Programer
Sol trideset i tri godine star (ili mlad) muškarac priđe prozoru i nakratko se zagleda u rijeku koja u neposrednoj blizini mirno žuboreći teče. Iza njegovih leđa isto su tako mirno žuboreći mrmljala sedam kompjutera. Za razliku od šuma rijeke, kompjuterski šum nije čuo: toliko dugo ih je „slušao“, da ih je prestao opažati, baš kao što nije opažao ni šum vlastitog disanja.
Gledao je u rijeku, nije joj znao ime, kad je kupovao ovaj skupocjeni ostakljeni stan iza čijih se unutrašnjih stakala prostirao pogled na divljinu, točnije ono što je preostalo od divljine, a iz vana su bili zamračeni, pogledu u unutrašnjost nedostupni, nije ga zanimalo ime rijeke, a ni bilo što drugog, osim onog što mu je proždiralo um, proždiralo snagu, iscrpljujući ga do krajnosti, ostavljajući ga sasvim i potpuno bez snage i bez daha, pa je znao probuditi se, točnije osvijestiti se na ledenom podu, grabeći zrak otvorenih usta, osjećajući, uvijek i stalno bolno osjećajući, i to je bilo pravo prokletstvo, kako je rješenje tu, ima ga, titra u njegovom umu, poigrava se njime, iskače na svjetlo pa ponovo u tamu, čini se blizak i udaljen, shvatljiv i neshvatljiv, suprotnost koju Sol mora razbiti, jer zna, osjeća da to može i što je najvažnije, da to mora.
Ljudski se životni vijek produžio odavno u vječnost, ima tome već nekoliko stoljeća i svima je to već postalo sasvim obično i normalno, zaborav je prekrio one mnoge i mnoge generacije koje su umrle, pa čak i onu generaciju koja je pronašla Vječnost Života, u kojoj je stanovništvo Zemlje 34 uživalo. Smrt je postala zaboravljena nepoznanica, a Život običan i … Sol je oklijevao upotrijebiti riječ, ali riječ mu se poput giljotine iz mitologije njihala nad glavom, uvukla se u njegove grudi, protegnula halapljive pipke u njegovu intimnu nutrinu i zavladala njime, urličući: „Dosada! Razbij dosadu“.
Kako? Kako razbiti dosadu?
Kompjuteri su mrmljali, Sol je tipkao jednadžbe, ubacivao programe, čineći i ono što mu se suludim činilo, a sve u potrazi za razbijanjem monotonije, dosade Života. Jer sve je, barem njemu, Solu, postalo obično, dosadno i više mu ništa nije pričinjavalo zadovoljstvo. Jer ako nešto neprekidno traje … pa da, to je to, sinulo mu je odjednom, mora se pretvoriti u svoju suprotnost! A suprotnost neprekidnog Života je …
Nije htio, nije se usuđivao glasno reći, ali to je bilo To, osjećao je da je u pravu, ne, nije samo osjećao, odjednom je shvatio da je u pravu on, a ne ovi jadnici koji teže za Vječnim Životom: ništa nema svrhe traje li vječnost. I što je Vječnost? Koliko dugo traje Vječnost? Ima li Vječnost smisla?
Grohotom se smijući Sol shvati da mu rješenje leži na dlanu, bolje reći na prstu jedne ruke: potrebno je da samo pritisne onu tipku, Crnu tipku, zabranjenu tipku (Zašto je zabranjena? Tko ju je zabranio dodirnuti? Kad ju je zabranio dodirnuti? Zašto ju je … ) i sve će se, cjelokupni glup Život, ako je to život, resetirati i Smrt će se vratiti i Život će postati slastan, jer bez smrti život je besmislen i …
A onda odjednom shvati da je rješenje, koje je mukotrpno tražio i koje je konačno pronašao, sobom donijelo i dilemu: ima li on, Sol, pravo, to „božansko“ u nedostatku bolje riječi, pravo pokrenuti ono što nikad nitko do sad pokrenuo nije ... stisnuti tipku koja kraj besmrtnosti , ali i slast Života znači?
- Ne znam – glasno reče Sol i pritisne tipku.
Copyright © 2022. by misko- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora
Post je objavljen 18.10.2022. u 15:49 sati.