Rupica
Stajao je u podnožju brda i gledao prema njegovom vrhuncu, dok su bremeniti oblaci plesali divlji ples na gotovo crnom nebu: prijetila je oluja, ali Vilko nije mario, mirno je disao, osjećajući uzbuđenje izazova. Pogledom je pažljivo pratio usku, kamenitu, kozju stazu, koja je zmijoliko vijugala kroz sivilo kamenja i po koje grmovito raslinje. Istrčati će je, odlučio je, hoće jer želi i mora ne bi li samom sebi dokazao da još uvijek može. Jer već je podosta dana prohujalo bez Vilkove omiljene aktivnosti, bez trčanja. Problemi, zdravstveni problemi, gomilali su se jedan do drugog, jedan na drugog i gradili piramidu boli u Vilkovom nekad jakom tijelu.
I samopouzdanje, da i to je gubio enormnom brzinom i neko je vrijeme žalio samog sebe, često se u mislima osvrćući u ne tako daleku prošlost, kad je … A onda se odjednom trgnuo i shvatio, iako još ne i sasvim prihvatio, da od lamentiranja nema ništa, što je, tu je i mora se pomiriti sa time.
Nakon te umirujuće ( kad se predao, kako je Vilko samom sebi priznao ) spoznaje opustio se i počeo više pažnje obraćati povrijeđenom desnom stopalu: mazio ga je i pazio, čistio redovito i upravo zbog te redovitosti održavanja bolnog stopala, zaprepastio se kad je otkrio crvenkasti kružiš okružen žutilom. Činilo mu se poput malog vulkana i pitao se: kojeg li vraga rupica na vrhu „vulkana“ krije. Naravno, odlučio je to doznati, pa je šepajući, gazeći samo na peti bolesne noge krenuo prema kupaonici, pogleda uprtim u stopalo, a onda je primijetio kako kroz onu malu rupicu na tabanu, pri svakom njegovom koraku, kapne malo gnoja na uglačani parket. Pamtio je te izbačaje „lave“: morati će, kad sredi stopalo, očistiti svaki trag.
Potreslo ga je to, ali je ušao u kupaonicu, dohvatio štapiće za čišćenje ušiju: poslužiti će svrsi!. Vratio se u sobu, sjeo na klupicu i pažljivo, sa oprezom, iako ne bojažljivo, sa štapićem za uši, kojeg je nešto ranije natopio „granudaciynom“ „ušao“ u rupicu na stopalu, držeći nogu prebačenu preko koljena druge noge, da bi imao uvid u „operaciju“. Nije bilo bola, ustvari, sasvim malo, više kao opomena nego kao bol, lagana neugodnost, ali je štapić prodirao popriličnom dužinom prema peti noge. Oko četiri centimetra, ocijenio je Vilko čudeći se. Zatim je uzeo drugi štapić i ponovio proceduru, pa drugi, treći … i tek kod četrnaestog štapić obložen vatom i natopljen „granudaciynom“ na svijetlo je dana iz rupice koja je Vilka podsjećala na vulkan, izašao čist.
U tom je trenutku odlučio: ide ustrčati uz ono brdo, nije ga briga što već dugo vremena ne trči, što je hladno i kišovito i što kondicije nema, ništa ga pokolebati neće!
I eto ga sad, stoji u podnožju brda, olujni se oblaci i dalje kovitlaju, nebo je tamno, crno i sivo i kiša prijeti, ali Vilko ne mari, samo na jedan cilj misli: stići do vrha brda! Ništa drugo nije važno.
Počeo je trčati, a čudan i prijatan, iako neshvatljiv osjećaj, ali kojeg je sasvim shvaćao, obuzme ga čitavog: srodio se sa kozjom stazom, upio se u brdo, postaju jedno i dišu zajedno, brdo ga pozdravlja, nebo mu se, iako je gotovo crno, radosno smiješi …
… a onda je prasnulo, grom je udario negdje u blizini, krupne su kapi kiše pomamno udarale u stakleni zid prozora, munja je osvijetlila sobu i Vilko se probudi, zaprepašteno se ogledajući, još uvijek na brdu, još uvijek trčeći uzbrdo, još uvijek …
- Ah! – reče Vilko poluglasno, gladeći i umirujući Foksi, patuljastog pinča koja se panično privijala uz njega bojeći se grmljavine: - Sve su to samo snovi, je li Foksi? A opet, tko zna?
Zagrlio je uplašenog psića, smirujući joj drhtanje, osjećajući tugu za snom, jer u snu … sve je moguće, zar ne?
Možda je moguće i na javi?
© 2024. by misko- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora
Post je objavljen 19.01.2024. u 14:53 sati.