![](("http://i404.photobucket.com/albums/pp130/Loricus2008/Njuskavac1-1.jpg)")
25.05.2021., utorak
Marija moje mladosti
|
Marija moje mladosti Obično bi je čekao ispred škole, naslonjen na zid jedne druge škole, pušeći i nestrpljivo očekujući žuboreću rijeku učenika koja bi bujicama nadirala iz sivo-smeđe zgrade u kojoj bi konačno odjeknulo zvono, oglašavajući kraj nastave. Kad bi je konačno ugledao među mnoštvom, radosno bi se osmjehnuo, povukao još jedan dim i odbacio cigaretu. Marija bi mi prišla, osmjehujući se dok bi mi laganim korakom prilazila, pa se privila uz mene nudeći mi usne na koje bi spustio lagan lepršav poljubac: strast smo čuvali samo za sebe i nismo je javno pokazivali. Stid ili nešto drugo, možda samo sramežljiva mladost, ne znam, nisam siguran, ali toga smo se pravila uvijek pridržavali. Privukao bi je k sebi obgrlivši joj krhka ramena, istovremeno uzimajući joj knjige iz ruku, kao da su tonu teške: mali znak pažnje. Lagano hodajući krenuli bi prema parku, prema onom „našem“ naročitom mjestu, kojeg smo nazvali „drvo za vješanje“, jer sa najviše grane lovorovog tri metra visokog stabla, njihao se konopac kojeg je netko iz tko zna kojeg razloga, tu vezao, ostavivši ga vjetru, suncu, kiši, nama. Voljeli smo to stablo, Marija im ja, voljeli smo i „vješala“ i svaki put bi se Marija naslonila na deblo, koje je još uvijek bilo nejako, pa se savijalo pod našim tijelima, jer ja bi se privio uz Mariju, ljubeći je požudno, jer sad smo bili sami, okruženi samo parkom, šutljivim stablima koja su nam pružala zaštitu od možebitnih radoznalih pogleda i dopuštali smo strasti da se slobodno razmaše. Osjećao bi pod svojim dlanovima, milujući joj meke dojke, kako joj srce uzbuđeno tuče, udara u divljem ritmu, dok bi joj se sladostrasni jecaji otkidali s mekih usnica, kad bi je nakratko prestao ljubiti. Pamtim i plamteći pogled Marijinih crnih očiju, kad bi me pri kraju maženja, dok bi se strast stišavala, gledala ravno u oči i uvijek, baš uvijek, milovala mi lice uzdrhtalim prstima, povremeno mi poklanjajući poljubac, strpljivo čekajući da ponovo ovladamo sobom. - A sad me otprati kući – uvijek bi rekla. – Već je prilično kasno. Osamnaest mi je godina bilo, Mariji sedamnaest i bili smo uvjereni krajem tog proljeća, da ćemo zauvijek ostati zajedno. Nezamislivo je bilo sve drugo. Ali … … buđenje je bilo dugotrajno i teško, jer prošle sam noći vrlo kasno legao, pa sam negodujući i s mukom otvorio oči i ugledao oca kako sjedi na mom krevetu i pritišće mi rame. - Probudi se već jednom! – oštro je rekao, ali bez ljutnje u glasu. - Dobio si telegram. Zovu te na ukrcaj. - Ne idem ni na kakav ukrcaj! – ljutito sam rekao, a u umu mi titrala slika Marije, moje Marije, moje ljubavi. Do vraga i oni i brodovi! - Smiri se – blago mi je rekao otac. – Moraš se odazvati. I ne brini, ona će te čekati. Bilo je to prvi put da mi dao do znanja kako ima uvida u moj ljubavni život. Mislio sam da ništa ne zna o Mariji, da je Marija moja tajna. - Kako ću … - počeo sam i prekinuo se, dok su mi se misli divlje kovitlale. - Otići od nje? – upitao je moj stari osmjehujući se. – Ne brini za to: oduvijek su muškarci odlazili od žena zbog raznih potreba i oduvijek su ih žene čekale. Bio je u pravu, naravno, znao sam to, a opet … Trenutak kasnije sam pomislio na nove zemlje koje ću imati prilike upoznati, nova mora, nove uzbudljive doživljaje i sve je to nekako ublažilo neminovni rastanak sa Marijom, mada ne sasvim: tračak boli ostao je u meni, miješajući se sa uzbuđenjem odlaska, novih avantura. Osjećao sam krivnju zbog toga, jer otići od Marije … Sedam mjeseci kasnije ponovo sam čekao Mariju ispred škole, ponovo pušeći, ovog puta američku cigaretu. Ponovo sam gledao već odavno poznati prizor kako đaci uzbuđeno žagoreći izlaze iz školske zgrade, pogledom tražeći nju, Mariju, njenu vitku figuru s kratko podsječenom crnom kosom. Nestrpljivo sam zapalio još jednu u nizu cigaretu, kad sam je ugledao. Hodala je između dviju prijateljica i nešto im govorila, na što su se one, njene prijateljice, veselo kikotale. Kosa joj je bila još kraća nego li sam se sjećao i znao sam, da je bila na još jednom šišanju: šišala se često, njegujući jednu te istu kratku frizuru koja mi se silno dopadala. Onda me ugledala: osmjeh joj je zamro na lijepom licu, crne oči još više potamnjele i dobacivši nešto prijateljicama, krenula prema meni. - Tu si – rekla je meko. - Jesam – odgovorio sam grleći je: nismo se poljubili. - Kad …? – upitala je. - Prekjučer smo stigli – rekao sam i čvrsto je privio uz sebe. – Nisam mogao prije izaći, bio sam dežuran na brodu. Sad sam tu i slobodan do sutra ujutro. - Nećemo se odvajati – rekla je Marija i pogledala me u oči, odvajajući se od mene, kliznuvši iz mog zagrljaja. – Idemo kod mene, sama sam. - A starci? - Ne brini – odgovorila je uz vragolasti osmjeh.- Neće ih biti još dva dana. - Dovoljno! – rekao sam sretno, uzbuđeno, uzimajući Marijine knjige kao što sam to već mnogo puta učinio, pa smo zagrljeni krenuli prema „našem“ parku, i kroz park do Marijine kuće, lagano, ne žureći, namjerno odgađajući trenutke uživanja, znajući da će nam tako biti još bolje, još ljepše, još … Copyright © 2021. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora Oznake: ljubav |
- 15:56 - Budi (11) - Iskren - #
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga:
Priče iz života o životu...  photo gallery A R H I V A 2005 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2006 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2007 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2008 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2009 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2010 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2011 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2012 1 2 3 4 5 6 7 - 9 10 11 12 2013 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2014 1 2 3 4 5 6 9 10 2015 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2016 1 3 4 5 - 7 8 9 10 11 2017 1 4 7 8 10 12 |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||