Samo ona
Sve bilo nekako nestvarno, maglovito, a ipak, svaki sam detalj oštro zapažao i svaki se detalj duboko urezao u moje srce … da se pjesnički izrazim, ne zamjerite.
Mirno sam sjedio u autobusu koji me vozio na još jednu liječničku kontrolu, misli mi skakale sa predmeta na predmet, nigdje se dugo ne zadržavši, kad sam odjednom ugledao onaj hod, onu plavu kosu, onaj zamah rukom: ni dva metra dalje od mene, izvan autobusa, koračala je Ona. Nisam vjerovao vlastitim očima, pa sam trepnuo, pogledao iznova i osjetio kako mi srce udara sve jače: bila je Ona, sad sam to sasvim sigurno znao.
- Molim vas, stanite! – zavapio sam i postidio vlastitom molećivom glasu koji je izlepršao iz mog stegnutog grla.
- Ne smijem ovdje – reče vozač, dobacivši mi pogled: – Još samo oko sto metara …
Zadrhtao sa … sto metara … gdje će biti Ona, hoću li je pronaći? I dok je autobus milio tih prokletih sto metara do iduće stanice, u meni se otvorila daleka, vrlo daleka prošlost, kad sam gledao film, prvi film kojeg sam gledao bez Nje, „Doktor Živago“ i živo sam vidio, baš kao da sjedim u kinu, kako Jurij trči za ljubavlju svog života koju je ugledao iz tramvaja (a ja iz autobusa) koja mu je nestala iz vida, iz života i koju će možda sada … i srce mu otkazuje …
Smiješno, zar ne? Kao da sam živio u filmu, ali me trzaj autobusa koji se zaustavljao vrati u realnost i ja iskočim na pločnik, sudarajući se sa prolaznicima i ispričavajući im se, a pogled mi tražio onu plavu kosu, onaj poznati hod dugih nogu . Na obali sam se osvijestio: nema je, shvatio sam. Mora da je negdje skrenula. Ali gdje? Nema kafića, nema … gdje je mogla nestati? Po drugi put u mom životu.
Srce mi je izdržalo, nema paralele sa filmom gdje Jurij umire na pločniku, sportsko je moje srce, ali ranjeno i usprkos rani, koračao sam dalje i pogledom lutao i tražio i ugledao je i iznenada, iznenadivši samog sebe, odlučio: neću joj priči! Neka prošlost ostane u prošlosti. Budućnosti, onu zajedničku, nikad nismo ni imali, zar ne?
Gledao sam je kako korača dugim korakom, plava joj kosa sja pod darežljivim sunčevim zrakama i po drugi put sam se opraštao od nje, a da Ona to ne zna, niti će ikad znati.
A onda je, za divno čudo, stigao autobus i u skočio sam u njegovu utrobu i krenuo u susret budućnost, ma kakva da će biti. Bez Nje!
Copyright © 2024 by misko- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora
Post je objavljen 18.04.2024. u 13:40 sati.