![](("http://i404.photobucket.com/albums/pp130/Loricus2008/Njuskavac1-1.jpg)")
18.04.2024., četvrtak
Samo ona
|
Samo ona Sve bilo nekako nestvarno, maglovito, a ipak, svaki sam detalj oštro zapažao i svaki se detalj duboko urezao u moje srce … da se pjesnički izrazim, ne zamjerite. Mirno sam sjedio u autobusu koji me vozio na još jednu liječničku kontrolu, misli mi skakale sa predmeta na predmet, nigdje se dugo ne zadržavši, kad sam odjednom ugledao onaj hod, onu plavu kosu, onaj zamah rukom: ni dva metra dalje od mene, izvan autobusa, koračala je Ona. Nisam vjerovao vlastitim očima, pa sam trepnuo, pogledao iznova i osjetio kako mi srce udara sve jače: bila je Ona, sad sam to sasvim sigurno znao. - Molim vas, stanite! – zavapio sam i postidio vlastitom molećivom glasu koji je izlepršao iz mog stegnutog grla. - Ne smijem ovdje – reče vozač, dobacivši mi pogled: – Još samo oko sto metara … Zadrhtao sa … sto metara … gdje će biti Ona, hoću li je pronaći? I dok je autobus milio tih prokletih sto metara do iduće stanice, u meni se otvorila daleka, vrlo daleka prošlost, kad sam gledao film, prvi film kojeg sam gledao bez Nje, „Doktor Živago“ i živo sam vidio, baš kao da sjedim u kinu, kako Jurij trči za ljubavlju svog života koju je ugledao iz tramvaja (a ja iz autobusa) koja mu je nestala iz vida, iz života i koju će možda sada … i srce mu otkazuje … Smiješno, zar ne? Kao da sam živio u filmu, ali me trzaj autobusa koji se zaustavljao vrati u realnost i ja iskočim na pločnik, sudarajući se sa prolaznicima i ispričavajući im se, a pogled mi tražio onu plavu kosu, onaj poznati hod dugih nogu . Na obali sam se osvijestio: nema je, shvatio sam. Mora da je negdje skrenula. Ali gdje? Nema kafića, nema … gdje je mogla nestati? Po drugi put u mom životu. Srce mi je izdržalo, nema paralele sa filmom gdje Jurij umire na pločniku, sportsko je moje srce, ali ranjeno i usprkos rani, koračao sam dalje i pogledom lutao i tražio i ugledao je i iznenada, iznenadivši samog sebe, odlučio: neću joj priči! Neka prošlost ostane u prošlosti. Budućnosti, onu zajedničku, nikad nismo ni imali, zar ne? Gledao sam je kako korača dugim korakom, plava joj kosa sja pod darežljivim sunčevim zrakama i po drugi put sam se opraštao od nje, a da Ona to ne zna, niti će ikad znati. A onda je, za divno čudo, stigao autobus i u skočio sam u njegovu utrobu i krenuo u susret budućnost, ma kakva da će biti. Bez Nje! Copyright © 2024 by misko- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora Oznake: ljubav |
- 13:40 - Budi (7) - Iskren - #
01.05.2023., ponedjeljak
Maza
|
Maza Jeste li kad u životu imali prilike ući u rijeku, oprezno došetati do njene sredine, pazeći da se ne okliznete po glatkom kamenju, pa pružiti ruku, sretno i opušteno, dozvoljavajući dlanu da miluje glatku površinu? Ako niste, onda nikad nećete shvatiti što sam osjećao milujući Mazu. Naravno, Maza nije bilo njeno ime, nadimak sam joj ja prilijepio (kako sam mnogo godina kasnije doznao) koji ju je čitavog života pratio. Jučer sam je sreo. Hodajući iza psa, pogledom uprtim u pseći rep, u početku nisam ni shvatio tko to ide meni u susret, a onda sam, ne znam zbog čega, podigao pogled i sreo se sa njenim pogledom i odmah ga prepoznao, usprkos prohujalih godina koje su nas razdvajale: samo je Maza imala takav pogled, oduvijek sam to osjećao, a sad, ovako iznenada, i uvjerio sam se u to. Gledao sam u njeno lice, silne su godine protekle, ali lice joj je ostalo milo i blago, a pogled, ah, taj pogled njenih tamnoplavih očiju nimalo se nije promijenilo, čak je i glavu, uokvirenu kosom boje žita, sad prošaranom sjedinama, nakrivila malo prema desnom ramenu kako je uvijek činila u doba naše mladosti i meni je, priznajem, srce na trenutak stalo. - Zdravo! – rekla je i nasmiješila se, pomalo zbunjeno, pomalo … ne znam kako, ali nikad prije na njenom licu nisam vidio takav osmijeh. – Od kud ti ovdje? - Stanujem ovdje već pet godina – odgovorio sam uranjajući pogledom u njene prekrasne oči, primjećujući kako su joj usne zbunjeno zadrhtale. - Toliko? – rekla je, a usne joj oblikovale veliko začuđeno slovo „O“ i ja sam, baš kao i mnogo godina prije, poželio zgrabiti je za ramena, privući k sebi poljubiti je dugo i strasno, a opet nježno. - Kako si? – upitao sam, ništa pametnije ne smislivši. - Dobro. - Čuj, pozvao bi te na kavu – rekao sam sav smućen, a u sjećanju mi bljeskale davne slike Maze i mene i bio sam siguran da ih Maza vidi, baš kao na filmskom platnu – ali dok šećem sa psom često ne nosim lovu sa sobom. - Imam ja za kavu – rekla je i nasmijala se, sagnuvši se i milujući mog psa. Jedan smo sat sjedili u obližnjem kafiću pompoznog imena „Cozmopolit“, kave su se hladile na stolu između nas, a mi smo započinjali rečenice sa: „Sjećaš li se …“ Sjećali smo se, Maza i ja, ništa nismo zaboravili, iako nas život razdvojio, pa ni onaj Prvi maj proveden uz Rječinu, dok smo omotani dekama valjali se u travi, uživajući jedno u drugom dok je Rječina tiho šumila u našoj blizini. Prsti su mi drhtali zbog slasti milovanja njene kože: nikad prije, a ni kasnije, nisam pod svojim dlanovima osjećao takvu mekoću. Sjećam se i vriska naslade, iako ga je pokušala zatomiti, koji se otrgao sa Mazinih vlažnih usnica i poletio prema plavom osunčanom nebu, samo trenutak prije, nego li sam i sam poželio kriknuti i svijetu objaviti vlastitu nasladu sreće. Ali nisam: umjesto toga uronio sam glavu među Mazine podatne grudi i tiho zaridao, osjećajući njene prste kako klize kroz moju dugu kosu, smirujuće i sa ljubavlju. Trenutak otrgnut iz vječnosti sačuvan u vječnosti sjećanja. Volio sam je. Voljela me. Voljeli smo se. A onda … - Eh – reče Maza mnogo godina kasnije u kafiću – bilo, pa prošlo. - Nažalost ili na sreću – dodao sam. - Možda je tako najbolje. - Možda – preko volje sam rekao. – Ali volio bi znati … - Što to? – upita Maza, a pogled, ah taj pogled … - Što bi bilo da je bilo … - rekao sam i počeo se smijati. Maza se nasmijala, sasvim malo nagnula prema meni i dlanom, vrućim i suhim, pokrila moju nadlanicu. - Tu smo – rekla je. – To je dovoljno. Zar ne? - Jest. - Jesi li sretan? - Što je sreća? - Razumijem! – Maza klimne i ispije kavu u jednom gutljaju. – Hoćemo li krenuti? - Idemo! – rekoh ustajući, pozivajući psa, opraštajući se sa sjećanjem, sa ljubavlju iz mladosti, a možda i još nečim … Copyright © 2023. by misko- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora Oznake: ljubav |
- 17:36 - Budi (1) - Iskren - #
25.05.2021., utorak
Marija moje mladosti
|
Marija moje mladosti Obično bi je čekao ispred škole, naslonjen na zid jedne druge škole, pušeći i nestrpljivo očekujući žuboreću rijeku učenika koja bi bujicama nadirala iz sivo-smeđe zgrade u kojoj bi konačno odjeknulo zvono, oglašavajući kraj nastave. Kad bi je konačno ugledao među mnoštvom, radosno bi se osmjehnuo, povukao još jedan dim i odbacio cigaretu. Marija bi mi prišla, osmjehujući se dok bi mi laganim korakom prilazila, pa se privila uz mene nudeći mi usne na koje bi spustio lagan lepršav poljubac: strast smo čuvali samo za sebe i nismo je javno pokazivali. Stid ili nešto drugo, možda samo sramežljiva mladost, ne znam, nisam siguran, ali toga smo se pravila uvijek pridržavali. Privukao bi je k sebi obgrlivši joj krhka ramena, istovremeno uzimajući joj knjige iz ruku, kao da su tonu teške: mali znak pažnje. Lagano hodajući krenuli bi prema parku, prema onom „našem“ naročitom mjestu, kojeg smo nazvali „drvo za vješanje“, jer sa najviše grane lovorovog tri metra visokog stabla, njihao se konopac kojeg je netko iz tko zna kojeg razloga, tu vezao, ostavivši ga vjetru, suncu, kiši, nama. Voljeli smo to stablo, Marija im ja, voljeli smo i „vješala“ i svaki put bi se Marija naslonila na deblo, koje je još uvijek bilo nejako, pa se savijalo pod našim tijelima, jer ja bi se privio uz Mariju, ljubeći je požudno, jer sad smo bili sami, okruženi samo parkom, šutljivim stablima koja su nam pružala zaštitu od možebitnih radoznalih pogleda i dopuštali smo strasti da se slobodno razmaše. Osjećao bi pod svojim dlanovima, milujući joj meke dojke, kako joj srce uzbuđeno tuče, udara u divljem ritmu, dok bi joj se sladostrasni jecaji otkidali s mekih usnica, kad bi je nakratko prestao ljubiti. Pamtim i plamteći pogled Marijinih crnih očiju, kad bi me pri kraju maženja, dok bi se strast stišavala, gledala ravno u oči i uvijek, baš uvijek, milovala mi lice uzdrhtalim prstima, povremeno mi poklanjajući poljubac, strpljivo čekajući da ponovo ovladamo sobom. - A sad me otprati kući – uvijek bi rekla. – Već je prilično kasno. Osamnaest mi je godina bilo, Mariji sedamnaest i bili smo uvjereni krajem tog proljeća, da ćemo zauvijek ostati zajedno. Nezamislivo je bilo sve drugo. Ali … … buđenje je bilo dugotrajno i teško, jer prošle sam noći vrlo kasno legao, pa sam negodujući i s mukom otvorio oči i ugledao oca kako sjedi na mom krevetu i pritišće mi rame. - Probudi se već jednom! – oštro je rekao, ali bez ljutnje u glasu. - Dobio si telegram. Zovu te na ukrcaj. - Ne idem ni na kakav ukrcaj! – ljutito sam rekao, a u umu mi titrala slika Marije, moje Marije, moje ljubavi. Do vraga i oni i brodovi! - Smiri se – blago mi je rekao otac. – Moraš se odazvati. I ne brini, ona će te čekati. Bilo je to prvi put da mi dao do znanja kako ima uvida u moj ljubavni život. Mislio sam da ništa ne zna o Mariji, da je Marija moja tajna. - Kako ću … - počeo sam i prekinuo se, dok su mi se misli divlje kovitlale. - Otići od nje? – upitao je moj stari osmjehujući se. – Ne brini za to: oduvijek su muškarci odlazili od žena zbog raznih potreba i oduvijek su ih žene čekale. Bio je u pravu, naravno, znao sam to, a opet … Trenutak kasnije sam pomislio na nove zemlje koje ću imati prilike upoznati, nova mora, nove uzbudljive doživljaje i sve je to nekako ublažilo neminovni rastanak sa Marijom, mada ne sasvim: tračak boli ostao je u meni, miješajući se sa uzbuđenjem odlaska, novih avantura. Osjećao sam krivnju zbog toga, jer otići od Marije … Sedam mjeseci kasnije ponovo sam čekao Mariju ispred škole, ponovo pušeći, ovog puta američku cigaretu. Ponovo sam gledao već odavno poznati prizor kako đaci uzbuđeno žagoreći izlaze iz školske zgrade, pogledom tražeći nju, Mariju, njenu vitku figuru s kratko podsječenom crnom kosom. Nestrpljivo sam zapalio još jednu u nizu cigaretu, kad sam je ugledao. Hodala je između dviju prijateljica i nešto im govorila, na što su se one, njene prijateljice, veselo kikotale. Kosa joj je bila još kraća nego li sam se sjećao i znao sam, da je bila na još jednom šišanju: šišala se često, njegujući jednu te istu kratku frizuru koja mi se silno dopadala. Onda me ugledala: osmjeh joj je zamro na lijepom licu, crne oči još više potamnjele i dobacivši nešto prijateljicama, krenula prema meni. - Tu si – rekla je meko. - Jesam – odgovorio sam grleći je: nismo se poljubili. - Kad …? – upitala je. - Prekjučer smo stigli – rekao sam i čvrsto je privio uz sebe. – Nisam mogao prije izaći, bio sam dežuran na brodu. Sad sam tu i slobodan do sutra ujutro. - Nećemo se odvajati – rekla je Marija i pogledala me u oči, odvajajući se od mene, kliznuvši iz mog zagrljaja. – Idemo kod mene, sama sam. - A starci? - Ne brini – odgovorila je uz vragolasti osmjeh.- Neće ih biti još dva dana. - Dovoljno! – rekao sam sretno, uzbuđeno, uzimajući Marijine knjige kao što sam to već mnogo puta učinio, pa smo zagrljeni krenuli prema „našem“ parku, i kroz park do Marijine kuće, lagano, ne žureći, namjerno odgađajući trenutke uživanja, znajući da će nam tako biti još bolje, još ljepše, još … Copyright © 2021. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora Oznake: ljubav |
- 15:56 - Budi (11) - Iskren - #
11.03.2015., srijeda
Ljubav na + 37
|
Ljubav na + 37 Žuta se traka sunca probila kroz spuštene rolete i pogodila Sonjecku točno u oko, crno i veliko, kojim je do tada netremice zurila u mene. Sonjecka zatrepće i glasno uzdahne. - Vruće je - reče glasno u polutami sobe. - Ne mogu disati. Pogledao sam je prezirno: kojeg vraga očekuje u ovom valu vrućine koji nas izbezumljuje već trinaesti dan za redom? - Onda ne diši - rekao sam. Okrenula je crnokosu glavu i pogledala me začuđeno. Učinilo mi se, da je na trenutak zaboravila na vrućinu koja je pritiskala i pritiskala, neumoljivo i sve jače i kao da nikad ne namjerava popustiti nemilosrdni stisak, kojim je iz nas izvlačila snagu i s kojim je na vidjelo iznosila naše slabosti, koje smo pokušavali sakriti od drugih, ali i od samih sebe. - Kako to misliš: ne diši? - upitala je promuklim glasom: bila je lančani pušač i glas joj je često bio napukao, kao staro drvo koje se slama pod neumoljivim udarcima sjekire. - Umri - odgovorio sam joj, jer bilo mi je već svega dosta: mrzio sam jebenu vrućinu koja mi je isisavala posljednje atome snage, a koje već nije usisala Sonjecka, pa sam ulovio samog sebe, kako više uopće ne žudim za Sonjeckom, za njenim dugim i vretenastim tijelom, kojim se umješno i sladostrasno uvijala oko mog, pružajući mi i primajući nasladu. Nikad joj toga nije bilo dosta, odavno sam to shvatio. - Napola i jesam mrtva - jedva je čujno šapnula u tamu i više sam naslutio njene riječi, nego što sam ih čuo. - Šteta što nisi sasvim - rekao sam glasno, zureći u zid, ali znajući da me Sonjecka prodorno gleda svojim krupnim i crnim očima. - Što ti je odjednom? - upitala je, a postelja se pod nama zaljuljala, baš kao da smo negdje na pučini: Sonjecka se osovila na koljena i sjela na vlastite pete, pa me tako s visine oštro promatrala. - Zašto si tako jebeno otrovan? - A zašto ti tako jebeno kukaš? - uzvratio sam. - Pa samo sam ... - Da, uvijek to "samo" - nemilosrdno sam je prekinuo, dosada je ključala u meni i sad sam ja sjeo i nagnuo se preko Sonjecke, dohvativši bocu piva koje se već ugrijala, ali iz koje sam svejedno dobro povukao. - Gade! - reče ona tiho i riječi su teško se prostrle između nas i uzmaka više nije bilo: nisu se mogle povući. - Bit će ti bolje i pametnije - zarežao sam prema Sonjecki - da pripaziš na svoj prljavi jezik. - Gade! Gade! Gade! - Ah, zaveži, glupačo! Očekivao sam reakciju naravno, ali me svejedno Sonjecka iznenadila. Odjednom je skočila na noge i onako gola nagnula se prema meni, dok sam gledao u njene sise kako bljeskaju u toplini i nisam vidio njenu ruku koja je zaplovila vrućom tamom sobe i pljusnula me po licu. Šamar, bolje reći šamarčina, prasnula je poput bombe u zagrijanoj sobi prepunoj zadaha tjelesa, piva i cigareta, sve se to uskomešalo zajedno s mojim nadirućim bijesom. Skočio sam i ja na noge i zamahnuo svom snagom ... i zaustavio ubilački pokret ruke, uspijevajući povratiti samokontrolu u posljednji čas, ali vrućina, popijeni alkohol i bijes je ostao i dalje u meni i nagonio me da činim ludosti, koje nikad prije nisam činio. Prišao sam Sonjecki, zgrabio je za zgrčena ramena, dok me je uplašeno gledala širom otvorenih očiju vidjevši samo moj bijes, ljutnju, onaj djelić samokontrole nije uspjela prepoznati. Vrlo lako sam je onako uplašenu izgurao iz sobe u hodnik, otvorio vrata stana i izgurao je na stubište zgrade i počeo se zlurado smijati, jer plan osvete je odjednom bio tu, ležao je ispred mene genijalan u svojoj jednostavnosti. - Gade! - vikala je Sonjecka na stubištu. - Daj mi odjeću! Odjeću mi daj, proklet bio, gade jedan. - Upravo sam ti je izbacio kroz prozor! - zlurado sam joj doviknuo kroz zatvorena vrata, pa prišao žurno njenoj odjeći nemarno prebačenoj preko stolice, zgrabio je čvrstim stiskom, prisjećajući se trenutka dok ju je skidala u vrelini poslijepodneva, dok nam je žudnja rasla, pa je izbacio kroz prozor, baš kako sam joj i rekao, prije toga izbacivši roletu prema van i dopustivši suncu ući u polutamu sobe i učiniti je još toplijom, ako je to uopće još bilo moguće. - Nemoj, molim te, mili! - zajaukala je Sonjecka u hodniku zgrade, ali sam ja u svojoj sobi dobro čuo drhtaj njenog glasa i nešto se i opet pokrenulo u meni, ali ovog puta to nije bio bijes. - Molim te, molim - nastavila je Sonjecka istim tonom - pusti me unutra. Pa ne mogu ovako ... molim te, voljeni! Glas joj je pukao i više riječi nisu nadirale, zamijenio ih je plač. I ja sam zaplakao, ne sa suzama, plakala mi je nutrina, čitava nutrina mi se zgrčila i boljela me i odjednom sam prišao vratima, širom ih otvorio, zgrabio golu i uzdrhtalu Sonjecku za ramena, baš kao i prije samo nekoliko trenutaka i ovog je puta ugurao nazad u stan, u našu sobu koja se više ničemu nije mogla iznenaditi. - Smiri se - rekao sam, blago je gurnuvši na krevet i navlačeći traperice na golo tijelo. - Idem ti donijeti odjeću i uz put kupiti nešto za piće. Potrebno nam je. Da se smirimo. - Brzo se vrati, molim te. Nisam odgovorio, nikad nisam odgovarao na to njeno gotovo svakidašnje upozorenje: naravno da ću se vratiti, kuda bih mogao otići bez nje, bez svoje Sonjecke? Copyright © 2015. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. Oznake: ljubav |
- 16:14 - Budi (8) - Iskren - #
02.02.2014., nedjelja
Moja priča "Ćudljivo ljeto" objavljena na "prozaonline"
 ĆUDLJIVO LJETO/font> |
- 10:54 - Budi (3) - Iskren - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga:
Priče iz života o životu...  photo gallery A R H I V A 2005 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2006 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2007 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2008 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2009 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2010 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2011 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2012 1 2 3 4 5 6 7 - 9 10 11 12 2013 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2014 1 2 3 4 5 6 9 10 2015 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2016 1 3 4 5 - 7 8 9 10 11 2017 1 4 7 8 10 12 |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||