![](("http://i404.photobucket.com/albums/pp130/Loricus2008/Njuskavac1-1.jpg)")
22.07.2023., subota
Pogled
|
Pogled Istog trena, kad u senzori uputili zapovijed brodskom kompjuteru, sve se promijenilo: brod je u dubokoj crnini svemira, još dubljem ništavilu, zadrhtao i kao da je zastao na svom vječnom putu, što je bilo naprosto nemoguće; bio je programiran da ga samo ruka zapovjednika broda može zaustaviti. Zapovjednik je broda ležao u hibernacijskoj kapsuli i tijelo mu zadrhtalo istog trena kad je i brod podrhtavao: brod je plesao u tami, a zapovjednikov um u blještavim bojama koje nije mogao shvatiti. Onda otvori oči i pogleda u nevidljivi zid hibernacijske kapsule i istog trena, mada usporenih misli nakon mnogobrojnih godina provedenih u hibernaciji, ravnajući se po čistom instinktu, skrene pogled ulijevo: „Nepoznati prostor“, titralo je crvenim slovima na malom monitoru. Zapovjednik se nelagodno promeškolji, kapsula je istog trena reagirala, otvorila se uz šištav umirujući zvuk i zapovjednik shvati: nešto se neobično događa. Lijevo od njegove kapsule nešto se pomaklo i zapovjednik pogleda u tom smjeru, istodobno ustajući iz kapsule u kojoj je proveo (koliko vremena?) i ugleda Liu, astro-liječnicu kako poput njega, nespretnim pokretima nastoji izaći iz kapsule, koja kao da je nije željela pustiti. - Koliko vremena? - bunovno upita Lia, a zapovjednik je znao, usprkos usporenih misli i dalje, što ga točno pita. - Ne znam – odgovori, bacivši pogled na očitavanje vremenskog monitora. - Kako to? – upita Lia i lijevom dugom nogom, zapovjednik je i to registrirao kutkom svog uma, istupi iz kapsule. - Ne radi – reče zapovjednik. – Ili je odavno prestao raditi. Ukratko, ne znam! - Jesi li dobro? – upita Lia sjetivši se odjednom svog zadatka na misiji. - Koliko mogu biti. - Drago mi je! – Lia se osmjehne i ustajući pogledao oko sebe. – Svi ostali još spavaju. - To je dobro – zapovjednik reče, iskorači iz kapsule, istegne se u čitavoj svojoj dužini, pa predloži: - Kako nemaš posla sa njima – rukom mahne prema kapsulama u kojima su spavači mirno spavali – pođi sa mnom na komandni most. Željan sam društva. Smijeh Lie obasja tunel žuto-crvenom svjetlošću kojim su hodali, lagano, sporo, još ne savladavši potpuno to umijeće koje stoljećima nisu prakticirali i na neki način njen smijeh umiri zapovjednika. Ako se netko od posade smije, nevolja ne može biti prevelika. Komandni most zadrhta i umirujuća plava boja ga osvijetli, točno u trenutku kad su senzori otkrili prisutnost ljudskih bića. „Pozdrav!“ – oglasi se brodski kompjuter. „Želite li preuzeti komandu?“ - Ne još – reče zapovjednik. – Prvo da riješimo ovo: gdje smo? Tišinu ništa ne narušava i zapovjednik pomisli, kako je možda postavio pogrešno pitanje, pa se umirujuće osmjehne Lii, a Lia mu uzvrati osmijehom i zapovjednik prvi put primijeti vatru u njenim crnim očima. - Koje su koordinate? – malo grubljim, nestrpljiv glasom, reče zapovjednih. Šum kompjutera koji traži odgovor se pojača i postaje sve jači i Lia se zapanjeno zagleda u zapovjednika, a on, osjećajući golu zebnju, čvrsto prikuje pogled na monitor koji po prvi put u zapovjednikovom životu ne daje odgovor. - Znaš li, ili ne znaš, odgovoriti? – upita zapovjednik, napola šaljivo, napola sa zebnjom. - „Bez odgovora“. Lia zakorači prema zapovjedniku i uhvati ga za ruku: osjetio je njenu toplinu i vlažnost dlana i shvatio Liin strah. Osjećajući kako Liin strah prelazi na njega, zapovjednik se osmjehne, zagleda u ponor Liinih crnih očiju, uzvrati joj stisak njene male i tople šake, pa nesvjesno, sasvim nesvjesno, tražeći toplinu drugog ljudskog bića, privuče Liu ka sebi, zagrli je, a Lia se privije uz njega i stojeći tako zagrljeni zagledaju se u glavni monitor na kojemu je velikim crvenim slovima blještalo: „NEPOZNATO“ - Što ćemo sad? – upita Lia i dalje stojeći uz zapovjednika i privijajući se uz njega, dok su oboje gledali u vanjski prostor, crn i dubok i uznemirujući, nepoznat, hladan i opasan, bez zvijezda, bez maglica, bez ičeg, samo crnilo, posvuda crnilo, duboko i konačno crnilo. - Nisam siguran – dahne zapovjednik u Liinu kosu. – Ali jedno znam. - Što to? – upita Lia sa nadom u očima i pogledavši ga direktno u oči, tražeći spas, izbavljenje, umirujuće riječi. - Posadu nećemo probuditi. Lia ga pogleda, nježno joj tijelo zadrhta i ono što se moralo dogoditi, dogodilo se sad: podigne pogled prema njemu, zapovjednik se malo nagne prema njoj i usne im se spoje u drhtaju iščekivanja, dok je na monitoru komandnog mosta i dalje carevalo neumoljivo ništavilo. Nije baš sve tako crno, oboje su istodobno mislili, dok je poljubac trajao i trajao, a ruke im neustrašivo istraživale nepoznate obline, jer možda, jednog dana … Copyright © 2023. by misko- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora Oznake: crnilo. |
- 16:37 - Budi (1) - Iskren - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga:
Priče iz života o životu...  photo gallery A R H I V A 2005 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2006 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2007 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2008 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2009 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2010 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2011 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2012 1 2 3 4 5 6 7 - 9 10 11 12 2013 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2014 1 2 3 4 5 6 9 10 2015 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2016 1 3 4 5 - 7 8 9 10 11 2017 1 4 7 8 10 12 |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||