<
Lucifer
Zvali smo ga Lucifer. Nikad nikome nadimak nije manje odgovarao nego njemu: bio je blag, uvijek s osmijehom na licu i uvijek svima praštajući sve. Bio je mlad, kao što smo svi u ono vrijeme bili, tridesete su nam se godine života približavale i mi smo se, otpijajući vino iz boce, posprdno smijali tome.
- Postati ozbiljni sa trideset? – pitao je Lucifer, a smeđe mu oči na duguljastom licu divlje sjale: velika količina alkohola pružala je zavidan unutrašnji plamen. – Zar život zaslužuje to?
Sjećam se vrlo dobro one ljetne večeri, iako je od tog dana prohujalo prohujalo gotovo pedeset godina, ej, pola vijeka!, nije šala, ali sjećanje se ukotvilo u mojoj nutrini i spavalo. Čekajući trenutak buđenja.
Sjedili smo na kamenom zidiću pored privatne kuće koja je imala privatni (možda ilegalni, ne znam) podrum u kojemu smo kupovali crno vino i pili do besvijesti, ili u mnogo gorem scenariju, do kad smo imali love. Te ljetne večeri bila je prisutna Irena, koju nitko od nas nije poznavao, ali koju smo prepoznali kao ljubiteljicu vina i istog trenutka kad je sjela pored nas, osmjehnula se nježno prema meni. Lucifer se nakesio i izravno, onako kako je samo on znao, položio joj ruku na koljeno i upitao:
- Sviđa ti se ovaj pijanac?
- Zašto pijanac? – uzvratila je Irena, čije ime još nismo doznali.
- Zar nije? – upitao je Lucifer. – Zar ni ti nisi?
Nasmijala se ne odgovorivši i odmaknuvši ruku Lucifera sa svog koljena. Otpivši malo vina iz vlastite boce pružila ju je prema meni. Prihvatio sam bocu, prihvatio poziv za kojeg sam znao gdje vodi i dobro potegao. Vino me činilo sretnim, zadovoljnim, ispunjenim, život je postajao ljepši, bezbolniji, radosniji i sve sam češće potezao iz boce, slobodnom rukom grleći Irenu, dok nas je Lucifer, onim svojim luđačkim osmjehom odmjeravao i klimao odobravajući, i u jednom se trenutku nagnuvši prema Ireni i meni rekao tiho, toliko tiho, da je samo naše odabrano društvo čulo, ali nitko sa strane:
- Spavati ćeš sa njime, mala – mrmljao je polupijano: - ali i ja ću spavati u istoj sobi Znači sa vama!
I smijao se, oči mu radosno plamtjele, usne trzale i gurnuo sam mu bocu u ruke, znajući da ga jedino to može smiriti i uljuljati u sigurnost kojoj je težio, a da ni sam to nije znao.
- Je li to istina? – upitala je Irena.
- Istina je – rekao sam. – Neće nam smetati, nema gdje prespavati. Ako ti …
- Neka bude tako – rekla je Irena. – Iako je pomalo neobično.
- A što je obično? – upitao je Lucifer, a osmjeh mu se prelio licem, zube je iskezio i znao sam da je „pijan ko majka“, kao što smo imali običaj govoriti.
- Pa obično se ljudi ne opijaju kao što se ti opijaš – odjednom se razgoropadila Irena. – Piju laganije, čuvaju se.
- Čuvaju se! – Lucifer ustane raširenih nogu, bijes mu se ogledao na licu, oči sijevale: - Čega da se čuvam? Smrti? Pa ja želim umrijeti! Što prije, to bolje! Želim umrijeti!
Nikad neću zaboraviti onaj muk koji je zavladao nakon što je Lucifer to rekao, pa kao pokošen pao, ponovo sjeo, lice sakrio dlanovima, da bi odmah zatim odmaknuo dlanove, pogledao nas, i nasmijao se onim svojim luciferskim osmjehom i upitao:
- Tko će mi dodati bocu?
Svi smo se nasmijali, ali smijeh nije bio ono što bi trebao biti. I Lucifer je samo šest mjeseci kasnije prestao biti.
Copyright © 2023. by misko- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora/strong>
Post je objavljen 04.05.2023. u 16:53 sati.