Maza
Jeste li kad u životu imali prilike ući u rijeku, oprezno došetati do njene sredine, pazeći da se ne okliznete po glatkom kamenju, pa pružiti ruku, sretno i opušteno, dozvoljavajući dlanu da miluje glatku površinu? Ako niste, onda nikad nećete shvatiti što sam osjećao milujući Mazu. Naravno, Maza nije bilo njeno ime, nadimak sam joj ja prilijepio (kako sam mnogo godina kasnije doznao) koji ju je čitavog života pratio.
Jučer sam je sreo. Hodajući iza psa, pogledom uprtim u pseći rep, u početku nisam ni shvatio tko to ide meni u susret, a onda sam, ne znam zbog čega, podigao pogled i sreo se sa njenim pogledom i odmah ga prepoznao, usprkos prohujalih godina koje su nas razdvajale: samo je Maza imala takav pogled, oduvijek sam to osjećao, a sad, ovako iznenada, i uvjerio sam se u to. Gledao sam u njeno lice, silne su godine protekle, ali lice joj je ostalo milo i blago, a pogled, ah, taj pogled njenih tamnoplavih očiju nimalo se nije promijenilo, čak je i glavu, uokvirenu kosom boje žita, sad prošaranom sjedinama, nakrivila malo prema desnom ramenu kako je uvijek činila u doba naše mladosti i meni je, priznajem, srce na trenutak stalo.
- Zdravo! – rekla je i nasmiješila se, pomalo zbunjeno, pomalo … ne znam kako, ali nikad prije na njenom licu nisam vidio takav osmijeh. – Od kud ti ovdje?
- Stanujem ovdje već pet godina – odgovorio sam uranjajući pogledom u njene prekrasne oči, primjećujući kako su joj usne zbunjeno zadrhtale.
- Toliko? – rekla je, a usne joj oblikovale veliko začuđeno slovo „O“ i ja sam, baš kao i mnogo godina prije, poželio zgrabiti je za ramena, privući k sebi poljubiti je dugo i strasno, a opet nježno.
- Kako si? – upitao sam, ništa pametnije ne smislivši.
- Dobro.
- Čuj, pozvao bi te na kavu – rekao sam sav smućen, a u sjećanju mi bljeskale davne slike Maze i mene i bio sam siguran da ih Maza vidi, baš kao na filmskom platnu – ali dok šećem sa psom često ne nosim lovu sa sobom.
- Imam ja za kavu – rekla je i nasmijala se, sagnuvši se i milujući mog psa.
Jedan smo sat sjedili u obližnjem kafiću pompoznog imena „Cozmopolit“, kave su se hladile na stolu između nas, a mi smo započinjali rečenice sa: „Sjećaš li se …“
Sjećali smo se, Maza i ja, ništa nismo zaboravili, iako nas život razdvojio, pa ni onaj Prvi maj proveden uz Rječinu, dok smo omotani dekama valjali se u travi, uživajući jedno u drugom dok je Rječina tiho šumila u našoj blizini. Prsti su mi drhtali zbog slasti milovanja njene kože: nikad prije, a ni kasnije, nisam pod svojim dlanovima osjećao takvu mekoću. Sjećam se i vriska naslade, iako ga je pokušala zatomiti, koji se otrgao sa Mazinih vlažnih usnica i poletio prema plavom osunčanom nebu, samo trenutak prije, nego li sam i sam poželio kriknuti i svijetu objaviti vlastitu nasladu sreće. Ali nisam: umjesto toga uronio sam glavu među Mazine podatne grudi i tiho zaridao, osjećajući njene prste kako klize kroz moju dugu kosu, smirujuće i sa ljubavlju. Trenutak otrgnut iz vječnosti sačuvan u vječnosti sjećanja. Volio sam je. Voljela me. Voljeli smo se. A onda …
- Eh – reče Maza mnogo godina kasnije u kafiću – bilo, pa prošlo.
- Nažalost ili na sreću – dodao sam.
- Možda je tako najbolje.
- Možda – preko volje sam rekao. – Ali volio bi znati …
- Što to? – upita Maza, a pogled, ah taj pogled …
- Što bi bilo da je bilo … - rekao sam i počeo se smijati.
Maza se nasmijala, sasvim malo nagnula prema meni i dlanom, vrućim i suhim, pokrila moju nadlanicu.
- Tu smo – rekla je. – To je dovoljno. Zar ne?
- Jest.
- Jesi li sretan?
- Što je sreća?
- Razumijem! – Maza klimne i ispije kavu u jednom gutljaju. – Hoćemo li krenuti?
- Idemo! – rekoh ustajući, pozivajući psa, opraštajući se sa sjećanjem, sa ljubavlju iz mladosti, a možda i još nečim …
Copyright © 2023. by misko- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora
Post je objavljen 01.05.2023. u 17:36 sati.