![](("http://i404.photobucket.com/albums/pp130/Loricus2008/Njuskavac1-1.jpg)")
29.07.2023., subota
Elitno stanovanje
|
Elitno stanovanje Nitko nije bio sretniji od mene kad su mi javili da mi je dodijeljen elitni stan u elitnoj zgradi na elitnom mjestu. Trideset godina svog života podredio sam tom uspjehu, borio se i borio i nikad nisam pokleknuo. Moji su me poslodavci cijenili, a i ja njih, posao sam obavljao odgovorno i uvijek na vrijeme, ne očekujući ništa. Jer konkurencija je bila jaka i u samom startu zanemario sam takmičenje, sa jednim jedinim ciljem: osigurati Silki i meni „Samosvojno stanovanje“. Ili, ako ne uspijem u tom naumu, onda barem „Pričuvno stanovanje“, ali kad sam to i to svojim predanim radom osigurao, želja se pojačala i ja sam je gušio u svojoj nutrini, jer rijetki su tu čast postizali i nisam mislio niti se nadao da pripadam eliti. - Sjedni! – rekao je moj šef zapovjednički (drugačije se nije ni znao izražavati) i ja sam sjeo i pogledom, poluuplašenim, polunadajućim, zapiljio se u njega. Nastojeći neugodni trenutak otkaza, kako sam naslućivao slijedi ,odagnati u ništavilo. - Čestitam! – rekao je Šef i ja sam ga prvi put u svom životu pogledao direktno u oči: bile su hladne, beživotne, baš kao u gmaza kojih sam se gnušao. - Hvala! – rekao sam, iako nisam shvaćao na čemu mi čestita, ali šefu se tako odgovara i nikako drugačije, znatiželjno i sad već bez straha, očekujući objašnjenje. - Dodijeljen ti je stan u bloku X, na katu Y, tebi i tvojoj Silki. Spomenuvši moju dragu Silki, shvatio sam da „oni“ znaju sve o meni, ali nisam ni trepnuo na tu spoznaju. Možda, ipak, samo možda mogu nešto sakriti od svog života. - Zahvaljujem – promucao sam, i moram reći, bio sam u tom trenutku istinski sretan, borio sam za taj trenutak, iako se ni u najluđem snovima nisam nadao da će mi se san ispuniti. Dva smo mjeseca moja Silki i ja uživali. Nema druge riječi za to. Dodijeljen stan u elitnom oblakoderu na sto i trideset i trećem katu ispod samih zvijezda, pružao nam je sve što god bi poželjeli. Bilo je dovoljno doći do monitora i razgovijetno izgovoriti želju, je li bilo u pitanju hrana, ili piće ili knjiga … nije bilo važno: čudesni bi monitor ispunjavao svaku želju. Uživali smo. Beskrajno! A onda, na samom početku trećeg mjeseca stanovanja i uživanja u tom elitnom stanovanju, vrativši se sa posla, umoran, ali sretan, znajući da jednom riječju u ovom još uvijek novom stanu, mogu dobiti što god poželim, otvorivši vrata ugledam Silki kako potišteno sjedi u stolici koja lebdi, a lijepo i meni drago joj lice, bilo joj natmureno. Zabrinuo sam se. Jer ako Silki … samo nju imam i bez nje … što sam ja i kakav sam ja? Ledeni me znoj oblio predosjećajući katastrofu, nježno sam prišao Silki, još nježnije obgrlio joj nježna ramena, razmrsio joj zelenu kosu, naš neizgovoreni poziv na ljubav i čekao, ali Silki prvi put nije odgovorila na moj poziv. - Što nije u redu, ljubavi moja? – sa zebnjom sam upitao. - Nestala je Drill – rekla je moja ljubav: i zbog toga sam je volio, uvijek je o drugima vodila računa, ne u smislu ogovaranja, ve ć brige, istinske brige, onako kako pravi ljudi osjećaju i vode brigu o svojim bližnjima. - Možda samo umišljaš – rekao sam. - Ne! – vrisnula je i to me zapanjilo: nikad prije u našim raspravama nije digla glas. - Smiri se – rekao sam, prišao konzoli i odabrao duplu votku, trebalo mi je podražaja. Ponavljalo se. I to mi je počelo ići na živce. Svakog dana kad bi se vratio sa posla, umjesto vesele i podatne Silki, dočekivalo bi me njeno žalosno, ne usuđujem se reći, ružno lice. I onda sam odlučio: želim li zadržati Silki, a želio sam je, mnogo godina sam je volio, moram otkriti što je to, što je čini nesretnom, jer ako je Silki nesretna, ima li moj život smisla? - Što želiš da učinim? – upitao sam je te iste nestvarne večeri, dok je zvjezdano nebo plesalo oko nas. _ Zar ti nije dobro? Zar nisam mukotrpnu radio … - Jesi, i poštujem to – rekla je Silki, a suze se slijevale niz njeno prekrasno lice. – Ali, molim te, ne ostani u balonu samozadovoljnosti. Nešto nije u redu, u ovom prividu blagostanja. - Prividu? - Ne ljuti se, volim te, ali gdje je Drill, moja prijateljica? - Od kud ja to moram znati? – pomalo razdraženo upitao sam, ali čitajući bol u njenim očima, dao sam riječ samom sebi: istraži tu anomaliju. - A gdje Seli? – nastavila je, a ja sam šutio. -A Ann? – uporno je nastavljala. Iznerviran i pomalo uplašen ništa nisam rekao, ali idućeg dana ušao sam u komp-nebo, po prvi put upotrijebivši svoju crvenu karticu, a sve u želji umiriti moju dragu, da bi konačno otkrio Istinu koju nisam mogao shvatiti. Još manje prihvatiti. U Komp-nebu, svi smo postali predodređeni za hranu … i to bi bilo u redu, jesti se mora, zar ne? Ali jesti svoje bližnje da bi odložio svoj „odlazak“ malo odgodio bilo mi odvratno …a oni u elitnim stanovima, samo su odgađali konačni trenutak, opijeni luksuzom koji samo poneki među nama mogu osjetiti. Prestravio sam se i potrčao kući, ka Silki, ka jedinoj koja je naslutila žalosno-bolnu-odvratnu istinu: zar je Čovječanstvo do te točke napredovalo u dvadeset i trećem stoljeću (od kad brojimo, )tražeći u njenom zagrljaju oproštaj i zaborav Copyright © 2023. by misko- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora Oznake: buducnost |
- 17:45 - Budi (2) - Iskren - #
18.10.2022., utorak
Programer
|
Programer Sol trideset i tri godine star (ili mlad) muškarac priđe prozoru i nakratko se zagleda u rijeku koja u neposrednoj blizini mirno žuboreći teče. Iza njegovih leđa isto su tako mirno žuboreći mrmljala sedam kompjutera. Za razliku od šuma rijeke, kompjuterski šum nije čuo: toliko dugo ih je „slušao“, da ih je prestao opažati, baš kao što nije opažao ni šum vlastitog disanja. Gledao je u rijeku, nije joj znao ime, kad je kupovao ovaj skupocjeni ostakljeni stan iza čijih se unutrašnjih stakala prostirao pogled na divljinu, točnije ono što je preostalo od divljine, a iz vana su bili zamračeni, pogledu u unutrašnjost nedostupni, nije ga zanimalo ime rijeke, a ni bilo što drugog, osim onog što mu je proždiralo um, proždiralo snagu, iscrpljujući ga do krajnosti, ostavljajući ga sasvim i potpuno bez snage i bez daha, pa je znao probuditi se, točnije osvijestiti se na ledenom podu, grabeći zrak otvorenih usta, osjećajući, uvijek i stalno bolno osjećajući, i to je bilo pravo prokletstvo, kako je rješenje tu, ima ga, titra u njegovom umu, poigrava se njime, iskače na svjetlo pa ponovo u tamu, čini se blizak i udaljen, shvatljiv i neshvatljiv, suprotnost koju Sol mora razbiti, jer zna, osjeća da to može i što je najvažnije, da to mora. Ljudski se životni vijek produžio odavno u vječnost, ima tome već nekoliko stoljeća i svima je to već postalo sasvim obično i normalno, zaborav je prekrio one mnoge i mnoge generacije koje su umrle, pa čak i onu generaciju koja je pronašla Vječnost Života, u kojoj je stanovništvo Zemlje 34 uživalo. Smrt je postala zaboravljena nepoznanica, a Život običan i … Sol je oklijevao upotrijebiti riječ, ali riječ mu se poput giljotine iz mitologije njihala nad glavom, uvukla se u njegove grudi, protegnula halapljive pipke u njegovu intimnu nutrinu i zavladala njime, urličući: „Dosada! Razbij dosadu“. Kako? Kako razbiti dosadu? Kompjuteri su mrmljali, Sol je tipkao jednadžbe, ubacivao programe, čineći i ono što mu se suludim činilo, a sve u potrazi za razbijanjem monotonije, dosade Života. Jer sve je, barem njemu, Solu, postalo obično, dosadno i više mu ništa nije pričinjavalo zadovoljstvo. Jer ako nešto neprekidno traje … pa da, to je to, sinulo mu je odjednom, mora se pretvoriti u svoju suprotnost! A suprotnost neprekidnog Života je … Nije htio, nije se usuđivao glasno reći, ali to je bilo To, osjećao je da je u pravu, ne, nije samo osjećao, odjednom je shvatio da je u pravu on, a ne ovi jadnici koji teže za Vječnim Životom: ništa nema svrhe traje li vječnost. I što je Vječnost? Koliko dugo traje Vječnost? Ima li Vječnost smisla? Grohotom se smijući Sol shvati da mu rješenje leži na dlanu, bolje reći na prstu jedne ruke: potrebno je da samo pritisne onu tipku, Crnu tipku, zabranjenu tipku (Zašto je zabranjena? Tko ju je zabranio dodirnuti? Kad ju je zabranio dodirnuti? Zašto ju je … ) i sve će se, cjelokupni glup Život, ako je to život, resetirati i Smrt će se vratiti i Život će postati slastan, jer bez smrti život je besmislen i … A onda odjednom shvati da je rješenje, koje je mukotrpno tražio i koje je konačno pronašao, sobom donijelo i dilemu: ima li on, Sol, pravo, to „božansko“ u nedostatku bolje riječi, pravo pokrenuti ono što nikad nitko do sad pokrenuo nije ... stisnuti tipku koja kraj besmrtnosti , ali i slast Života znači? - Ne znam – glasno reče Sol i pritisne tipku. Copyright © 2022. by misko- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora Oznake: buducnost |
- 15:49 - Budi (3) - Iskren - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga:
Priče iz života o životu...  photo gallery A R H I V A 2005 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2006 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2007 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2008 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2009 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2010 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2011 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2012 1 2 3 4 5 6 7 - 9 10 11 12 2013 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2014 1 2 3 4 5 6 9 10 2015 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2016 1 3 4 5 - 7 8 9 10 11 2017 1 4 7 8 10 12 |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||