Poseban dan
Ušla je u moju sobu, bilo je to već treći put, ali oboje smo osjećali da će ovog puta biti drugačije, posebno, nježno, a opet strastveno. Zatvorio sam vrata i nasmiješio joj se ohrabrujući je, ali ujedno i sebe, jer nimalo se hrabro nisam osjećao: koljena su mi podrhtavala, grlo sušilo.
Stigavši do prozora, a time i do kraja sobe, okrenula se tijela pomalo ukočenog i drhtavog osmijeha na licu. Prišao sam joj polako, uporno je gledajući u oči, kupajući se u tom blistavom plavetnilu, pomilovao po srcolikom licu i spustio nježan, sasvim nježan, nimalo strastven poljubac, iako me strast razdirala toliko jako, da sam osjećao bol u preponama.
Privila se uz mene, obgrlio sam joj ramena, uronio lice u njenu kosu požudno udišući voljeni miris, obuhvatio joj dlanovima lice i prisilo je, nježno, nikako grubo, da me pogleda. Pogledi su nam se sudarili i imao sam osjećaj da se začuo metalni zveket: oboje smo zadrhtali.
- Je li ovaj dan taj dan? – upitala je, a usne joj podrhtavale, pogled potamnio.
- Mislim da jest – tiho sam rekao u njenu kosu, nježno je privijajući uz sebe. – Ali samo ako želiš to.
Ništa nije odgovorila: odmaknuvši se od mene počela se svlačiti, prvo crvenu košulju kratkih rukava, zatim bijelu i vrlo kratku suknju. Pratio sam je, naravno, odbacujući nemarno svoju odjeću, dok je ona svoju pažljivo polagala na obližnju stolicu. dok je zrak u mojoj sobi podrhtavao od napetosti, od želje, želje koja će konačno biti utažena.
Tri sata kasnije počela je obrnuta procedura: oblačili smo se, pomalo smeteni, izbjegavajući da nam se pogledi ukrste, a opet neprestano pogledavajući jedno prema drugom. Izašli smo iz stana i krenuli ulicom držeći se za ruke, kad se ona odjednom otrgnula, iščupala ruku iz mog vlažnog stiska i pojurila ispred mene. Začuđeno sam gledao za njom, upijajući ljepotu njene stražnjice i dugih prelijepih nogu, kad se ona okrenula prema meni, a lice joj obasjao prekrasan smiješak kakvog nikad do tada u nje nisam spazio.
- Hodam li drugačije? – upitala je koketno nakrivivši glavu i sa iskrama u očima. – Nego što sam prije hodala?
- Budalice! – uzviknuo sam i u dva skoka se stvorio pored nje. – Samo mi znamo što se dogodilo ovog dana.
- Poseban dan – rekla je. – Poseban i čaroban dan.
Ništa nisam rekao: samo sam je zagrlio po tko zna koji put ove večeri, privio uz sebe i osjećao da bi svaka iduća riječ bila suvišna.
Copyright © 2024. by misko- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora
Post je objavljen 15.08.2024. u 17:53 sati.