![](("http://i404.photobucket.com/albums/pp130/Loricus2008/Njuskavac1-1.jpg)")
29.07.2023., subota
Elitno stanovanje
|
Elitno stanovanje Nitko nije bio sretniji od mene kad su mi javili da mi je dodijeljen elitni stan u elitnoj zgradi na elitnom mjestu. Trideset godina svog života podredio sam tom uspjehu, borio se i borio i nikad nisam pokleknuo. Moji su me poslodavci cijenili, a i ja njih, posao sam obavljao odgovorno i uvijek na vrijeme, ne očekujući ništa. Jer konkurencija je bila jaka i u samom startu zanemario sam takmičenje, sa jednim jedinim ciljem: osigurati Silki i meni „Samosvojno stanovanje“. Ili, ako ne uspijem u tom naumu, onda barem „Pričuvno stanovanje“, ali kad sam to i to svojim predanim radom osigurao, želja se pojačala i ja sam je gušio u svojoj nutrini, jer rijetki su tu čast postizali i nisam mislio niti se nadao da pripadam eliti. - Sjedni! – rekao je moj šef zapovjednički (drugačije se nije ni znao izražavati) i ja sam sjeo i pogledom, poluuplašenim, polunadajućim, zapiljio se u njega. Nastojeći neugodni trenutak otkaza, kako sam naslućivao slijedi ,odagnati u ništavilo. - Čestitam! – rekao je Šef i ja sam ga prvi put u svom životu pogledao direktno u oči: bile su hladne, beživotne, baš kao u gmaza kojih sam se gnušao. - Hvala! – rekao sam, iako nisam shvaćao na čemu mi čestita, ali šefu se tako odgovara i nikako drugačije, znatiželjno i sad već bez straha, očekujući objašnjenje. - Dodijeljen ti je stan u bloku X, na katu Y, tebi i tvojoj Silki. Spomenuvši moju dragu Silki, shvatio sam da „oni“ znaju sve o meni, ali nisam ni trepnuo na tu spoznaju. Možda, ipak, samo možda mogu nešto sakriti od svog života. - Zahvaljujem – promucao sam, i moram reći, bio sam u tom trenutku istinski sretan, borio sam za taj trenutak, iako se ni u najluđem snovima nisam nadao da će mi se san ispuniti. Dva smo mjeseca moja Silki i ja uživali. Nema druge riječi za to. Dodijeljen stan u elitnom oblakoderu na sto i trideset i trećem katu ispod samih zvijezda, pružao nam je sve što god bi poželjeli. Bilo je dovoljno doći do monitora i razgovijetno izgovoriti želju, je li bilo u pitanju hrana, ili piće ili knjiga … nije bilo važno: čudesni bi monitor ispunjavao svaku želju. Uživali smo. Beskrajno! A onda, na samom početku trećeg mjeseca stanovanja i uživanja u tom elitnom stanovanju, vrativši se sa posla, umoran, ali sretan, znajući da jednom riječju u ovom još uvijek novom stanu, mogu dobiti što god poželim, otvorivši vrata ugledam Silki kako potišteno sjedi u stolici koja lebdi, a lijepo i meni drago joj lice, bilo joj natmureno. Zabrinuo sam se. Jer ako Silki … samo nju imam i bez nje … što sam ja i kakav sam ja? Ledeni me znoj oblio predosjećajući katastrofu, nježno sam prišao Silki, još nježnije obgrlio joj nježna ramena, razmrsio joj zelenu kosu, naš neizgovoreni poziv na ljubav i čekao, ali Silki prvi put nije odgovorila na moj poziv. - Što nije u redu, ljubavi moja? – sa zebnjom sam upitao. - Nestala je Drill – rekla je moja ljubav: i zbog toga sam je volio, uvijek je o drugima vodila računa, ne u smislu ogovaranja, ve ć brige, istinske brige, onako kako pravi ljudi osjećaju i vode brigu o svojim bližnjima. - Možda samo umišljaš – rekao sam. - Ne! – vrisnula je i to me zapanjilo: nikad prije u našim raspravama nije digla glas. - Smiri se – rekao sam, prišao konzoli i odabrao duplu votku, trebalo mi je podražaja. Ponavljalo se. I to mi je počelo ići na živce. Svakog dana kad bi se vratio sa posla, umjesto vesele i podatne Silki, dočekivalo bi me njeno žalosno, ne usuđujem se reći, ružno lice. I onda sam odlučio: želim li zadržati Silki, a želio sam je, mnogo godina sam je volio, moram otkriti što je to, što je čini nesretnom, jer ako je Silki nesretna, ima li moj život smisla? - Što želiš da učinim? – upitao sam je te iste nestvarne večeri, dok je zvjezdano nebo plesalo oko nas. _ Zar ti nije dobro? Zar nisam mukotrpnu radio … - Jesi, i poštujem to – rekla je Silki, a suze se slijevale niz njeno prekrasno lice. – Ali, molim te, ne ostani u balonu samozadovoljnosti. Nešto nije u redu, u ovom prividu blagostanja. - Prividu? - Ne ljuti se, volim te, ali gdje je Drill, moja prijateljica? - Od kud ja to moram znati? – pomalo razdraženo upitao sam, ali čitajući bol u njenim očima, dao sam riječ samom sebi: istraži tu anomaliju. - A gdje Seli? – nastavila je, a ja sam šutio. -A Ann? – uporno je nastavljala. Iznerviran i pomalo uplašen ništa nisam rekao, ali idućeg dana ušao sam u komp-nebo, po prvi put upotrijebivši svoju crvenu karticu, a sve u želji umiriti moju dragu, da bi konačno otkrio Istinu koju nisam mogao shvatiti. Još manje prihvatiti. U Komp-nebu, svi smo postali predodređeni za hranu … i to bi bilo u redu, jesti se mora, zar ne? Ali jesti svoje bližnje da bi odložio svoj „odlazak“ malo odgodio bilo mi odvratno …a oni u elitnim stanovima, samo su odgađali konačni trenutak, opijeni luksuzom koji samo poneki među nama mogu osjetiti. Prestravio sam se i potrčao kući, ka Silki, ka jedinoj koja je naslutila žalosno-bolnu-odvratnu istinu: zar je Čovječanstvo do te točke napredovalo u dvadeset i trećem stoljeću (od kad brojimo, )tražeći u njenom zagrljaju oproštaj i zaborav Copyright © 2023. by misko- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora Oznake: buducnost |
- 17:45 - Budi (2) - Iskren - #
22.07.2023., subota
Pogled
|
Pogled Istog trena, kad u senzori uputili zapovijed brodskom kompjuteru, sve se promijenilo: brod je u dubokoj crnini svemira, još dubljem ništavilu, zadrhtao i kao da je zastao na svom vječnom putu, što je bilo naprosto nemoguće; bio je programiran da ga samo ruka zapovjednika broda može zaustaviti. Zapovjednik je broda ležao u hibernacijskoj kapsuli i tijelo mu zadrhtalo istog trena kad je i brod podrhtavao: brod je plesao u tami, a zapovjednikov um u blještavim bojama koje nije mogao shvatiti. Onda otvori oči i pogleda u nevidljivi zid hibernacijske kapsule i istog trena, mada usporenih misli nakon mnogobrojnih godina provedenih u hibernaciji, ravnajući se po čistom instinktu, skrene pogled ulijevo: „Nepoznati prostor“, titralo je crvenim slovima na malom monitoru. Zapovjednik se nelagodno promeškolji, kapsula je istog trena reagirala, otvorila se uz šištav umirujući zvuk i zapovjednik shvati: nešto se neobično događa. Lijevo od njegove kapsule nešto se pomaklo i zapovjednik pogleda u tom smjeru, istodobno ustajući iz kapsule u kojoj je proveo (koliko vremena?) i ugleda Liu, astro-liječnicu kako poput njega, nespretnim pokretima nastoji izaći iz kapsule, koja kao da je nije željela pustiti. - Koliko vremena? - bunovno upita Lia, a zapovjednik je znao, usprkos usporenih misli i dalje, što ga točno pita. - Ne znam – odgovori, bacivši pogled na očitavanje vremenskog monitora. - Kako to? – upita Lia i lijevom dugom nogom, zapovjednik je i to registrirao kutkom svog uma, istupi iz kapsule. - Ne radi – reče zapovjednik. – Ili je odavno prestao raditi. Ukratko, ne znam! - Jesi li dobro? – upita Lia sjetivši se odjednom svog zadatka na misiji. - Koliko mogu biti. - Drago mi je! – Lia se osmjehne i ustajući pogledao oko sebe. – Svi ostali još spavaju. - To je dobro – zapovjednik reče, iskorači iz kapsule, istegne se u čitavoj svojoj dužini, pa predloži: - Kako nemaš posla sa njima – rukom mahne prema kapsulama u kojima su spavači mirno spavali – pođi sa mnom na komandni most. Željan sam društva. Smijeh Lie obasja tunel žuto-crvenom svjetlošću kojim su hodali, lagano, sporo, još ne savladavši potpuno to umijeće koje stoljećima nisu prakticirali i na neki način njen smijeh umiri zapovjednika. Ako se netko od posade smije, nevolja ne može biti prevelika. Komandni most zadrhta i umirujuća plava boja ga osvijetli, točno u trenutku kad su senzori otkrili prisutnost ljudskih bića. „Pozdrav!“ – oglasi se brodski kompjuter. „Želite li preuzeti komandu?“ - Ne još – reče zapovjednik. – Prvo da riješimo ovo: gdje smo? Tišinu ništa ne narušava i zapovjednik pomisli, kako je možda postavio pogrešno pitanje, pa se umirujuće osmjehne Lii, a Lia mu uzvrati osmijehom i zapovjednik prvi put primijeti vatru u njenim crnim očima. - Koje su koordinate? – malo grubljim, nestrpljiv glasom, reče zapovjednih. Šum kompjutera koji traži odgovor se pojača i postaje sve jači i Lia se zapanjeno zagleda u zapovjednika, a on, osjećajući golu zebnju, čvrsto prikuje pogled na monitor koji po prvi put u zapovjednikovom životu ne daje odgovor. - Znaš li, ili ne znaš, odgovoriti? – upita zapovjednik, napola šaljivo, napola sa zebnjom. - „Bez odgovora“. Lia zakorači prema zapovjedniku i uhvati ga za ruku: osjetio je njenu toplinu i vlažnost dlana i shvatio Liin strah. Osjećajući kako Liin strah prelazi na njega, zapovjednik se osmjehne, zagleda u ponor Liinih crnih očiju, uzvrati joj stisak njene male i tople šake, pa nesvjesno, sasvim nesvjesno, tražeći toplinu drugog ljudskog bića, privuče Liu ka sebi, zagrli je, a Lia se privije uz njega i stojeći tako zagrljeni zagledaju se u glavni monitor na kojemu je velikim crvenim slovima blještalo: „NEPOZNATO“ - Što ćemo sad? – upita Lia i dalje stojeći uz zapovjednika i privijajući se uz njega, dok su oboje gledali u vanjski prostor, crn i dubok i uznemirujući, nepoznat, hladan i opasan, bez zvijezda, bez maglica, bez ičeg, samo crnilo, posvuda crnilo, duboko i konačno crnilo. - Nisam siguran – dahne zapovjednik u Liinu kosu. – Ali jedno znam. - Što to? – upita Lia sa nadom u očima i pogledavši ga direktno u oči, tražeći spas, izbavljenje, umirujuće riječi. - Posadu nećemo probuditi. Lia ga pogleda, nježno joj tijelo zadrhta i ono što se moralo dogoditi, dogodilo se sad: podigne pogled prema njemu, zapovjednik se malo nagne prema njoj i usne im se spoje u drhtaju iščekivanja, dok je na monitoru komandnog mosta i dalje carevalo neumoljivo ništavilo. Nije baš sve tako crno, oboje su istodobno mislili, dok je poljubac trajao i trajao, a ruke im neustrašivo istraživale nepoznate obline, jer možda, jednog dana … Copyright © 2023. by misko- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora Oznake: crnilo. |
- 16:37 - Budi (1) - Iskren - #
12.07.2023., srijeda
Komet
|
Komet Zimska je noć bila ledena, tiha, bez vjetra, moglo bi se reći čak i ugodna, iako je hladnoća crnila probijala trenirku i hladila mi mišiće. Nije me to smetalo, znao sam, dok stignem kod nje, biti ću vruć i više nego što treba. Trčao sam uzbrdo, dok su se čempresi kočoperili prema zvjezdanom nebu, mislio na nju, na Vesnu, koja mi udarila monopol na misli. Ni na što drugo, osim nje, nisam mogao misliti. Zašto? Ostalo mi je do dana današnjeg tajnom. Nije bila lijepa, bila je izazovna, sa onom svojom kratkom crvenom, naravno vještački obojanom kosom, ravnim nosom i srcolikog oblika lica, bila je sasvim zgodna, možda čak i lijepa. Ali, uvijek to „ali“ je li, primijetio sam da ima kratke noge, a oduvijek sam volio duge noge u žena. Nekako je znala sakriti taj nedostatak savršenstva i prvi put, kad sam legao na nju, obavila je te svoje kratke noge oko moje stražnjice, udarajući me petama poput pomahnitale jahačice koja podbada svog pastuha na sve veće i veće napore. Jesam li je zbog toga volio? Ali da nastavim, o onoj slavnoj (samo za nas slavnoj, iako mi nikad nismo bi li „mi“ u strogom smislu riječi) noći, dok sam seksualno uzbuđen trčao uzbrdo, približavajući se Vesni, svom cilju, jedinom cilju u tom momentu. Ništa mi drugo nije bilo važno, samo ona, Vesna i ono što ću sa Vesnom doživjeti. Mišići su mi lagano pulsirali, osjećao sam se mlado, napeto, grudi mi podrhtavale i smijao sam se ledenom dahu koji je izlazio iz mojih usta: ništa m nije bilo teško, ako mogu doprijeti do nje, do Vesne. Stigavši na vrh brda, ostalomi je samo spuštanje, još nekoliko metara i ući ću u Vesninu kuću, vrata raja će mi se otvoriti i lagano, sasvim lagano, jer bili su sitni noćni sati i nisam želio uznemiriti susjede, dotrčao sam do Vesnine kuće i kao već mnogo puta mnogih dana, obišao kuću i ušao sa stražnje strane. Nije me čula. Stajala je ispred otvorenog hladnjaka i samo ju je ta svjetlost obasjavala, sva druga svjetla bila su namjerno pogašena, obučena, ako je to prava riječ, samo žutim ručnikom ogrnutim oko tijela. Prišao sam joj i ona je osjetila moje prisustvo, okrenula se prema meni, dozvolila da onaj blesavi ručnik koji joj je sakrivao čvrsto tijelo klizne i omogućivši tako da uživam u njenoj jedroj ljepoti. Pograbili smo se! Nema druge riječi. Nježnost je bila prisutna, ali grabež je dirigirala našim tijelima, jer umovi … barem što se mene tiče, a vjerujem i nje, Vesne, nadmašila je svaki drugi osjećaj. Bili smo nezasitni i sjećam se, kako sam se čudio i pitao, ali Vesni nisam spomenuo: od kud mi snage, volje …? U pet sati ujutro, vrata Raja su se zatvorila i vrata Života otvorila. - Moraš otići – rekla je Vesna, a crni podočnjaci ispod njenih zelenih očiju odavali su burnu noć. - Znam – rekao sam i ustao iz vrućeg kreveta, a hladni me zrak jutra natjerao na drhtaj. - Volim te – rekla je Vesna. - Znam – ponovio sam, jer to sam mnogo puta čuo i prijalo mi je čuti te riječi u koje nisam mogao vjerovati. - Uskoro, on je ovdje - nervozno je rekla, poravnavajući onako gola, usprkos ledenoj hladnoći, razbacanu krevetninu: strah je bio jači od hladnoće. Bilo mi ju je žao i želio sam je još jednom usprkos protekloj noći ispunjenoj seksom i pružio sam ruku, pomilovao joj rumeni obraz i rekao: - Smiri se, odlazim. Neće me ovdje zateći. Pogledala me čudnim pogledom, praštajući moj odlazak i želeći istovremeno da što prije nestanem iz njenog, bolje rečeno iz njihovog stana i nešto se u meni uskomešalo, oborio sam pogled i sad već sasvim obučen, a Vesna samo ogrnuta žutim ručnikom, pošao prema vratima. Otvorio sam ih, dok je Vesna stajala iza mene, rukama obavijenih oko mog struka i zapanjeno sam se zagledao u tamnoplavo nebo. Kao da je zvijezda jurila prema nama, a iza zvijezde, koja naravno nije bila zvijezda, vukao se žuti svjetlucajući posut mnogim zvjezdicama, rep. - Što je to? – upitala je Vesna stežući mi ramena i pripijajući se uz mene. - Ne znam – odgovorio sam. – Još nikad ovako nešto nisam vidio. Poljubili smo se, posljednji put ove noći, bolje rečeno jutra i ja sam pojurio dalje od Vesne, dalje od njenog života, i dok sam laganim korakom trčao nizbrdo, gledao sam u komet i pitao se … Copyright © 2021. by misko- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora Oznake: sex |
- 17:13 - Budi (1) - Iskren - #
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga:
Priče iz života o životu...  photo gallery A R H I V A 2005 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2006 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2007 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2008 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2009 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2010 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2011 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2012 1 2 3 4 5 6 7 - 9 10 11 12 2013 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2014 1 2 3 4 5 6 9 10 2015 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2016 1 3 4 5 - 7 8 9 10 11 2017 1 4 7 8 10 12 |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||