![](("http://i404.photobucket.com/albums/pp130/Loricus2008/Njuskavac1-1.jpg)")
04.05.2023., četvrtak
Lucifer
|
< Lucifer Zvali smo ga Lucifer. Nikad nikome nadimak nije manje odgovarao nego njemu: bio je blag, uvijek s osmijehom na licu i uvijek svima praštajući sve. Bio je mlad, kao što smo svi u ono vrijeme bili, tridesete su nam se godine života približavale i mi smo se, otpijajući vino iz boce, posprdno smijali tome. - Postati ozbiljni sa trideset? – pitao je Lucifer, a smeđe mu oči na duguljastom licu divlje sjale: velika količina alkohola pružala je zavidan unutrašnji plamen. – Zar život zaslužuje to? Sjećam se vrlo dobro one ljetne večeri, iako je od tog dana prohujalo prohujalo gotovo pedeset godina, ej, pola vijeka!, nije šala, ali sjećanje se ukotvilo u mojoj nutrini i spavalo. Čekajući trenutak buđenja. Sjedili smo na kamenom zidiću pored privatne kuće koja je imala privatni (možda ilegalni, ne znam) podrum u kojemu smo kupovali crno vino i pili do besvijesti, ili u mnogo gorem scenariju, do kad smo imali love. Te ljetne večeri bila je prisutna Irena, koju nitko od nas nije poznavao, ali koju smo prepoznali kao ljubiteljicu vina i istog trenutka kad je sjela pored nas, osmjehnula se nježno prema meni. Lucifer se nakesio i izravno, onako kako je samo on znao, položio joj ruku na koljeno i upitao: - Sviđa ti se ovaj pijanac? - Zašto pijanac? – uzvratila je Irena, čije ime još nismo doznali. - Zar nije? – upitao je Lucifer. – Zar ni ti nisi? Nasmijala se ne odgovorivši i odmaknuvši ruku Lucifera sa svog koljena. Otpivši malo vina iz vlastite boce pružila ju je prema meni. Prihvatio sam bocu, prihvatio poziv za kojeg sam znao gdje vodi i dobro potegao. Vino me činilo sretnim, zadovoljnim, ispunjenim, život je postajao ljepši, bezbolniji, radosniji i sve sam češće potezao iz boce, slobodnom rukom grleći Irenu, dok nas je Lucifer, onim svojim luđačkim osmjehom odmjeravao i klimao odobravajući, i u jednom se trenutku nagnuvši prema Ireni i meni rekao tiho, toliko tiho, da je samo naše odabrano društvo čulo, ali nitko sa strane: - Spavati ćeš sa njime, mala – mrmljao je polupijano: - ali i ja ću spavati u istoj sobi Znači sa vama! I smijao se, oči mu radosno plamtjele, usne trzale i gurnuo sam mu bocu u ruke, znajući da ga jedino to može smiriti i uljuljati u sigurnost kojoj je težio, a da ni sam to nije znao. - Je li to istina? – upitala je Irena. - Istina je – rekao sam. – Neće nam smetati, nema gdje prespavati. Ako ti … - Neka bude tako – rekla je Irena. – Iako je pomalo neobično. - A što je obično? – upitao je Lucifer, a osmjeh mu se prelio licem, zube je iskezio i znao sam da je „pijan ko majka“, kao što smo imali običaj govoriti. - Pa obično se ljudi ne opijaju kao što se ti opijaš – odjednom se razgoropadila Irena. – Piju laganije, čuvaju se. - Čuvaju se! – Lucifer ustane raširenih nogu, bijes mu se ogledao na licu, oči sijevale: - Čega da se čuvam? Smrti? Pa ja želim umrijeti! Što prije, to bolje! Želim umrijeti! Nikad neću zaboraviti onaj muk koji je zavladao nakon što je Lucifer to rekao, pa kao pokošen pao, ponovo sjeo, lice sakrio dlanovima, da bi odmah zatim odmaknuo dlanove, pogledao nas, i nasmijao se onim svojim luciferskim osmjehom i upitao: - Tko će mi dodati bocu? Svi smo se nasmijali, ali smijeh nije bio ono što bi trebao biti. I Lucifer je samo šest mjeseci kasnije prestao biti. Copyright © 2023. by misko- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora/strong> Oznake: vino |
- 16:53 - Budi (3) - Iskren - #
01.05.2023., ponedjeljak
Maza
|
Maza Jeste li kad u životu imali prilike ući u rijeku, oprezno došetati do njene sredine, pazeći da se ne okliznete po glatkom kamenju, pa pružiti ruku, sretno i opušteno, dozvoljavajući dlanu da miluje glatku površinu? Ako niste, onda nikad nećete shvatiti što sam osjećao milujući Mazu. Naravno, Maza nije bilo njeno ime, nadimak sam joj ja prilijepio (kako sam mnogo godina kasnije doznao) koji ju je čitavog života pratio. Jučer sam je sreo. Hodajući iza psa, pogledom uprtim u pseći rep, u početku nisam ni shvatio tko to ide meni u susret, a onda sam, ne znam zbog čega, podigao pogled i sreo se sa njenim pogledom i odmah ga prepoznao, usprkos prohujalih godina koje su nas razdvajale: samo je Maza imala takav pogled, oduvijek sam to osjećao, a sad, ovako iznenada, i uvjerio sam se u to. Gledao sam u njeno lice, silne su godine protekle, ali lice joj je ostalo milo i blago, a pogled, ah, taj pogled njenih tamnoplavih očiju nimalo se nije promijenilo, čak je i glavu, uokvirenu kosom boje žita, sad prošaranom sjedinama, nakrivila malo prema desnom ramenu kako je uvijek činila u doba naše mladosti i meni je, priznajem, srce na trenutak stalo. - Zdravo! – rekla je i nasmiješila se, pomalo zbunjeno, pomalo … ne znam kako, ali nikad prije na njenom licu nisam vidio takav osmijeh. – Od kud ti ovdje? - Stanujem ovdje već pet godina – odgovorio sam uranjajući pogledom u njene prekrasne oči, primjećujući kako su joj usne zbunjeno zadrhtale. - Toliko? – rekla je, a usne joj oblikovale veliko začuđeno slovo „O“ i ja sam, baš kao i mnogo godina prije, poželio zgrabiti je za ramena, privući k sebi poljubiti je dugo i strasno, a opet nježno. - Kako si? – upitao sam, ništa pametnije ne smislivši. - Dobro. - Čuj, pozvao bi te na kavu – rekao sam sav smućen, a u sjećanju mi bljeskale davne slike Maze i mene i bio sam siguran da ih Maza vidi, baš kao na filmskom platnu – ali dok šećem sa psom često ne nosim lovu sa sobom. - Imam ja za kavu – rekla je i nasmijala se, sagnuvši se i milujući mog psa. Jedan smo sat sjedili u obližnjem kafiću pompoznog imena „Cozmopolit“, kave su se hladile na stolu između nas, a mi smo započinjali rečenice sa: „Sjećaš li se …“ Sjećali smo se, Maza i ja, ništa nismo zaboravili, iako nas život razdvojio, pa ni onaj Prvi maj proveden uz Rječinu, dok smo omotani dekama valjali se u travi, uživajući jedno u drugom dok je Rječina tiho šumila u našoj blizini. Prsti su mi drhtali zbog slasti milovanja njene kože: nikad prije, a ni kasnije, nisam pod svojim dlanovima osjećao takvu mekoću. Sjećam se i vriska naslade, iako ga je pokušala zatomiti, koji se otrgao sa Mazinih vlažnih usnica i poletio prema plavom osunčanom nebu, samo trenutak prije, nego li sam i sam poželio kriknuti i svijetu objaviti vlastitu nasladu sreće. Ali nisam: umjesto toga uronio sam glavu među Mazine podatne grudi i tiho zaridao, osjećajući njene prste kako klize kroz moju dugu kosu, smirujuće i sa ljubavlju. Trenutak otrgnut iz vječnosti sačuvan u vječnosti sjećanja. Volio sam je. Voljela me. Voljeli smo se. A onda … - Eh – reče Maza mnogo godina kasnije u kafiću – bilo, pa prošlo. - Nažalost ili na sreću – dodao sam. - Možda je tako najbolje. - Možda – preko volje sam rekao. – Ali volio bi znati … - Što to? – upita Maza, a pogled, ah taj pogled … - Što bi bilo da je bilo … - rekao sam i počeo se smijati. Maza se nasmijala, sasvim malo nagnula prema meni i dlanom, vrućim i suhim, pokrila moju nadlanicu. - Tu smo – rekla je. – To je dovoljno. Zar ne? - Jest. - Jesi li sretan? - Što je sreća? - Razumijem! – Maza klimne i ispije kavu u jednom gutljaju. – Hoćemo li krenuti? - Idemo! – rekoh ustajući, pozivajući psa, opraštajući se sa sjećanjem, sa ljubavlju iz mladosti, a možda i još nečim … Copyright © 2023. by misko- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora Oznake: ljubav |
- 17:36 - Budi (1) - Iskren - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga:
Priče iz života o životu...  photo gallery A R H I V A 2005 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2006 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2007 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2008 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2009 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2010 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2011 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2012 1 2 3 4 5 6 7 - 9 10 11 12 2013 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2014 1 2 3 4 5 6 9 10 2015 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2016 1 3 4 5 - 7 8 9 10 11 2017 1 4 7 8 10 12 |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||