije više mogao pratiti "svoju" trkačicu i žalosno je gledao kako odmiče bodrena biciklistom koji je vozio pored nje. Šepao je. Stopalo kao da mu se užarilo, a umor, neopisivi umor pritiskao mu je um.
"Još samo malo", u mislima je bodrio samog sebe, osjećajući kako nepravilno trči, zgrbljen i pomalo šepajući. Naginjao se previše na desnu stranu, uzalud pokušavajući olakšati desnoj nozi, loži koja je drhtala zategnuta i bolnom kvadricepsu. Ponekad mu se činilo da će mišić lože puknuti, rascvjetati se u krvavoj boli, a onda bi se bol povukla, pritajila i Vilko bi odahnuo. Nije mislio na to, da će se bol sigurno vratiti.
Hodao je, oko dvadeset metara, pa ponovo lagano potrčao. I ponovo tako. Naizmjenično. Sad se već približio gradu, trčeći lagano kroz park u kojemu su šetali dokoni šetači s obitelji i koji su ga bodrili dobacujući mu:
- Forza! Forza!
"Ali ja nemam više snage", mislio je Vilko umorno im se osmjehujući, ali to nije bila istina. Ulazeći u grad, posljednji val snage podigao se u njemu i Vilko je još jednom potrčao, usprkos umoru, usprkos bolu, usprkos svemu. Kao kroz maglu ugledao je cilj i trčeći prema njemu samo je mislio na to kako je gotovo, konačno je sve gotovo, ne mora više trčati.
A onda je začuo povik:
- Eno ga! Eno ga!
Prepoznao je glas Trenerice, one koju nije smio zvati trenericom, ali bez čije pomoći nikad ne bi istrčao maraton i koja ga je s još jednim zajedničkim prijateljem trkačem čekala na cilju i umor kao da je ispario iz Vilkovog pregrijanog tijela. Nije više osjećao bol, ni krutost mišića, sreća ga je preplavila, osjetio je i ponos, jer izdržao je, sve je izdržao: istrčao je svoj prvi maraton točno jedan dan prije svog sedamdesetog rođendana.
Prišao je Trenerici i nacerio joj se sretno, pa se zaprepastio: niz njeno lice potekle su suze radosnice.
- Idi! - rekla mu je. - Idi po medalju.
Vilko se okrenuo i prešao tih nekoliko metara koliko je bio udaljen od djevojaka koje su čekale s finišerskim medaljama i s osmjehom uzeo svoju toliko željenu medalju, znajući, dok ju je vješao oko vrata, osjećajući njenu prijatnu težinu, da će mu zauvijek suze Trenerice biti najdraža nagrada.


Copyright © 2018. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Oznake: tenisica


- 11:49 - Budi (4) - Iskren - #

29.05.2018., utorak

Onaj dan


Onaj dan


Bilo je to sve nadasve čudno: Vilkov se um igrao njime. Svaki put, kad bi razmišljao o Onom danu, u Vilkovom umu navrlo bi sjećanje na tmuran dan u kojem se crni oblaci valjaju sivim nebom iz kojeg nemilice lije kiša, hladna, gotovo ledena. Zbilja je bila sasvim drugačija, atmosfera je bila puna života u Onom danu, Vilko je to iznenađeno morao priznati, jer fotke, koje je on Onog dana snimio, i koje je s vremena na vrijeme gledao, to su dokazivale: sunce je sijalo i nije bilo hladno, bilo je čak i toplo za to doba godine, siječanj se približavao svom kraju, siječanj u kojemu je trajalo proljeće.

Probudio se rano, nije bilo još ni šest sati, ni svanulo nije i pitao se, što li ga je to probudilo? Majčin zov u pomoć? Napeto je osluškivao, ležeći u krevetu i dalje, ali nikakav neuobičajeni se zvuk nije čuo, ma koliko Vilko napinjao uši i odluči ustati i iskoristiti rano buđenje, pobjeći na tren od dužnosti i prvo "odraditi" trčanje, pa tek zatim posvetiti se svojim obavezama koje mu je život nametnuo.
Prije nego li je izašao iz stana, Vilko je zastao ispred vrata spavaće sobe u kojoj mu je spavala stara majka i osluškivao nekoliko trenutaka. Nikakav se zvuk nije čuo: samo je teška tišina dopirala do njega. Zbog te neuobičajene tišine tiho je otvorio vrata majčine spavaće sobe i pogledao unutra, istegavši vrat koliko god je mogao, izbjegavajući ući u sobu.
Majka, vrlo stara, prešla je 90 -tu, ležala je na lijevom boku, točno u istom položaju kako ju je na njezinu molbu Vilko sinoć namjestio, i disala poluotvorenim ustima i šum je disanja dopirao do Vilka. Umiren, tiho je zatvorio vrata i izašao iz stana, radujući se što ne mora prvo pobrinuti se za majčine potrebe, što je, barem na trenutak, slobodan, pa tek zatim trčanju tihim ulicama: bila je nedjelja i prometa gotovo da i nije ni bilo.

Uz radost kretanja, ne osjećajući umor u nogama, odjednom se, na sedmom kilometru prisjetio kako mu majka možda više ne spava i zove ga, zove, a on ne čuje, jer ne može je čuti, jer trči, jer je ukrao malo vremena za sebe, samo za sebe. Nelagodno je zatresao ramenima pri okretanju, baš kao da s pleća odbacuje neki teški teret.
Majka mu je sasvim onemoćala i Vilko ju je svako jutro dizao iz kreveta, pomogao joj oko toalete, strpljivo slušao majčino stenjanje i neprestano žaljenje na bolove, dok mu je u duši vriskalo i dok je želio pobjeći što dalje od starice, od njenih beskrajnih žalopojki, od starog tijela koje je neumoljivo Vrijeme uništilo, nagrdilo.
- Ne mijauči neprekidno -često joj je govorio potiho, dok bi joj pomagao pri oblačenju. - Žalopojke ništa nikom nikad nisu pomogle.
- Lako je tebi ... - započinjala bi ona svoju omiljenu tiradu, ali bi je Vilko svaki put nesmiljeno prekidao.
- Naravno - podrugljivo bi rekao. - Meni je sve lako. A tebi je sve teško. Tako Jehova hoće.
Vilko je znao da je to niski udarac s njegove strane, ali nije si mogao pomoći: morao je i on istresti svoju frustraciju. Cjelodnevna briga oko stare, pa i prastare žene, probudila je u njemu odvratnost prema starosti, prema nemoći i u sebi se svakog dana zaklinjao, da će se on, bez obzira koliko godina mu Život bude nagomilao na leđa, uvijek moći brinuti o samom sebi i nikad neće ovisiti o nekom drugom ljudskom biću, a zbog čega? Da bi oteturao u toalet i olakšao se! Fuj!
U početku majčinog umiranja, jer to je bilo to, umiranje i ništa drugo, mada to nikad nitko glasno nije izrekao, Vilko je bio pun razumijevanja i nježnosti i strpljivosti, ali ... ah, to "ali" uvijek u svemu i svačemu ... kako je vrijeme odmicalo, majka je postajala sve nemoćnija (a i razmaženija, Vilko je u to bio sasvim siguran), a Vilko sve razdraženiji jer njegovo Vrijeme više nije bilo njegovo: pripadalo je majci. Svoje je Vrijeme morao krasti. A kad bi ga ukrao i pošao trčati, jer samo zbog trčanja bi ga i krao, osjećao bi grižnju savjesti i nije bilo onog uživanja u trčanju, kojeg je inače uvijek bilo i u kojemu je silno uživao. I koje mu je bilo potrebno.

Sunce mu je udaralo u lice dok je trčao sve brže i brže na blagoj i dugačkoj nizbrdici, sad već vraćajući se kući, majci, dužnostima, dosadnoj neumoljivoj svakodnevnici. Noge su mu bile lagane, poletne i osjećao se sretnim i znao je da sve životne nedaće, baš sve, može izdržati, ako svakodnevno uzima terapiju trčanja, koju je pripisao samom sebi. Bez trčanja bilo bi nemoguće živjeti, bio je uvjeren u to.

Osvježen, ispunjen mirom koje bi mu trčanje darivalo, odlučio se prvo istuširati, pa tek zatim ući u majčinu spavaću sobu i otpočeti s ritualom njenog ustajanja. I dalje osjećajući mir u sebi, tiho je otvorio vrata majčine spavaće sobe i ušao unutra.
I dalje je ležala u istom položaju u kojem ju je jutros zatekao: sasvim onemoćala, nije se mogla bez pomoći smjestiti u neki drugi, možda njoj povoljniji položaj.
- Jesi li budna? - upitao je tiho.
Pogledala ga je. Sasvim je malo pomjerila glavu s koje je nestajala kosa i zagledala se u Vilka pogledom kakvog Vilko nikad prije nije vidio. Shvatio je: Onaj dan je tu, to je danas, sad.
- Nećeš ustati? - upitao je stegnutog grla.
Nije odgovorila: samo je nijemo gledala u njega, a on je sumnjao da ga vidi, jer pogled joj bio zamućen, očni kapci gotovo sasvim spušteni, zatvoreni.
- Trebaš li što?
- Vode - sasvim tiho je rekla.
Donio joj je vode. Polako i nježno pomogao joj je napola sjesti u krevetu, gurajući bezbrojne jastuke iza majčinih leđa i prinio joj usnama čašu. Otpila je. Sasvim malo. "Kao kanarinac", često je kasnije Vilko govorio. I dok ju je blago polagao nazad na jastuke, znao je da je Onaj dan nastupio i beskrajna ga žalost preplavi i začudi. Jer mnogo vremena "režali" su jedno na drugo, majka i on, ne shvaćajući jedno drugo, niti se trudeći ispraviti to. Previše vremena neshvaćanja i optuživanja stvorilo je dubok jaz među njima i bio je uvjeren kako će odahnuti kad nastupi vrijeme rastanka, a kad ono ... ne vjerujući samom sebi da se to događa, Vilko je plakao sjedeći pored umiruće majke i držeći je za suhu i ispucanu ruku, sasvim krhku, baš kao da pripada mumiji, tiho i nježno joj govorio:
- Ne boj se, opusti se ... samo se opusti.
I dok je gledao majku kako umire, znao je da će jednog dana u budućnosti pisati o tom iskustvu, ali nije znao, nije mogao znati, da će se njegov um poigrati sjećanjem i sunčani dan zbog smrti njegove majke "pretvoriti" u kišovit i oblačan.


Copyright © 2018. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Oznake: umiranje


- 10:20 - Budi (4) - Iskren - #

13.02.2018., utorak

Djevojka u crvenim tenisicama


Djevojka u crvenim tenisicama

U daljini sam ugledao skupinu ljudi koja kao da se povećavala i znao sam da se nešto nesvakidašnjeg dogodilo. Često sam trčao ovom dionicom i još nikad nešto slično nisam primijetio. Uvijek je to bila obična cesta kojom bi tekao neumorni promet, pješaci lagano hodali, nekolicina ljudi čeka gradski autobus, uobičajena monotona svakodnevnica. Koja je danas razbijena.
Približio sam se grupi ljudi koja je glasno i uzbuđeno žamorila. Shvatio sam da pretresaju događaj kojemu su svjedočili, ali nisam mogao razabrati o čemu se radi.
- Što se dogodilo? - upitao sam, nikog posebno, jednostavno dozvolivši pitanju da klizne s jezika.
- Srušena je neka djevojka - odgovori mi mlada djevojka pored mene, kratko me pogledavši.
- Srušena? Kako?
- Trčala je i kad je htjela prijeći cestu, na nju je naletio automobil.
Djevojka je mahnula rukom i prateći pogledom pravac njenog ispruženog kažiprsta, ugledao sam na sivilu asfalta tenisicu crvene boje i želudac mi se bolno zgrčio. Ne, to nije moguće! Priviđa mi se.
Ali je tenisica i dalje kao mrtva ležala na sivom i ravnodušnom asfaltu, tjerajući me na prihvaćanje onog što nisam želio prihvatiti. Raspoloženje mi se sasvim srozalo, izgubio sam i želju za trčanjem, ali sam nagonski i ne razmišljajući, okrenuo leđa okupljenim ljudima i nemilom događaju i polako počeo trčati: što dalje od tog nesretnog mjesta. Ali pobjeći nisam mogao. Misli su me pratile …

… Sve je počelo otprilike prije mjesec dana, kad sam jednog ranog jutra, dok se sunce tek počelo rađati, trčao ovom istom ulicom. Trčao sam oborenog pogleda, malo pognuvši glavu, jer izlazeće mi je sunce vrijeđalo oči, kad odjednom u mom se vidokrugu pojavile crvene tenisice, dva-tri puta bljesnule u pokretu, pod sunčevom svjetlošću i već nestale. Okrenuo sam se usporivši malo i zagledao se za djevojkom koja je odmicala u brzim ritmu, dok joj je smeđa i kratko podšišana kosa plesala pod jutarnjim suncem, pretvarajući je u zlatnu boju.
Sutradan smo se ponovo sreli. Dan kasnije i opet ... postalo je uobičajeno da se srećemo pri jutarnjem trčanju, koje je očigledno bio i djevojčin obred isto toliko, koliko i moj. Počeli smo se pozdravljati. Bez riječi, samo klimnuvši jedno drugom u prolazu i podignuvši desnu ruku u visinu ramena. I s osmjehom, da. Kad mi se prvi put nasmiješila, primijetio sam bljesak radosti u djevojčinim smeđim očima, koje su toplo gledale u mene. Čas zatim, crvene su je tenisice odnijele dalje od mene i ja sam iznenađen shvatio kako zbog toga osjećam blagu tugu. Želio sam je u svojoj blizini. Otjerao sam te čudne misli pojačavši ritam trčanja, ubrzavši korak.
Poslije tog dana, shvatio sam: na trčanje ne odlazim radi treninga, već zbog toga da sretnem nju, djevojku koja trči u crvenim tenisicama. Ljutilo me to i nastojao sam ugušiti taj poriv koji se ugnijezdio u dubini mog želudca i neumorno pleo niti osjećaja koje su bujale iz dana u dan sve jače i brže, dok nisam prvi put pomislio: zar sam se zaljubio?
Glasno sam se nasmijao toj pomisli i shvatio da se glasno smijem tek kad me je nekolicina ljudi čudno pogledala. Prestao sam se smijati i prihvatio nepozvani osjećaj, znajući da mu se uzalud odupirem. I odlučio: pri idućem susretu, zaustaviti ću se prilikom susreta s djevojkom koja trči u crvenim tenisicama, okrenuti ću se u pravcu njenog trčanja i početi trčati uz nju, i govoriti joj kako je lijepa i kako se radujem svakom susretu s njom i kako je želim viđati što češće i što duže i kako ...

Sad je to sve iza mene, prošlost, nedosanjani san koji se nikada vratiti neće. Djevojka u crvenim tenisicama sad leži na operacijskom stolu, skinuta joj je i ona jedina crvena tenisica koja je ostala s njom, dok je druga zaboravljena na ravnodušnom sivom asfaltu kojeg nije briga za tuđa stradanja i boli.
Malo me sram priznati, ali istina je: pri toj pomisli oči su mi zasuzile i ja sam kroz vodenastu maglicu iznenađeno ugledao nju, "moju" djevojku u crvenim tenisicama i nije ležala na operacijskom stolu, trčala je u crvenim tenisicama, trčala je prema meni i odjednom je bila tu, uz mene, vidio sam joj pore znoja i osjetio njen dah, kad je uz osmijeh pozdravila i kad sam prvi put čuo njen glas koji mi je zazvučao poput najljepše glazbe na svijetu.
- Dobro jutro! - rekla je izbacivši dah i već nije bila pored mene, ali sam ja i dalje vidio njene tople smeđe nasmijane oči i u želudcu mi se probudio vulkan osjećaja i jedva sam se pribrao.
Sve je u redu s njom, s djevojkom u crvenim tenisicama, pjevalo je u meni. Neka druga, manje sretna, sad leži na operacijskom stolu. Žao mi je, naravno, ali …
- Dobro jutro! - viknuo sam za njom, konačno se pribravši. – Vidimo se sutra ujutro!
Podignula je ruku u zrak, dajući mi do znanja da je čula moj povik i da ćemo se vidjeti ponovo sutra. Smiješio sam se lagano trčeći i čvrsto odlučivši da ću sutra biti hrabar, pregristi ću kost straha koja me u grlu guši, primiti djevojku za ruku i reći joj ... pa nije ni važno što ću joj reći. I bez riječi će sve shvatiti zbog tog jednostavnog toplog ljudskog dodira i pogleda kojim ću je gledati. Do sutra, još samo do sutra ...




Copyright © 2018. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Oznake: tenisice


- 18:39 - Budi (7) - Iskren - #

<< Arhiva >>

< listopad, 2019  
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      
Opis bloga:
Priče iz života o životu...

Photobucket


photo gallery

A R H I V A
2005
3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2006
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2007
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2008
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2009
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2010
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2011
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2012
1 2 3 4 5 6 7 - 9 10 11 12
2013
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2014
1 2 3 4 5 6 9 10
2015
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2016
1 3 4 5 - 7 8 9 10 11
2017
1 4 7 8 10 12