![](("http://i404.photobucket.com/albums/pp130/Loricus2008/Njuskavac1-1.jpg)")
30.05.2021., nedjelja
Aktiviranje života
|
Aktiviranje života Jednog je dana sve bilo kako treba, normalno, barem sam tako u svojoj ludosti mislio, a drugog dana ništa nije valjalo i sve je trebalo promijeniti. Zbog nje. Ušetala je u moj život dok sam stajao za šankom, u jednom mi ruci bila čaša, u drugoj cigareta, kad je ušla u lokal i okrznula me mirnim i tamnim pogledom, oštrim, a blagim i čaša je u mojoj ruci zadrhtala, ledene su kocke zveknule udarivši u stakleni zid. Promijenio sam se: više nisam bio isti, osjećao sam to i osluškivao napeto svoju unutrašnjost koja se poput podivljale plime uzdizala i spuštala, dok sam gledao u njenu kruškoliku pozadinu sapetu u uskoj i crnoj haljinici. Zaljubio sam se. Istog trena, upravo tu, u kafiću „Zagreb“, gotovo na sredini Korza, a koji je odavno preimenovan kradući mi djelić uspomene. Prošla je kroz čitavu malu i usku prostoriju, očito tražeći nekog, pa se okrenula i uputila ka izlazu, ulazeći u moj život. - Molim te, nemoj otići – rekao sam ispriječivši joj se na putu, dok su ostali gosti, a kafić je kao i uvijek bio dupkom pun, nezainteresirano ispijali svoja pića uz razgovore. – Ne bih to mogao podnijeti. Mislim da si najljepša djevojka koju sam vidio u svom životu. Nasmiješila se, lijepo joj se lice ozarilo, crne oči zaiskrile, a usnice, vlažne i meko crvene razvukle se u osmijeh prihvaćanja komplimenta. Što je najvažnije, zaustavila se pored mene, ispred mene. Desnim se bokom približivši šanku, dok sam u njenu bijelu bluzu koja je prikrivala, ali nije skrivala, njene dražesne obline. - Podnio bi moj odlazak – rekla je, ali rekla je to meko, osmjehujući se, dajući mi do znanja da moj osjećaj možda i nije samo moj osjećaj. - Možda – rekao sam. – Ali ne bih volio to otkriti. Što želiš popiti? - Kavu, molim – rekla je. – Samo običnu kavu. „Obična kava za neobično lijepu djevojku“, sjećam se da sam pomislio, dok sam rukom davao znak šankerici koju sam dobro poznavao. Gotovo da nisam mogao povjerovati svojoj sreći: takva krasotica u mom društvu, a večer je bila mlada, topla, proljetna i obećavajuća. U tom se trenutku zubati zeleni zmaj dužnosti spustio na moje lijevo rame i ja nisam mogao izdržati: Morao sam pogledati na sat. Naravno, ljepotica je to primijetila. - Što je? – upitala je s osmijehom, dajući mi do znanja kako mi ništa ne zamjera. – Već sam ti dosadila? - Oprosti – brzo sam rekao. – Provjeravam koliko vremena ću moći provesti sa tobom. Tek sam te upoznao, a već … Nisam završio rečenicu, pustivši je da besmisleno visi u zraku zasićenim dimom cigareta. Očarano sam gledao u njeno lijepo lice i najradije bi je zgrabio, privukao u zagrljaj i nikad je više ne bih pustio. Čitao sam i slušao o ljubavi na prvi pogled i uvijek sam smatrao to budalaštinom, bapskim pričama, a sad, a sad se tresem od navale adrenalina, sve u meni gori i pati i uživa, sreća i nesreća isprepliću se i radujem se tom novom nepoznatom osjećaju koji me obuzima i bojim ga se i proklinjem ga, jer iz dubine svoga „ja“ naslućujem dolazak patnje, ali i patnju ću voljeti, ako će ona mene voljeti, ako patnja uz nju ide, sve primam, svemu se radujem. Sve ostalo je nevažno, ne postoji, nije me briga, samo ona, samo taj crni blješteći pogled, samo ona … Šankerica, moja poznanica, položila je šalicu kave na šank i djevojka je malo otpila, gledajući me crnim očima preko ruba šalice. - Moraš negdje ići? – upitala je meko, lagano, bez zvuka, odlažući šalicu. - Na brod – kiselo sam odgovorio. – Partenca je … isplovljavamo u dvadeset i jedan sat i svi moramo biti na brodu dva sata prije. A to je … - Uskoro! – rekla je i pogledala na moj sat primivši me za ruku, pokret zbog kojeg sam zadrhtao, a ona ga osjetila i osmjehnula se zbog toga. – Pomorac, dakle. - Pomorac, da – priznao sam. – Sada bi dodao, nažalost. - Nemoj – rekla je tiho, a ja sam osjetio nešto neobjašnjivo što je izviralo iz nje i obavijalo se oko mene i nikad prije nisam bio sretniji i tužniji nego u tom trenutku. – Ispratiti ću te do ulaza u luku. - Ime mi je Marlena – rekla je ispred samo ulaza u luku, kad smo se zaustavili, jer ona nije smjela dalje. - - Kao Dietrich, glumica. Lako je za pamtiti. - Nemoguće mi je zaboraviti, Marlena – rekao sam. Nasmiješila se. Trenutak smo tako stajali, jedno nasuprot drugom, dok nas je ulična svjetiljka obasjavala, sunce je upravo zašlo, carinik nas je iz svoje kućice znatiželjno, a opet ravnodušno gledao, naviknut na slične prizore. Privukao sam je k sebi, blago joj obuhvativši ramena, a Marlena je zakoračila prema meni i priljubila se uz moje grudi i tako smo prestali biti ona i ja, postavši „mi“, jedno, a poljubac je trajao i trajao, i onda sam se, skupivši svu svoju snagu otrgnuo iz najljepšeg zagrljaja svog života i okrenuo Marleni leđa, ne želeći da ona vidi moje suze i zamagljenim pogledom počeo se brzo udaljavati od nje, od Marlene, od ljubavi, od sreće, od života, od razloga mog postojanja, od … Ne znam što se dogodilo sa Marlenom. Vrativši se sa plovidbe dugo sam je vremena nastojao pronaći. Nisam uspio. Ostao sam samac, neki bi rekli „ženomrzac“, ali mislim da nisam ženomrzac: jednostavno, niti jedna žena koju sam poslije Marlene upoznao, nije Marlena. Copyright © 2021. by misko- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora Oznake: Ljubav na prvi pogled |
- 18:29 - Budi (5) - Iskren - #
25.05.2021., utorak
Marija moje mladosti
|
Marija moje mladosti Obično bi je čekao ispred škole, naslonjen na zid jedne druge škole, pušeći i nestrpljivo očekujući žuboreću rijeku učenika koja bi bujicama nadirala iz sivo-smeđe zgrade u kojoj bi konačno odjeknulo zvono, oglašavajući kraj nastave. Kad bi je konačno ugledao među mnoštvom, radosno bi se osmjehnuo, povukao još jedan dim i odbacio cigaretu. Marija bi mi prišla, osmjehujući se dok bi mi laganim korakom prilazila, pa se privila uz mene nudeći mi usne na koje bi spustio lagan lepršav poljubac: strast smo čuvali samo za sebe i nismo je javno pokazivali. Stid ili nešto drugo, možda samo sramežljiva mladost, ne znam, nisam siguran, ali toga smo se pravila uvijek pridržavali. Privukao bi je k sebi obgrlivši joj krhka ramena, istovremeno uzimajući joj knjige iz ruku, kao da su tonu teške: mali znak pažnje. Lagano hodajući krenuli bi prema parku, prema onom „našem“ naročitom mjestu, kojeg smo nazvali „drvo za vješanje“, jer sa najviše grane lovorovog tri metra visokog stabla, njihao se konopac kojeg je netko iz tko zna kojeg razloga, tu vezao, ostavivši ga vjetru, suncu, kiši, nama. Voljeli smo to stablo, Marija im ja, voljeli smo i „vješala“ i svaki put bi se Marija naslonila na deblo, koje je još uvijek bilo nejako, pa se savijalo pod našim tijelima, jer ja bi se privio uz Mariju, ljubeći je požudno, jer sad smo bili sami, okruženi samo parkom, šutljivim stablima koja su nam pružala zaštitu od možebitnih radoznalih pogleda i dopuštali smo strasti da se slobodno razmaše. Osjećao bi pod svojim dlanovima, milujući joj meke dojke, kako joj srce uzbuđeno tuče, udara u divljem ritmu, dok bi joj se sladostrasni jecaji otkidali s mekih usnica, kad bi je nakratko prestao ljubiti. Pamtim i plamteći pogled Marijinih crnih očiju, kad bi me pri kraju maženja, dok bi se strast stišavala, gledala ravno u oči i uvijek, baš uvijek, milovala mi lice uzdrhtalim prstima, povremeno mi poklanjajući poljubac, strpljivo čekajući da ponovo ovladamo sobom. - A sad me otprati kući – uvijek bi rekla. – Već je prilično kasno. Osamnaest mi je godina bilo, Mariji sedamnaest i bili smo uvjereni krajem tog proljeća, da ćemo zauvijek ostati zajedno. Nezamislivo je bilo sve drugo. Ali … … buđenje je bilo dugotrajno i teško, jer prošle sam noći vrlo kasno legao, pa sam negodujući i s mukom otvorio oči i ugledao oca kako sjedi na mom krevetu i pritišće mi rame. - Probudi se već jednom! – oštro je rekao, ali bez ljutnje u glasu. - Dobio si telegram. Zovu te na ukrcaj. - Ne idem ni na kakav ukrcaj! – ljutito sam rekao, a u umu mi titrala slika Marije, moje Marije, moje ljubavi. Do vraga i oni i brodovi! - Smiri se – blago mi je rekao otac. – Moraš se odazvati. I ne brini, ona će te čekati. Bilo je to prvi put da mi dao do znanja kako ima uvida u moj ljubavni život. Mislio sam da ništa ne zna o Mariji, da je Marija moja tajna. - Kako ću … - počeo sam i prekinuo se, dok su mi se misli divlje kovitlale. - Otići od nje? – upitao je moj stari osmjehujući se. – Ne brini za to: oduvijek su muškarci odlazili od žena zbog raznih potreba i oduvijek su ih žene čekale. Bio je u pravu, naravno, znao sam to, a opet … Trenutak kasnije sam pomislio na nove zemlje koje ću imati prilike upoznati, nova mora, nove uzbudljive doživljaje i sve je to nekako ublažilo neminovni rastanak sa Marijom, mada ne sasvim: tračak boli ostao je u meni, miješajući se sa uzbuđenjem odlaska, novih avantura. Osjećao sam krivnju zbog toga, jer otići od Marije … Sedam mjeseci kasnije ponovo sam čekao Mariju ispred škole, ponovo pušeći, ovog puta američku cigaretu. Ponovo sam gledao već odavno poznati prizor kako đaci uzbuđeno žagoreći izlaze iz školske zgrade, pogledom tražeći nju, Mariju, njenu vitku figuru s kratko podsječenom crnom kosom. Nestrpljivo sam zapalio još jednu u nizu cigaretu, kad sam je ugledao. Hodala je između dviju prijateljica i nešto im govorila, na što su se one, njene prijateljice, veselo kikotale. Kosa joj je bila još kraća nego li sam se sjećao i znao sam, da je bila na još jednom šišanju: šišala se često, njegujući jednu te istu kratku frizuru koja mi se silno dopadala. Onda me ugledala: osmjeh joj je zamro na lijepom licu, crne oči još više potamnjele i dobacivši nešto prijateljicama, krenula prema meni. - Tu si – rekla je meko. - Jesam – odgovorio sam grleći je: nismo se poljubili. - Kad …? – upitala je. - Prekjučer smo stigli – rekao sam i čvrsto je privio uz sebe. – Nisam mogao prije izaći, bio sam dežuran na brodu. Sad sam tu i slobodan do sutra ujutro. - Nećemo se odvajati – rekla je Marija i pogledala me u oči, odvajajući se od mene, kliznuvši iz mog zagrljaja. – Idemo kod mene, sama sam. - A starci? - Ne brini – odgovorila je uz vragolasti osmjeh.- Neće ih biti još dva dana. - Dovoljno! – rekao sam sretno, uzbuđeno, uzimajući Marijine knjige kao što sam to već mnogo puta učinio, pa smo zagrljeni krenuli prema „našem“ parku, i kroz park do Marijine kuće, lagano, ne žureći, namjerno odgađajući trenutke uživanja, znajući da će nam tako biti još bolje, još ljepše, još … Copyright © 2021. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora Oznake: ljubav |
- 15:56 - Budi (11) - Iskren - #
12.05.2021., srijeda
Bračni problem
|
Bračni problem Marica skrene pogled s Mirka, svog supruga i zagleda se u nepostojeću točku iza Mirkovog tjemena. Već nekoliko dana osjeća Mirkov nemir, za kojeg nema objašnjena. Mirko kao da je preko noći prestao biti Mirko, onaj Mirko s kojim je provela najveći dio svog života koji nije uvijek bio lagan, ali kojeg se nikad ne bi odrekla, sa kojim je bila zadovoljna. Dvoje djece, dva sina, koji su sad već muškarci sa svojim obiteljima, podigli su Mirko i Marica i sad kad ozbiljna starost kuca na njihova zajednička vrata Života, kao da se preko noći nešto promijenilo. A Marica je mrzila promjene, bojala se promjena. Već čitav tjedan svako bi jutro Mirko ostajao kući, sjedio u dnevnoj sobi, polako ispijao kavu koju bi mu servirala Marica i pogledom bludio prema balkonu, prema proljetnom plavom nebu. I šutio. A nekad, prije samo nekoliko dana, Mirko bi ustao oko 7 sati, polako ispio kavu koju bi mu skuhala njegova Marica, pa izašao iz stana, prethodno pomilovavši Maricu po izboranom licu i rekavši: - Odoh sad prošetati, stara moja. Naći se sa svojim prijateljima. - Zabavi se – odgovorila bi Marica uvijek. – Ručak će biti gotov u uobičajeno vrijeme. Mirko bi izašao, prošetao oko trideset minuta i zatim svratio u obližnji kafić u kojemu je vječno sjedilo Mirkovo uobičajeno društvo. Tu bi naručio još jednu kavu, vrlo rijetko pivo, pa bi kratio vrijeme do trenutka kad bi bilo vrijeme povratka kući, k Marici, na objed, koji bi uvijek bio ukusan i poslije koga bi Mirko s uživanjem ispružio se na kauču, uključio televizor i bez pažnje gledao slike koje su se izmjenjivale i osluškivao govor, a da ga pravo nije ni shvaćao. Kolotečina. Svakodnevna, koju je Marica voljela iznad svega. A sad ovo! Mirko ujutro ostaje u kući, namršten je, ne razgovara, pogled mu je prazan, a Marica zbog toga svakog dana sve više zbunjena. Htjela bi ga upitati, što to ne valja, pa je Mirko toliko neraspoložen? Je li ona nešto skrivila? Ili mu se nešto vani dogodilo? Ali svaki put, kad bi zaustila postaviti pitanje i konačno razbiti tu napetost, neki bi je unutrašnji glas zaustavio: „Budi tiho, Marice“, šaptao je taj glasić u njoj. „Progovoriti će Mirko kad kucne čas. Samo strpljivo.“ - Ovako više ne ide! – odjednom glasno reče Mirko i ustane, a Marica, zanesena svojim mislima, uplašeno se trgne, ali odmah zatim i osmjehne: progovorio je! - Što to? – brzo upita. - Sve ovo! – Mirko zamahne rukom obuhvativši njihov stan i zgradu i grad i čitav njihov život. – Sve ovo! Svaki dan isto. Da poludiš! - A što bi ti htio? - Malo promjene. - Pa izađi, nađi se sa prijateljima i … - I što onda? – prekine je Mirko razdražljivo. – Da slušam njihove mudrolije? Svi znaju sve o tome kako treba državu voditi, znaju što će se dogoditi … ma sve znaju, glupani jedni, jedino ne znaju da uzalud žive. Ako je to život što ga oni, a i ja zajedno sa njima, vodimo. - Rekla sam ti – pomirljivo će Marica. – Promijeni nešto. - Da znaš da hoću! – Mirko se sanjalački osmjehne, a Marica se uplaši tog osmjeha kojeg se prisjetila iz davnina, dok su oboje bili mladi, dok su se zabavljali i uživali u bezbrižnosti: Mirko bi se tako osmjehnuo svaki put kad bi se odlučio na nešto što je Marica držala drskom ludošću. - Hoćeš li još malo kave? – upita ga tiho, nastojeći skrenuti Mirkove misli. - Neću! – odreže Mirko. – Ne treba mi kava. Treba mi promjena. I sad ću upravo to učiniti. - Što to? – sa strahom upita Marica. - Promijeniti ću način života. Neću više odlaziti mlatiti praznu slamu sa ostalim penzionerima. Dosta je toga bilo. - Nego? – upita Marica gledajući ga sa čuđenjem: tako odlučnog Mirka dugo nije vidjela, radovala se tome i ujedno se toga pribojavala. - Idem kupiti tenisice – reče Mirko. – Staru trenirku imam, samo mi tenisice trebaju i počinjem sa hodanjem i trčanjem. - Trčanjem? – zapanji se Marica. – Prešao si šezdesetu i ti bi trčao. Što je tebi? - Godine su samo broj – reče Mirko frazu koju je negdje čuo i nesvjesno upamtio. – Često vidim čovjeka starijeg od sebe kako ujutro trči, dok mi sjedimo u kafiću i pijemo kavu uz prazne razgovore. Kad može on, mogu i ja! - Ali … - započne Marica, ali je Mirko pokretom ruke ušutka. - Odlučio sam! – reče odrezavši riječi. – Nećeš me odgovoriti. Već sam i izabrao tenisice. Krasne su i dobro mi prianjaju uz nogu. - Probao si ih već? – sa čuđenjem upita Marica. - Jučer – reče Mirko osmjehujući se. – Šesto kuna, ali vrijede. - Šesto …!!! – zapanji se Marica. – Jesi li ti lud? Toliko … - Ah, ne dramatiziraj! – prekine je Mirko. – Više neću odlaziti u kafiće i tih šesto kuna brzo će se nadoknaditi. - Ali šesto kuna … - tiho reče Marica i potegne najjači, kako je ona mislila, argument. – Ali ti se nikad nisi bavio sportom! - Ne misliš li onda – uz vragolasti joj osmijeh uzvrati Mirko – da je konačno vrijeme da se počnem baviti? Marica se zagleda u njega, ne znajući što odgovoriti na to, a Mirko iskoristi priliku, pomiluje je po izboranom licu, pa izlazeći iz stana dobaci: - Odoh sad prošetati, stara moja. I u kupovinu. Vrata se za Mirkom tiho zatvore, a Marica ostane sama u hodniku, osjećajući tu samoću i u nevjerici vrteći glavom. Život još uvijek pruža iznenađenja. Pa, ako to njenog Mirka usrećuje … Copyright © 2021. by misko- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora Oznake: brak i mrak |
- 18:15 - Budi (8) - Iskren - #
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga:
Priče iz života o životu...  photo gallery A R H I V A 2005 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2006 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2007 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2008 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2009 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2010 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2011 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2012 1 2 3 4 5 6 7 - 9 10 11 12 2013 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2014 1 2 3 4 5 6 9 10 2015 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2016 1 3 4 5 - 7 8 9 10 11 2017 1 4 7 8 10 12 |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||