Komet
Zimska je noć bila ledena, tiha, bez vjetra, moglo bi se reći čak i ugodna, iako je hladnoća crnila probijala trenirku i hladila mi mišiće. Nije me to smetalo, znao sam, dok stignem kod nje, biti ću vruć i više nego što treba. Trčao sam uzbrdo, dok su se čempresi kočoperili prema zvjezdanom nebu, mislio na nju, na Vesnu, koja mi udarila monopol na misli. Ni na što drugo, osim nje, nisam mogao misliti. Zašto? Ostalo mi je do dana današnjeg tajnom.
Nije bila lijepa, bila je izazovna, sa onom svojom kratkom crvenom, naravno vještački obojanom kosom, ravnim nosom i srcolikog oblika lica, bila je sasvim zgodna, možda čak i lijepa. Ali, uvijek to „ali“ je li, primijetio sam da ima kratke noge, a oduvijek sam volio duge noge u žena. Nekako je znala sakriti taj nedostatak savršenstva i prvi put, kad sam legao na nju, obavila je te svoje kratke noge oko moje stražnjice, udarajući me petama poput pomahnitale jahačice koja podbada svog pastuha na sve veće i veće napore.
Jesam li je zbog toga volio?
Ali da nastavim, o onoj slavnoj (samo za nas slavnoj, iako mi nikad nismo bi li „mi“ u strogom smislu riječi) noći, dok sam seksualno uzbuđen trčao uzbrdo, približavajući se Vesni, svom cilju, jedinom cilju u tom momentu. Ništa mi drugo nije bilo važno, samo ona, Vesna i ono što ću sa Vesnom doživjeti.
Mišići su mi lagano pulsirali, osjećao sam se mlado, napeto, grudi mi podrhtavale i smijao sam se ledenom dahu koji je izlazio iz mojih usta: ništa m nije bilo teško, ako mogu doprijeti do nje, do Vesne. Stigavši na vrh brda, ostalomi je samo spuštanje, još nekoliko metara i ući ću u Vesninu kuću, vrata raja će mi se otvoriti i lagano, sasvim lagano, jer bili su sitni noćni sati i nisam želio uznemiriti susjede, dotrčao sam do Vesnine kuće i kao već mnogo puta mnogih dana, obišao kuću i ušao sa stražnje strane.
Nije me čula. Stajala je ispred otvorenog hladnjaka i samo ju je ta svjetlost obasjavala, sva druga svjetla bila su namjerno pogašena, obučena, ako je to prava riječ, samo žutim ručnikom ogrnutim oko tijela. Prišao sam joj i ona je osjetila moje prisustvo, okrenula se prema meni, dozvolila da onaj blesavi ručnik koji joj je sakrivao čvrsto tijelo klizne i omogućivši tako da uživam u njenoj jedroj ljepoti.
Pograbili smo se! Nema druge riječi. Nježnost je bila prisutna, ali grabež je dirigirala našim tijelima, jer umovi … barem što se mene tiče, a vjerujem i nje, Vesne, nadmašila je svaki drugi osjećaj. Bili smo nezasitni i sjećam se, kako sam se čudio i pitao, ali Vesni nisam spomenuo: od kud mi snage, volje …?
U pet sati ujutro, vrata Raja su se zatvorila i vrata Života otvorila.
- Moraš otići – rekla je Vesna, a crni podočnjaci ispod njenih zelenih očiju odavali su burnu noć.
- Znam – rekao sam i ustao iz vrućeg kreveta, a hladni me zrak jutra natjerao na drhtaj.
- Volim te – rekla je Vesna.
- Znam – ponovio sam, jer to sam mnogo puta čuo i prijalo mi je čuti te riječi u koje nisam mogao vjerovati.
- Uskoro, on je ovdje - nervozno je rekla, poravnavajući onako gola, usprkos ledenoj hladnoći, razbacanu krevetninu: strah je bio jači od hladnoće.
Bilo mi ju je žao i želio sam je još jednom usprkos protekloj noći ispunjenoj seksom i pružio sam ruku, pomilovao joj rumeni obraz i rekao:
- Smiri se, odlazim. Neće me ovdje zateći.
Pogledala me čudnim pogledom, praštajući moj odlazak i želeći istovremeno da što prije nestanem iz njenog, bolje rečeno iz njihovog stana i nešto se u meni uskomešalo, oborio sam pogled i sad već sasvim obučen, a Vesna samo ogrnuta žutim ručnikom, pošao prema vratima.
Otvorio sam ih, dok je Vesna stajala iza mene, rukama obavijenih oko mog struka i zapanjeno sam se zagledao u tamnoplavo nebo. Kao da je zvijezda jurila prema nama, a iza zvijezde, koja naravno nije bila zvijezda, vukao se žuti svjetlucajući posut mnogim zvjezdicama, rep.
- Što je to? – upitala je Vesna stežući mi ramena i pripijajući se uz mene.
- Ne znam – odgovorio sam. – Još nikad ovako nešto nisam vidio.
Poljubili smo se, posljednji put ove noći, bolje rečeno jutra i ja sam pojurio dalje od Vesne, dalje od njenog života, i dok sam laganim korakom trčao nizbrdo, gledao sam u komet i pitao se …
Copyright © 2021. by misko- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora
Post je objavljen 12.07.2023. u 17:13 sati.