![](("http://i404.photobucket.com/albums/pp130/Loricus2008/Njuskavac1-1.jpg)")
08.06.2023., četvrtak
Zajedno
|
Zajedno Jutarnji osmijeh ne mogu zaboraviti. Četvrto naše zajedničko jutarnje buđenje obasjalo je sunce, nakon protekle kišovite noći. Nagnula se nad mojim licem i poljubila me u čelo: znala je, naučila je, shvatila je u ova tri protekla ljubavna dana, kako mrzim jutarnja buđenja bez paste za zube i kave. Samo u glupim filmovima vode ljubav odmah pri buđenju. - Danas moraš otići – rekla je. - Koliko je sati? . Šest i trideset. - Nije hitno – rekao sam osjećajući olakšanje i želju za kavom. – Moram se na brod javiti u podne. - A do tada – rekla je Marija ozbiljnog lica – samo si moj. Idi, operi zube i vrati mi se! Poslušao sam je. Izribao zube, izribao osjećaje čudeći im se i voleći ih u isti mah, pitajući se: je li to ono pravo? Je li moguće, u mladim danima naći srodnu dušu? „Dušu“, uvijek me to nasmijavalo, jer u dušu nikad nisam vjerovao, ali nešto je, između nas, između Marije i mene postojalo, nešto neizrecivo, nepojmljivo većini ljudi. Volio sam njenu kratko podšišanu crnu kosu, bujnu, bogatu i crnu i sjajnu baš kao gavranovo krilo i kroz koju sam, u ljubavnom uzbuđenju, provlačio prste i udisao njen miris koji me uvijek iznova oduševljavao. A ona točkica, bolje reći tamna pjega na njenom malom nosu, koju sam često ljubio u naletima lude i divlje strasti, umirivala je moj duh baš toliko, koliko ga je i uzbuđivala. Ako shvaćate što želim reći. Mnoge sam je večeri čekao ispred škole i pratio je do kuće, ljubeći je na svakom koraku, svakim je korakom voleći sve više i konačno, kad sam već izgubio svaku nadu, primila me u svoj zagrljaj, dozvolivši mi punu strastvenu ljubav i prihvaćajući je zanosno u zagrljaj plutao sam u oblaku sreće i zadovoljstva uživajući beskrajno u svakom zajedničkom trenutku. - Sama sam – rekla je one večeri: bila je topla i zvjezdana i Marijine su crne oči uzbuđeno sijale, dok me pogledom pozivala – roditelji mi se vraćaju tek … Nije me zanimalo. Sreća me preplavila: nekoliko dana sa njom, sa Marijom, zar postoji veća sreća? …. A sad, sreći se približava kraj, moram se javiti na brod, Mariju napustiti, ostaviti samu, a tek smo postali „mi“, više nije Marija i ja, ne postojimo više, postojimo samo kao „Mi“. Radovao sam se toj činjenici, bojao se te činjenice. Onaj prvi drhtavi trenutak spajanja prožet elektricitetom uzbuđenja i doze nelagodnosti, izgubio se onog trena kad smo poskidali odjeću, ja Mariji, ona meni, brzo, što smo brže mogli, izbjegavajući se pogledati u oči, ali po prvi put vidjevši se u potpunosti. Zanos … ne da se opisati taj i takav zanos. I baš u trenutku kad sam osvježen ponovo se počeo uvlačiti u zajednički naš prvi krevet, Marijin krevet, neobičan šum koji je razbio našu razdraganost, razbije našu, Marijinu i moju euforiju: netko je pokušavao otključati ulazna vrata, ali kako su ključevi veći bili u bravi sa druge strane … - Starci! – rekla je Marija, crne joj oči postale ogromne, zgrabivši tanku plavu majicu i navlačeći je preko glave, pokreti joj bili uplašeni i drhtavi i poželio sam je zagrliti, onako odjevenu samo majicom i čvrsto zagrliti, umiriti je. – Došli su ranije! - Smiri se – rekao sam navlačeći hlače na golo tijelo, bokserice nisam nigdje vidio iako sam pogledom šarao po spavaćoj sobi Marije. – Nije smak svijeta. - Možda tebi nije – drhtavo je odgovorila, ne zaboravljajući mi se zahvalno osmjehnuti, kad sam joj pružio gaćice, podigavši ih sa poda, gdje su zaboravljene ležale pored kreveta nekoliko dana. – Ali meni je! - Biti će što mora biti – rekao sam, iako je u meni sve drhtalo, strah me preplavio, ali još veći, najgori strah da će Marija primijetiti moj strah, obuzdavao me i silom sam se smiješio, dok smo se brzo oblačili, jer nismo se goli mogli suočiti sa njenim roditeljima, sa razotkrivanjem tajne, naše tajne, sa trunkom stida zbog našeg ushita. A onda me Marija iznenadila. Odjednom se uspravila, osmjehnula, crne joj oči pobjedonosno bljesnule i ispruženom rukom pokazujući mi na prozor. - Kroz prozor! – uzbuđeno reče. – Skoči kroz prozor. Nagonski, bez razmišljanja, krenuo sam prema prozoru, a onda, ne znam kako i ne znam zašto, u meni se nešto preokrenulo, mrzio sam samog sebe zbog bijega i Mariju zbog straha, jer bogamu, ništa lošeg ni pokvarenog nismo učinili, zar ne? Samo smo se voljeli, a voljeti i biti voljen, zar to nije cilj svih ljudi? U glavi su mi brujali romani koji su uzdizali ljubav, filmovi, pjesme i odjednom me više nije bilo strah i nije me bilo briga što će mi Marijin otac učiniti i reći i zastao sam na putu prema prozoru, okrenuo se, primio Mariju za ramena i rekao: - Nisam lopov da iskačem potajno kroz prozor. Ništa nisam ukrao. Ili možda jesam? Marija me pogledala onim svojim tamnim pogledom, usne joj zadrhtale, priljubila se uz mene i šapnula mi vrućim dahom u uho: - Nisi. Ništa nisi ukrao. Osmjehujući se, hrabreći jedno drugo, sa rukom u ruci, krenuli smo prema ulaznim vratima i Marija je otključala vrata, a njena ruka u mojoj ruci bila je topla i podatna, baš kao i Marija ovih proteklih slatkih dana: zajedno protiv svijeta! Copyright © 2023. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora Oznake: voljena |
- 16:03 - Budi (2) - Iskren - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga:
Priče iz života o životu...  photo gallery A R H I V A 2005 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2006 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2007 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2008 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2009 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2010 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2011 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2012 1 2 3 4 5 6 7 - 9 10 11 12 2013 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2014 1 2 3 4 5 6 9 10 2015 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2016 1 3 4 5 - 7 8 9 10 11 2017 1 4 7 8 10 12 |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||