![](("http://i404.photobucket.com/albums/pp130/Loricus2008/Njuskavac1-1.jpg)")
25.06.2023., nedjelja
Izjutra
|
Izjutra Nisam siguran što me probudilo: je li to bila sunčeva zraka koja je neumoljivo sijala kroz širom otvoren prozor, ili silna žeđ koju sam osjećao u hrapavom grlu? Uglavnom, probudio sam se, nisam više uživao u zaboravu sna i znao sam, ako samo malo skrenem pogled ulijevo, vidjeti ću Katinu crnu kosu prošaranu sjedinama, a koju sam pamtio crnu poput gavranovog krila. Nisam želio pomaknuti glavu sa jastuka, nisam je želio vidjeti. Ta je misao visjela iznad mene, iznad nas, našeg bračnog kreveta, gore visoko, odmah ispod stropa i njihala se prijeteći nad našim zajedničkim životom. Buljio sam u strop, odgađajući trenutak odluke, trenutak ustajanja, trenutak napuštanja bračnog gnijezda, a onda, bijesan na samog sebe zbog oklijevanja, slabosti koje sam se stidio, odbacio sam plahtu sa svog golog tijela, djelomično otkrivši tim pokretom i Katu i odmah je brzo pokrivši: neka spava, što duže, to bolje. Jutarnji mi je mir neprocjenjiv oduvijek. U kupaonici, dok sam prao zube, prije toga pohlepno popivši dvije čaše ledene vode, bljesne mi sjećanje od prošle večeri, kad sam polupijan zakoračio u dnevnu sobu: Kate je polugola, ne zato da bi me mamila svojom ocvalom ljepotom, već zbog nesnosne vrućine, ležala na kauču: televizor je nešto blebetao, a Kate je samo na trenutak skrenula pogled sa blještavila ekrana koji je prodavao snove i prezrivo me ošinula onim svojim crnim kao najdublja noć pogledom. - Pijan si k'o svinja – rekla je prezrivo i odmah zatim pogled vratila na blještavilo ekrana: nije me željela gledati. - Samo pripit – miroljubivo sam rekao: još sam se, blesan kakav već jesam, nadao da se večer neće pretvoriti u noćnu moru. - To ti tako zoveš – posprdno je Kate rekla, ošinula me crnilom pogleda još jednom i kunem vam se, osjetio sam bol u grudima, baš kao da me umjesto njenog crnog pogleda ošinuo bič. – Normalan svijet to zove pijanstvom. Nije to bilo prvi put da je tako nešto Kate rekla, moja Kate, koju sam nekad bezgranično volio i koju, moram priznati, volim još i sad, ovog trenutka, dok se prisjećam njenog vrijeđanja, ali koju isto tako i prezirem: ja sam prihvatio njenu neizbježnu promjenu od vitke djevojke u debelu sredovječnu domaćicu, pa zašto ona ne prihvaća moju promjenu; od mladića punog životne radosti do sredovječnog muškarca koji uživa u piću? U kuhinji, dok sam čekao da zakuha voda za kavu, gledao kroz prozor: pogled mi bludio po sidrištu, dva su broda mirno ležala na plavoj prostirki, dan se tek počeo buditi, a u meni se probudio demon, pa sam otvorio hladnjak i iz njega izvukao ledenu limenku piva: možda ću se osjećati bolje? Misao mi pobjegla, daleko u prošlost, u sretnu prošlost i bilo mi teško povjerovati da pripada meni, mom životu, pripada Kati, njenom životu i ono najčudnije, pripada NAŠEM životu. Bilo je isto ovakvo vruće ljetno jutro i ja se probudio u njenom krevetu, a Kate je budna već tko zna od kada, sjedila obučena samo u svijetlo-plave gaćice na krevetu pored mene i stidljivo me gledala onim svojim krupnim plamtećim crnim očima: bilo je to poslije naše prve zajedničke noći. A danas? U što se to naš život pretvorio? I pretvara se i dan danas? Gdje je nestala ljubav, gdje je nestao zanos, gdje smo se izgubili i zašto smo se izgubili na Putu Života. Žalost me preplavila, tuga mi parala grudi, u glavi mi bučalo i znao sam da to nije samo zbog sinoćnjeg uživanja u piću, bilo je to iz protesta ovakvog i takvog života, jer nisam ga takvog želio, a siguran sam, da ga ni Kate nije takvog zamišljala, još manje željela i nikako mu se nije nadala. Odbacio sam ispijenu limenku piva, otvorio hladnjak i izvukao iz njegove ledene utrobe hladnu i orošenu kapljicama bocu votke: malo žestice ublažiti će mi osjećaj beznađa, osjećaj tuge, osjećaj … I baš u tom trenutku evo Kate, trlja još uvijek pospane oči, spavaćica joj se uvija oko popriličnog trbuha, kosa joj neuredna i gleda me prezrivo, a sunčeve zrake obasjavaju obiteljski prizor. - Bravo! – sikće ona zmijskim jezikom, ona koju sam nekad nježno volio i koja je voljela mene. – Jučerašnja se glupost ponosno nastavlja jutros. Kunem se, uopće nisam bio svjestan svojih misli, svojih osjećaja, svojih postupaka, samo znam da sam odjednom osjetio hladnoću kakvu nikad prije osjetio nisam: čitavog me prožela, hladnoća, sve je zamrlo u meni, baš sve, osim jedne jedine neumoljive misli koja se pretvorila u zapovijed. Mirno sam ustao, odložio hladnu i orošenu kapljicama bocu votke na stol, dohvatio velik kuhinjski nož, zakoračio prema Kati, a ona me sa iščekivanjem i podrugljivo gledala i u njenom sam pogledu čitao prezir i ono neizrecivo: „Nećeš se usuditi, prevelika si kukavica“. Usudio sam se. Zatim sam sjeo i gledao kako krklja i krvari dok ju je život napuštao ležeći na podu i nisam posegao prema boci votki: ravnodušnost, čista, besprijekorna ravnodušnost me obavijala i uživao sam u njoj, konačno dočekavši mir, duboki mir čemu sa čeznuo. Copyright © 2023. by misko- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora Oznake: alkohol i alkoholičari |
- 15:03 - Budi (2) - Iskren - #
08.06.2023., četvrtak
Zajedno
|
Zajedno Jutarnji osmijeh ne mogu zaboraviti. Četvrto naše zajedničko jutarnje buđenje obasjalo je sunce, nakon protekle kišovite noći. Nagnula se nad mojim licem i poljubila me u čelo: znala je, naučila je, shvatila je u ova tri protekla ljubavna dana, kako mrzim jutarnja buđenja bez paste za zube i kave. Samo u glupim filmovima vode ljubav odmah pri buđenju. - Danas moraš otići – rekla je. - Koliko je sati? . Šest i trideset. - Nije hitno – rekao sam osjećajući olakšanje i želju za kavom. – Moram se na brod javiti u podne. - A do tada – rekla je Marija ozbiljnog lica – samo si moj. Idi, operi zube i vrati mi se! Poslušao sam je. Izribao zube, izribao osjećaje čudeći im se i voleći ih u isti mah, pitajući se: je li to ono pravo? Je li moguće, u mladim danima naći srodnu dušu? „Dušu“, uvijek me to nasmijavalo, jer u dušu nikad nisam vjerovao, ali nešto je, između nas, između Marije i mene postojalo, nešto neizrecivo, nepojmljivo većini ljudi. Volio sam njenu kratko podšišanu crnu kosu, bujnu, bogatu i crnu i sjajnu baš kao gavranovo krilo i kroz koju sam, u ljubavnom uzbuđenju, provlačio prste i udisao njen miris koji me uvijek iznova oduševljavao. A ona točkica, bolje reći tamna pjega na njenom malom nosu, koju sam često ljubio u naletima lude i divlje strasti, umirivala je moj duh baš toliko, koliko ga je i uzbuđivala. Ako shvaćate što želim reći. Mnoge sam je večeri čekao ispred škole i pratio je do kuće, ljubeći je na svakom koraku, svakim je korakom voleći sve više i konačno, kad sam već izgubio svaku nadu, primila me u svoj zagrljaj, dozvolivši mi punu strastvenu ljubav i prihvaćajući je zanosno u zagrljaj plutao sam u oblaku sreće i zadovoljstva uživajući beskrajno u svakom zajedničkom trenutku. - Sama sam – rekla je one večeri: bila je topla i zvjezdana i Marijine su crne oči uzbuđeno sijale, dok me pogledom pozivala – roditelji mi se vraćaju tek … Nije me zanimalo. Sreća me preplavila: nekoliko dana sa njom, sa Marijom, zar postoji veća sreća? …. A sad, sreći se približava kraj, moram se javiti na brod, Mariju napustiti, ostaviti samu, a tek smo postali „mi“, više nije Marija i ja, ne postojimo više, postojimo samo kao „Mi“. Radovao sam se toj činjenici, bojao se te činjenice. Onaj prvi drhtavi trenutak spajanja prožet elektricitetom uzbuđenja i doze nelagodnosti, izgubio se onog trena kad smo poskidali odjeću, ja Mariji, ona meni, brzo, što smo brže mogli, izbjegavajući se pogledati u oči, ali po prvi put vidjevši se u potpunosti. Zanos … ne da se opisati taj i takav zanos. I baš u trenutku kad sam osvježen ponovo se počeo uvlačiti u zajednički naš prvi krevet, Marijin krevet, neobičan šum koji je razbio našu razdraganost, razbije našu, Marijinu i moju euforiju: netko je pokušavao otključati ulazna vrata, ali kako su ključevi veći bili u bravi sa druge strane … - Starci! – rekla je Marija, crne joj oči postale ogromne, zgrabivši tanku plavu majicu i navlačeći je preko glave, pokreti joj bili uplašeni i drhtavi i poželio sam je zagrliti, onako odjevenu samo majicom i čvrsto zagrliti, umiriti je. – Došli su ranije! - Smiri se – rekao sam navlačeći hlače na golo tijelo, bokserice nisam nigdje vidio iako sam pogledom šarao po spavaćoj sobi Marije. – Nije smak svijeta. - Možda tebi nije – drhtavo je odgovorila, ne zaboravljajući mi se zahvalno osmjehnuti, kad sam joj pružio gaćice, podigavši ih sa poda, gdje su zaboravljene ležale pored kreveta nekoliko dana. – Ali meni je! - Biti će što mora biti – rekao sam, iako je u meni sve drhtalo, strah me preplavio, ali još veći, najgori strah da će Marija primijetiti moj strah, obuzdavao me i silom sam se smiješio, dok smo se brzo oblačili, jer nismo se goli mogli suočiti sa njenim roditeljima, sa razotkrivanjem tajne, naše tajne, sa trunkom stida zbog našeg ushita. A onda me Marija iznenadila. Odjednom se uspravila, osmjehnula, crne joj oči pobjedonosno bljesnule i ispruženom rukom pokazujući mi na prozor. - Kroz prozor! – uzbuđeno reče. – Skoči kroz prozor. Nagonski, bez razmišljanja, krenuo sam prema prozoru, a onda, ne znam kako i ne znam zašto, u meni se nešto preokrenulo, mrzio sam samog sebe zbog bijega i Mariju zbog straha, jer bogamu, ništa lošeg ni pokvarenog nismo učinili, zar ne? Samo smo se voljeli, a voljeti i biti voljen, zar to nije cilj svih ljudi? U glavi su mi brujali romani koji su uzdizali ljubav, filmovi, pjesme i odjednom me više nije bilo strah i nije me bilo briga što će mi Marijin otac učiniti i reći i zastao sam na putu prema prozoru, okrenuo se, primio Mariju za ramena i rekao: - Nisam lopov da iskačem potajno kroz prozor. Ništa nisam ukrao. Ili možda jesam? Marija me pogledala onim svojim tamnim pogledom, usne joj zadrhtale, priljubila se uz mene i šapnula mi vrućim dahom u uho: - Nisi. Ništa nisi ukrao. Osmjehujući se, hrabreći jedno drugo, sa rukom u ruci, krenuli smo prema ulaznim vratima i Marija je otključala vrata, a njena ruka u mojoj ruci bila je topla i podatna, baš kao i Marija ovih proteklih slatkih dana: zajedno protiv svijeta! Copyright © 2023. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora Oznake: voljena |
- 16:03 - Budi (2) - Iskren - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga:
Priče iz života o životu...  photo gallery A R H I V A 2005 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2006 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2007 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2008 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2009 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2010 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2011 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2012 1 2 3 4 5 6 7 - 9 10 11 12 2013 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2014 1 2 3 4 5 6 9 10 2015 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2016 1 3 4 5 - 7 8 9 10 11 2017 1 4 7 8 10 12 |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||