![](("http://i404.photobucket.com/albums/pp130/Loricus2008/Njuskavac1-1.jpg)")
11.03.2015., srijeda
Ljubav na + 37
|
Ljubav na + 37 Žuta se traka sunca probila kroz spuštene rolete i pogodila Sonjecku točno u oko, crno i veliko, kojim je do tada netremice zurila u mene. Sonjecka zatrepće i glasno uzdahne. - Vruće je - reče glasno u polutami sobe. - Ne mogu disati. Pogledao sam je prezirno: kojeg vraga očekuje u ovom valu vrućine koji nas izbezumljuje već trinaesti dan za redom? - Onda ne diši - rekao sam. Okrenula je crnokosu glavu i pogledala me začuđeno. Učinilo mi se, da je na trenutak zaboravila na vrućinu koja je pritiskala i pritiskala, neumoljivo i sve jače i kao da nikad ne namjerava popustiti nemilosrdni stisak, kojim je iz nas izvlačila snagu i s kojim je na vidjelo iznosila naše slabosti, koje smo pokušavali sakriti od drugih, ali i od samih sebe. - Kako to misliš: ne diši? - upitala je promuklim glasom: bila je lančani pušač i glas joj je često bio napukao, kao staro drvo koje se slama pod neumoljivim udarcima sjekire. - Umri - odgovorio sam joj, jer bilo mi je već svega dosta: mrzio sam jebenu vrućinu koja mi je isisavala posljednje atome snage, a koje već nije usisala Sonjecka, pa sam ulovio samog sebe, kako više uopće ne žudim za Sonjeckom, za njenim dugim i vretenastim tijelom, kojim se umješno i sladostrasno uvijala oko mog, pružajući mi i primajući nasladu. Nikad joj toga nije bilo dosta, odavno sam to shvatio. - Napola i jesam mrtva - jedva je čujno šapnula u tamu i više sam naslutio njene riječi, nego što sam ih čuo. - Šteta što nisi sasvim - rekao sam glasno, zureći u zid, ali znajući da me Sonjecka prodorno gleda svojim krupnim i crnim očima. - Što ti je odjednom? - upitala je, a postelja se pod nama zaljuljala, baš kao da smo negdje na pučini: Sonjecka se osovila na koljena i sjela na vlastite pete, pa me tako s visine oštro promatrala. - Zašto si tako jebeno otrovan? - A zašto ti tako jebeno kukaš? - uzvratio sam. - Pa samo sam ... - Da, uvijek to "samo" - nemilosrdno sam je prekinuo, dosada je ključala u meni i sad sam ja sjeo i nagnuo se preko Sonjecke, dohvativši bocu piva koje se već ugrijala, ali iz koje sam svejedno dobro povukao. - Gade! - reče ona tiho i riječi su teško se prostrle između nas i uzmaka više nije bilo: nisu se mogle povući. - Bit će ti bolje i pametnije - zarežao sam prema Sonjecki - da pripaziš na svoj prljavi jezik. - Gade! Gade! Gade! - Ah, zaveži, glupačo! Očekivao sam reakciju naravno, ali me svejedno Sonjecka iznenadila. Odjednom je skočila na noge i onako gola nagnula se prema meni, dok sam gledao u njene sise kako bljeskaju u toplini i nisam vidio njenu ruku koja je zaplovila vrućom tamom sobe i pljusnula me po licu. Šamar, bolje reći šamarčina, prasnula je poput bombe u zagrijanoj sobi prepunoj zadaha tjelesa, piva i cigareta, sve se to uskomešalo zajedno s mojim nadirućim bijesom. Skočio sam i ja na noge i zamahnuo svom snagom ... i zaustavio ubilački pokret ruke, uspijevajući povratiti samokontrolu u posljednji čas, ali vrućina, popijeni alkohol i bijes je ostao i dalje u meni i nagonio me da činim ludosti, koje nikad prije nisam činio. Prišao sam Sonjecki, zgrabio je za zgrčena ramena, dok me je uplašeno gledala širom otvorenih očiju vidjevši samo moj bijes, ljutnju, onaj djelić samokontrole nije uspjela prepoznati. Vrlo lako sam je onako uplašenu izgurao iz sobe u hodnik, otvorio vrata stana i izgurao je na stubište zgrade i počeo se zlurado smijati, jer plan osvete je odjednom bio tu, ležao je ispred mene genijalan u svojoj jednostavnosti. - Gade! - vikala je Sonjecka na stubištu. - Daj mi odjeću! Odjeću mi daj, proklet bio, gade jedan. - Upravo sam ti je izbacio kroz prozor! - zlurado sam joj doviknuo kroz zatvorena vrata, pa prišao žurno njenoj odjeći nemarno prebačenoj preko stolice, zgrabio je čvrstim stiskom, prisjećajući se trenutka dok ju je skidala u vrelini poslijepodneva, dok nam je žudnja rasla, pa je izbacio kroz prozor, baš kako sam joj i rekao, prije toga izbacivši roletu prema van i dopustivši suncu ući u polutamu sobe i učiniti je još toplijom, ako je to uopće još bilo moguće. - Nemoj, molim te, mili! - zajaukala je Sonjecka u hodniku zgrade, ali sam ja u svojoj sobi dobro čuo drhtaj njenog glasa i nešto se i opet pokrenulo u meni, ali ovog puta to nije bio bijes. - Molim te, molim - nastavila je Sonjecka istim tonom - pusti me unutra. Pa ne mogu ovako ... molim te, voljeni! Glas joj je pukao i više riječi nisu nadirale, zamijenio ih je plač. I ja sam zaplakao, ne sa suzama, plakala mi je nutrina, čitava nutrina mi se zgrčila i boljela me i odjednom sam prišao vratima, širom ih otvorio, zgrabio golu i uzdrhtalu Sonjecku za ramena, baš kao i prije samo nekoliko trenutaka i ovog je puta ugurao nazad u stan, u našu sobu koja se više ničemu nije mogla iznenaditi. - Smiri se - rekao sam, blago je gurnuvši na krevet i navlačeći traperice na golo tijelo. - Idem ti donijeti odjeću i uz put kupiti nešto za piće. Potrebno nam je. Da se smirimo. - Brzo se vrati, molim te. Nisam odgovorio, nikad nisam odgovarao na to njeno gotovo svakidašnje upozorenje: naravno da ću se vratiti, kuda bih mogao otići bez nje, bez svoje Sonjecke? Copyright © 2015. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. Oznake: ljubav |
- 16:14 - Budi (8) - Iskren - #
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga:
Priče iz života o životu...  photo gallery A R H I V A 2005 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2006 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2007 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2008 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2009 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2010 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2011 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2012 1 2 3 4 5 6 7 - 9 10 11 12 2013 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2014 1 2 3 4 5 6 9 10 2015 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2016 1 3 4 5 - 7 8 9 10 11 2017 1 4 7 8 10 12 |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||