![](("http://i404.photobucket.com/albums/pp130/Loricus2008/Njuskavac1-1.jpg)")
12.05.2021., srijeda
Bračni problem
|
Bračni problem Marica skrene pogled s Mirka, svog supruga i zagleda se u nepostojeću točku iza Mirkovog tjemena. Već nekoliko dana osjeća Mirkov nemir, za kojeg nema objašnjena. Mirko kao da je preko noći prestao biti Mirko, onaj Mirko s kojim je provela najveći dio svog života koji nije uvijek bio lagan, ali kojeg se nikad ne bi odrekla, sa kojim je bila zadovoljna. Dvoje djece, dva sina, koji su sad već muškarci sa svojim obiteljima, podigli su Mirko i Marica i sad kad ozbiljna starost kuca na njihova zajednička vrata Života, kao da se preko noći nešto promijenilo. A Marica je mrzila promjene, bojala se promjena. Već čitav tjedan svako bi jutro Mirko ostajao kući, sjedio u dnevnoj sobi, polako ispijao kavu koju bi mu servirala Marica i pogledom bludio prema balkonu, prema proljetnom plavom nebu. I šutio. A nekad, prije samo nekoliko dana, Mirko bi ustao oko 7 sati, polako ispio kavu koju bi mu skuhala njegova Marica, pa izašao iz stana, prethodno pomilovavši Maricu po izboranom licu i rekavši: - Odoh sad prošetati, stara moja. Naći se sa svojim prijateljima. - Zabavi se – odgovorila bi Marica uvijek. – Ručak će biti gotov u uobičajeno vrijeme. Mirko bi izašao, prošetao oko trideset minuta i zatim svratio u obližnji kafić u kojemu je vječno sjedilo Mirkovo uobičajeno društvo. Tu bi naručio još jednu kavu, vrlo rijetko pivo, pa bi kratio vrijeme do trenutka kad bi bilo vrijeme povratka kući, k Marici, na objed, koji bi uvijek bio ukusan i poslije koga bi Mirko s uživanjem ispružio se na kauču, uključio televizor i bez pažnje gledao slike koje su se izmjenjivale i osluškivao govor, a da ga pravo nije ni shvaćao. Kolotečina. Svakodnevna, koju je Marica voljela iznad svega. A sad ovo! Mirko ujutro ostaje u kući, namršten je, ne razgovara, pogled mu je prazan, a Marica zbog toga svakog dana sve više zbunjena. Htjela bi ga upitati, što to ne valja, pa je Mirko toliko neraspoložen? Je li ona nešto skrivila? Ili mu se nešto vani dogodilo? Ali svaki put, kad bi zaustila postaviti pitanje i konačno razbiti tu napetost, neki bi je unutrašnji glas zaustavio: „Budi tiho, Marice“, šaptao je taj glasić u njoj. „Progovoriti će Mirko kad kucne čas. Samo strpljivo.“ - Ovako više ne ide! – odjednom glasno reče Mirko i ustane, a Marica, zanesena svojim mislima, uplašeno se trgne, ali odmah zatim i osmjehne: progovorio je! - Što to? – brzo upita. - Sve ovo! – Mirko zamahne rukom obuhvativši njihov stan i zgradu i grad i čitav njihov život. – Sve ovo! Svaki dan isto. Da poludiš! - A što bi ti htio? - Malo promjene. - Pa izađi, nađi se sa prijateljima i … - I što onda? – prekine je Mirko razdražljivo. – Da slušam njihove mudrolije? Svi znaju sve o tome kako treba državu voditi, znaju što će se dogoditi … ma sve znaju, glupani jedni, jedino ne znaju da uzalud žive. Ako je to život što ga oni, a i ja zajedno sa njima, vodimo. - Rekla sam ti – pomirljivo će Marica. – Promijeni nešto. - Da znaš da hoću! – Mirko se sanjalački osmjehne, a Marica se uplaši tog osmjeha kojeg se prisjetila iz davnina, dok su oboje bili mladi, dok su se zabavljali i uživali u bezbrižnosti: Mirko bi se tako osmjehnuo svaki put kad bi se odlučio na nešto što je Marica držala drskom ludošću. - Hoćeš li još malo kave? – upita ga tiho, nastojeći skrenuti Mirkove misli. - Neću! – odreže Mirko. – Ne treba mi kava. Treba mi promjena. I sad ću upravo to učiniti. - Što to? – sa strahom upita Marica. - Promijeniti ću način života. Neću više odlaziti mlatiti praznu slamu sa ostalim penzionerima. Dosta je toga bilo. - Nego? – upita Marica gledajući ga sa čuđenjem: tako odlučnog Mirka dugo nije vidjela, radovala se tome i ujedno se toga pribojavala. - Idem kupiti tenisice – reče Mirko. – Staru trenirku imam, samo mi tenisice trebaju i počinjem sa hodanjem i trčanjem. - Trčanjem? – zapanji se Marica. – Prešao si šezdesetu i ti bi trčao. Što je tebi? - Godine su samo broj – reče Mirko frazu koju je negdje čuo i nesvjesno upamtio. – Često vidim čovjeka starijeg od sebe kako ujutro trči, dok mi sjedimo u kafiću i pijemo kavu uz prazne razgovore. Kad može on, mogu i ja! - Ali … - započne Marica, ali je Mirko pokretom ruke ušutka. - Odlučio sam! – reče odrezavši riječi. – Nećeš me odgovoriti. Već sam i izabrao tenisice. Krasne su i dobro mi prianjaju uz nogu. - Probao si ih već? – sa čuđenjem upita Marica. - Jučer – reče Mirko osmjehujući se. – Šesto kuna, ali vrijede. - Šesto …!!! – zapanji se Marica. – Jesi li ti lud? Toliko … - Ah, ne dramatiziraj! – prekine je Mirko. – Više neću odlaziti u kafiće i tih šesto kuna brzo će se nadoknaditi. - Ali šesto kuna … - tiho reče Marica i potegne najjači, kako je ona mislila, argument. – Ali ti se nikad nisi bavio sportom! - Ne misliš li onda – uz vragolasti joj osmijeh uzvrati Mirko – da je konačno vrijeme da se počnem baviti? Marica se zagleda u njega, ne znajući što odgovoriti na to, a Mirko iskoristi priliku, pomiluje je po izboranom licu, pa izlazeći iz stana dobaci: - Odoh sad prošetati, stara moja. I u kupovinu. Vrata se za Mirkom tiho zatvore, a Marica ostane sama u hodniku, osjećajući tu samoću i u nevjerici vrteći glavom. Život još uvijek pruža iznenađenja. Pa, ako to njenog Mirka usrećuje … Copyright © 2021. by misko- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora Oznake: brak i mrak |
- 18:15 - Budi (8) - Iskren - #
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga:
Priče iz života o životu...  photo gallery A R H I V A 2005 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2006 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2007 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2008 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2009 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2010 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2011 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2012 1 2 3 4 5 6 7 - 9 10 11 12 2013 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2014 1 2 3 4 5 6 9 10 2015 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2016 1 3 4 5 - 7 8 9 10 11 2017 1 4 7 8 10 12 |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||