![](("http://i404.photobucket.com/albums/pp130/Loricus2008/Njuskavac1-1.jpg)")
19.01.2024., petak
Rupica
|
Rupica Stajao je u podnožju brda i gledao prema njegovom vrhuncu, dok su bremeniti oblaci plesali divlji ples na gotovo crnom nebu: prijetila je oluja, ali Vilko nije mario, mirno je disao, osjećajući uzbuđenje izazova. Pogledom je pažljivo pratio usku, kamenitu, kozju stazu, koja je zmijoliko vijugala kroz sivilo kamenja i po koje grmovito raslinje. Istrčati će je, odlučio je, hoće jer želi i mora ne bi li samom sebi dokazao da još uvijek može. Jer već je podosta dana prohujalo bez Vilkove omiljene aktivnosti, bez trčanja. Problemi, zdravstveni problemi, gomilali su se jedan do drugog, jedan na drugog i gradili piramidu boli u Vilkovom nekad jakom tijelu. I samopouzdanje, da i to je gubio enormnom brzinom i neko je vrijeme žalio samog sebe, često se u mislima osvrćući u ne tako daleku prošlost, kad je … A onda se odjednom trgnuo i shvatio, iako još ne i sasvim prihvatio, da od lamentiranja nema ništa, što je, tu je i mora se pomiriti sa time. Nakon te umirujuće ( kad se predao, kako je Vilko samom sebi priznao ) spoznaje opustio se i počeo više pažnje obraćati povrijeđenom desnom stopalu: mazio ga je i pazio, čistio redovito i upravo zbog te redovitosti održavanja bolnog stopala, zaprepastio se kad je otkrio crvenkasti kružiš okružen žutilom. Činilo mu se poput malog vulkana i pitao se: kojeg li vraga rupica na vrhu „vulkana“ krije. Naravno, odlučio je to doznati, pa je šepajući, gazeći samo na peti bolesne noge krenuo prema kupaonici, pogleda uprtim u stopalo, a onda je primijetio kako kroz onu malu rupicu na tabanu, pri svakom njegovom koraku, kapne malo gnoja na uglačani parket. Pamtio je te izbačaje „lave“: morati će, kad sredi stopalo, očistiti svaki trag. Potreslo ga je to, ali je ušao u kupaonicu, dohvatio štapiće za čišćenje ušiju: poslužiti će svrsi!. Vratio se u sobu, sjeo na klupicu i pažljivo, sa oprezom, iako ne bojažljivo, sa štapićem za uši, kojeg je nešto ranije natopio „granudaciynom“ „ušao“ u rupicu na stopalu, držeći nogu prebačenu preko koljena druge noge, da bi imao uvid u „operaciju“. Nije bilo bola, ustvari, sasvim malo, više kao opomena nego kao bol, lagana neugodnost, ali je štapić prodirao popriličnom dužinom prema peti noge. Oko četiri centimetra, ocijenio je Vilko čudeći se. Zatim je uzeo drugi štapić i ponovio proceduru, pa drugi, treći … i tek kod četrnaestog štapić obložen vatom i natopljen „granudaciynom“ na svijetlo je dana iz rupice koja je Vilka podsjećala na vulkan, izašao čist. U tom je trenutku odlučio: ide ustrčati uz ono brdo, nije ga briga što već dugo vremena ne trči, što je hladno i kišovito i što kondicije nema, ništa ga pokolebati neće! I eto ga sad, stoji u podnožju brda, olujni se oblaci i dalje kovitlaju, nebo je tamno, crno i sivo i kiša prijeti, ali Vilko ne mari, samo na jedan cilj misli: stići do vrha brda! Ništa drugo nije važno. Počeo je trčati, a čudan i prijatan, iako neshvatljiv osjećaj, ali kojeg je sasvim shvaćao, obuzme ga čitavog: srodio se sa kozjom stazom, upio se u brdo, postaju jedno i dišu zajedno, brdo ga pozdravlja, nebo mu se, iako je gotovo crno, radosno smiješi … … a onda je prasnulo, grom je udario negdje u blizini, krupne su kapi kiše pomamno udarale u stakleni zid prozora, munja je osvijetlila sobu i Vilko se probudi, zaprepašteno se ogledajući, još uvijek na brdu, još uvijek trčeći uzbrdo, još uvijek … - Ah! – reče Vilko poluglasno, gladeći i umirujući Foksi, patuljastog pinča koja se panično privijala uz njega bojeći se grmljavine: - Sve su to samo snovi, je li Foksi? A opet, tko zna? Zagrlio je uplašenog psića, smirujući joj drhtanje, osjećajući tugu za snom, jer u snu … sve je moguće, zar ne? Možda je moguće i na javi? © 2024. by misko- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora Oznake: brda |
- 14:53 - Budi (4) - Iskren - #
10.10.2015., subota
Oaza mira
|
Oaza mira Omiljena ruta, pitaš? Eh, prijatelju, ne moraš pitati, pa to znaš i sam, često si me vidio kako trčim upravo tu rutu: do streljane, pa kroz šumu do Velog vrha i lagani spust nazad. Nenadmašna mi je ta ruta, sve ima što treba imati da bi ti proradili čak i mišići kojih nemaš. Jedina joj je mana, ako je to mana, što prva tri kilometra počinju uzbrdicom, prilično teškom i kojom se odvija saobraćaj. Sama uzbrdica nije mi nikad, pa čak ni sad, previše smetala, ali saobraćaj ... e, to je već sasvim druga priča. I zato, svaki put, kad istrčim početnih tri kilometra asfalta uzbrdo i konačno prođem pored streljane i skrenem u šumu, taj mi trenutak uvijek iznova donese radost. Dotrčao sam do svoje oaze mira. S godinama, naravno, ta vražja uzbrdica počinje mi bivati sve težom, napornijom i zahtijeva više vremena, ali zato je olakšanje i sreća koja me preplavi, kad je uspijem savladati (još jednom!) svaki put sve veća. Još se ne predajem! Još mogu i pojačati, ustreba li. Tvrdoglavost, kažeš ti svaki put. Upornost, odvraćam ja i ne samo tebi. Velika je radost pobijediti umor i ne odustati. Osjećam kako se stapam s šumom, dok trčim uz stabla uskom utabanom stazom. Ponekad, samo ponekad, kao da se malo naljutim, započnem odmah juriš prema vrhu brda uz silno strmi uspon koji zahtijeva mnogo snage. Koju ponekad stavljam na kušnju. Jednom, jednog zimskog jutra, hladnog i maglovitog, na toj je uzbrdici ispred mene, a činilo se kao da je pao s neba, iskočio jelen i prestravio me, dok je bučno kršeći grmlje odmicao od mene. Uzbuđeno i radosno gledao sam za njim, osjećajući u hladnom zraku miris divljači. Događaj za pamćenje, slažeš se? Vrh brda se uz tu stazu čini nedostižnim, ali ipak se nekako svaki put uspijem dovući do njega, kratkog daha i osjećajući bol u grudima, pa nekoliko trenutaka poskakujem na samom vrhu Velog vrha, ispred kapelice, promatrajući panoramu, nastojeći što prije povratiti dah, znojeći se i osjećajući duboki mir, dok mi se u mišiće ponovo vraća snaga. A misli naviru ... Sad je već ono teško trčanje uzbrdo, a koje toliko volim savlađivati, iza mene. Čeka me lagani spust do kuće. Ali ni sam spust nije bez uživanja. Često upravo na tom spustu "napišem" priču u glavi, koju za čas izbacim iz sebe nakon istezanja i tuširanja koje skida umor s mene. Dok se lagano spuštam, sad već dišući sasvim uobičajeno, prisjećam se jednog dalekog ljeta, kad smo Sanjin i ja ovim istim putem trčali i kad je Sanjin odjednom "poludio" i stuštio se nizbrdo divovskim skokovima za koje nisam ni znao da je ljudsko biće sposobno. Skakao je slično troskokašima i dobacivao mi preko ramena da i ja to isto pokušam, ali se ja nisam usuđivao na takvog što. Jesam li već onda naslutio svoju buduću boljku i problem s stopalom? Ne znam, nisam siguran, ali trčanjem znam da sam razvio i nešto sličnog čulu kojemu ne znam ime i koji me ponekad opominje, upozorava ... a kojeg ja i prečesto, nažalost, ne poslušam. Sad sam već blizu polazišne točke i napor, koji sam morao uložiti, da bih dotrčao do oaze mira, do samo vrha Velog vrha, već je napola zaboravljen, a misli već streme prema onom slijedećem putu, kad budem trčao uzbrdo, radujući se i naporu i osjećaju kojeg osjećam nakon napornog trčanja. Je li ti sad jasno, prijatelju, zašto volim trčati tom rutom? Copyright © 2015. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. Oznake: brda |
- 13:11 - Budi (0) - Iskren - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga:
Priče iz života o životu...  photo gallery A R H I V A 2005 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2006 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2007 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2008 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2009 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2010 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2011 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2012 1 2 3 4 5 6 7 - 9 10 11 12 2013 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2014 1 2 3 4 5 6 9 10 2015 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2016 1 3 4 5 - 7 8 9 10 11 2017 1 4 7 8 10 12 |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||