![](("http://i404.photobucket.com/albums/pp130/Loricus2008/Njuskavac1-1.jpg)")
13.09.2023., srijeda
Gromovito ljeto
|
Gromovito ljeto Odjednom nešto nije bilo onako kako bi trebalo biti i Ivan uspori korak kojim je trčao uskom šumskom stazom penjući se prema vrhu brda, nakratko podigne pogled i zaškilji zaprepašteno prema nebu: tamni oblaci su sasvim sunčano jutro počeli pretvarati u sumrak. „Možda pljusne“, pomisli Ivan, pogled vraćajući na usku šumsku stazu i ubrzavajući korak. „Možda ćemo imati sreće i pod kišom se istuširati“. Smijuljio se toj pomisli, dok je laganim i ujednačenim korakom brzao prema vrhu brda. Ljeto je vrućinom pritiskalo, naročito posljednjih sedam dana i Ivan, koji je inače volio vrućinu ljeta, po prvi je put u svom životu počeo osjećati njene posljedice. Nespavanje, na primjer. Noću se budio po nekoliko puta i svaki bi se put odmicao od, Ivanu se činilo, Željkina užarenog tijela. Željka je mirno spavala i Ivan joj je zavidio zbog toga. Spavala je mirno i ovog jutra, prije nego li je Ivan pažljivo se iskravši iz zajedničkog kreveta, otpočeo sa pripremama za trčanje. Iskrao se iz sobe i u kupaonici prvo što je učinio, bilo je da popije čašu vode: trebati će mu, temperature su bile već visoke, iako još ni dan nije osvanuo. Nervoza i uzbuđenje još od prošle večeri, pojačavale su Ivanovu žeđ. Posvađao se sa Željkom, glupa i besmislena svađa kao i gotovo sve glupe i besmislene svađe između ljudi koji se vole. Znao je to, intelektualno, ali emotivno … tijelo mu se još grčilo zbog nekih riječi koje mu je Željka dobacila u lice, dok su joj bademaste oči sijevale ljutinom. Ružno su se posvađali, prvi put u njihovom zajedničkom životu i Ivan je osjećao tugu zbog toga i želio je … ni sam nije točno znao što želi: ma jednostavno želi da stvari između Željke i njega budu kao što prije ove svađe, Velike svađe, bile. Uz duplu kavu i još vode počeo se smirivati i u trenutku kad je izašao iz stana, ne probudivši Željku, zatim i iz zgrade i otpočeo lagano trčati, dan se upravo počeo rađati. Za koji sat već će biti prevruće za bilo koju aktivnost i bilo mu je drago što se probudio tako rano. Sad je već bio blizu vrhu brda, Ivanovom cilju, trčanje je djelovalo, osjećao je mir u sebi i oko sebe i upravo je pomislio kako će, kad stigne kući, pogladiti duguljasto lice Željke i reći joj … U tom je trenutku prasnulo i prekinulo Ivanovu misao i Ivan još jedno odlijepi pogled sa šumske staze i zaprepašteno se zagleda u crno olujno nebo. Visoko gore valjali se tmurni i bremeniti oblaci, crno-sivi, teški, prijeteći. Borovi oko Ivana odjednom se zanjihali i vjetar, vruć i neugodan, pomiluje svojim dahom čitavo brdo. Ivan se strese, sad već na samom vrhu brdu, osjećajući nelagodu. Gdje je nestalo ljeto? Gromovi su odjekivali, odbijajući se zvučno od obližnjih brda, munje sijevale, kiša pojačavale i na mahove, znao je da je to osjećaj neugodnosti, Ivan je osjećao kako zemlja drhti ispod njegovih nogu. Oluja se razmahala … Prva kap kiše kao da ga je pomilovala i Ivan joj se obradovao, ali već iduća bila je ledena i bolna. Sad već trčeći niz brdo, misleći jedino na to kako se što prije dokopati kuće, Ivan je trčao opreznim korakom, mokra je staza to zahtijevala, presretan što uzbrdica više nema, dok ga je kiša ledenim kapima nemilosrdno udarala. Od kud ledene kapljice usred ljeta?Misao mu je svrdlala utrobu dok je trčao što je brže mogao, gutajući metre i osjećajući bolne ujede graška leda koji su se zabijali u njegovo gotovo golo tijelo, posuvši bijelim tepihom stazu ispred njega. A vjetar je postajao sve jači i jači, gromoglasniji, prijeteći i … Ivan je izbjegavao tu riječ, ali kad je ugledao kako dvadesetak metara ispred njega puca bor, naginje se i pada, morao je priznati: vjetar je opasno ubitačan. Uzalud je pognuo glavu, lice mu je od ledenih malih projektila već oteklo, osjećao je to, a ledene su kuglice škripile mrveći se i pretvarajući se u vodu ispod Ivanovih tenisica. I onda, Ivanu se činilo, spas u posljednji čas, dok je oluja divljala punom snagom ne namjeravajući uskoro prestati, dočepao se zgrade ušao u nju i pojurio prema stanu, drhtavim i ledenim rukama pipajući po džepovima kratkih hlača tražeći ključeve … kojih nije bilo, odjednom je to shvatio i grč mu zahvati lice i činilo mu se da će zaplakati, on, odrasli muškarac, borac, trkač … Sasvim iscrpljen, drhtureći stajao je u hodniku dok se sa njega cijedila kišom natopljena odjeća, kad je začuo šum, vrata stana su se otvorila, širom se otvorila, pozivajući ga na ulazak, a Željka, zabrinutog lica gledala je u njega, dok su joj se oči punile suzama, a one su Ivana još više boljele nego one prijašnje ledene kapi od kojih je bježao i trčao prema, sad je to sasvim jasno znao, trčao prema sigurnosti Željkinog zagrljaja. - Luđače! – reče mu Željka, ali glas joj bio mekan i nježan, dok ga je grlila, vodeći ga prema kupaonici, prema toplom tušu, a poslije tuša … Ivan ništa nije rekao. Znao je da nepotrebno bilo što reći. Riječi bi samo pokvarile ugođaj. Prepustio se Željki, trenutku, umoru, uživajući u toploj sigurnosti. Copyright © 2023. by misko- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora Oznake: Oluja |
- 08:12 - Budi (3) - Iskren - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga:
Priče iz života o životu...  photo gallery A R H I V A 2005 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2006 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2007 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2008 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2009 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2010 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2011 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2012 1 2 3 4 5 6 7 - 9 10 11 12 2013 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2014 1 2 3 4 5 6 9 10 2015 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2016 1 3 4 5 - 7 8 9 10 11 2017 1 4 7 8 10 12 |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||