Jutrima osunčanim sam te dočekala,
poput dunja čiji se miris širio, nošen mislima i osjećajima,
podsjećajući na bakine skute, na djetinjstvo, prvu ljubav, mladost. Dunja,
zrela i mirišljava,
na ormaru, u toplini sjećanja, kao svjetionik moje duše,
kao znak moga srca. Ugostila sam te u sebi,
okupala te čarobnim bojama i mirisom, snove ti uronila u jesen,
mislima te svojim obavila,
kišu ljubavi prosula po nama i ostavila trag,
mirisni trag dunje, da nas sjeća na naše vrijeme,
prije nego prestanemo trajati i odemo u vječnost.
Tebi sam podarila sebe, miris svojih snova i ljepotu trenutka
uokvirenu ljubavlju mirisne dunje.
"Posrnut ćete, ali nećete pasti; a ako se i desi - izuzetan slučaj - baš i sam
pad, nećete se povrijediti nego ćete, čim se pridignete, produžiti mirno i bodro
svoj put. Različiti ste od svega oko sebe, sve vam prijeti i sve vas ugrožava,
ali vam se ne može ništa zlo i nepopravljivo dogoditi, jer u vama, od začetka
vašeg, živi skrivena i neuništiva iskra životne radosti koja je moćnija od svega
što vas okružuje. Samo ćete cijelog vijeka, sve do posljednjeg daha, patiti zbog
svog neprirodnog položaja u svijetu u koji ste bačeni. Tako se može reći da vam
je, kroz sve mijene i obrate dugog života, dvoje zajamčeno i osigurano: duga
patnja i sigurna pobjeda."
nedjelja,30.11.2008.
Ništa novo
Što je bezdušan
Dan na isteku,
U moru pohranjenih
Bezduših godina..
Kap gorčine u
Nepresušnom oceanu tuge,
Kristal leda na
Beživotnim glečerima,
Zrno pijeska u
Hodajućim dinama.
Kad iskašljem iz pluća
Tegobu što guši,
Vjetrom ću obuhvatiti
Krajolik neprebola
I onda poželjeti neku
Novu stranu svijeta.
Usmjerivši misli u protoke
Sa otjecanjima tuge.
Mogu ja željeti što hoću,
Bit će kako je suđeno.
Kad se svjetlost razlije
Dolinom postojanja,
Mene će sa vrhunca mraka
Onaj jedan jedini tračak patnje
Sigurnom putanjom pogoditi.
Ništa se posebno neće dogoditi,
Tek, izdvojit će se jedan ponovljen otisak,
Među utiscima kronologije propadanja.
Ništa sam i sve
I ono nešto između,
Što dodiruje obale
Spokoja i nespokoja.
Ništa za neznance,
Puno sam za poznanike,
Prijatelji mi prešli u rodbinu,
A tebe nema čak ni
U ono malo između,
Pa da se razapneš
Na horizontalu nemila
I vertikalu nedraga,
Odakle dolaziš, kad te,
Uhvati kriza identiteta.
Ono što jedino znaš
Je dimorfno postojanje,
Jer vegetiraš na muški način
A ja, hrabrošću žene, nastojim
Živjeti, a ne samo životariti.
Tebe sam susrela
Na razmeđu jutra i sutra.
Nisi pripadao ni tamo.
A nema ti mjesta ni ovdje.
I zasto si onda za mene zapeo,
Zakačio se kao čičak,
Pa te nosim stalno
Na licu i naličju sebe.
Valjda mi je dodjeljen
Zadatak dušebrižništva,
Ili sam lijepak za sve
Nesretne, neshvaćene i izgubljene
Horoskop mi je po običaju
Pogodio samo znak.
Šturi podaci ispisani
Na besćutnosti papira.
Podznak jutrom važem,
Nakon otpijenog gutljaja
Gorčine trenutka,
I onda ga slažem
Na maleni prostor
Prenatrpan godinama,
I svim događajima svojstvenim
Samo mom životarenju.
Još jedan zabilježen dan
Prespavat će podno srca,
Ispod davno opjevane
Petrolejske lampe iz predgrađa,
I nitko iz mraka neće zakoračiti
Na tu svjetlost označene bitnosti..
Koraci kao kurjaci zavijat će
Isčekujući zoru blatom uprljanu.
Kišnicom iz bunara duše
Sapirat ću sve taloge bola
I olucima tuge ih istakati.
Moje su tuge tužnije,
A nade beznadežne.
Svi smrtnici imaju isti pakao,
A meni je samo moj dosuđen.
Što se onda vadim nespretno
Na prosječnost proživljenog bola,
Kad je svaka moja nova stanica
Put u labirint sakrivenih želja i
Bermudski trokut svakoj dosanjanosti
Samoća je život
U skloništima od sebe,
Bijeg među poznate
Zidine samosažaljenja.
Oči zatvorene za
Sve četiri strane svijeta,
Vjetrokaz zaustavljen
Na razvodnici dana.,
I igra sjenki na truplu
Iscjeđenog neba.
Prazna ruka u naletu
Bezizražajnosti,
Hodanje po isčupanim
I rasutim stabljikama snova,
I zgažena pjesma
U samom začetku.
A jedna je riječ mogla
Nadići sve tuge šutnje
Kao premosnica
Između nade i slutnje.
Golicaju me tabani
Od dugog nehodanja.
Pronašla sam sebe u sebi
I tebe u polovini sebe,
Okrenutog za puni krug,
Sa predznakom minusa
U odnosu na javno prikazivanje.
Prelakirane obraze ne može
Ni acetan u dva brisanja skinuti,
Pa si ih zato dvaput pođonio
I paradiraš u maniru nekog
Bjelosvjetskog gospodina.
Našminkan pozerski osmjeh
Namješten u trećerazrednom životarenju
Gdje ti se klanjaju samo oni
Što očekuju napojnice u naturi.
Ali bojim se, i tu si se odavno
Istrošio, pa vadiš adute iz rukava
U ime nekih starih, dobrih vremena.
Obesčastio si trenutke iskrenosti
Potpisujući pakt sa lažima i podlostima.
Miriše ti trajanje na trulost praznine
I nema slamke spasa za koju se
Možeš sa sigurnošću uhvatiti.
Rasprodao si sve nade,
Istrošio sve moguće bonuse
Bratimio se sa nezrelošću
I još mi držiš besmislena predavanja
O tvojoj vječnosti u mom krvotoku.
Želiš me kao nagradu na tomboli života,
Kad se jednom umoriš od suludih
I objesnih izazivanja sudbine.
Školjka života biserom nagrađuje
Samo one iskrene, uporne i strpljive.
Svi ostali žive u istodnevnici
Cjelovitog dana ili cjelovite noći,
Hraneći se izdancima svoga usuda.
Bio je to trenutak raspamećenosti,
Igra prstiju po razapetim tijelima
I otisak usana bez prave putanje.
Mjesec nam se proljeva po kosi,
A požuda bukti i svemu prkosi.
Plima i oseka u sudaranju,
Damari i uzdasi u otkidanju,
Bjelina nagosti u prostiranju,
Neograničenost u primanju i davanju
I let do zvijezda u rasprskavanju.
U oluji putenosti mi smo gorili,
Ali brzo i nepromišljeno razbuktani,
Jos brže smo u strasti sagorili.
Ptice mi odavno ne ukrašavaju jutra
Niti mi snove čine onako paperjastima.
Navikla sam na život s okajavanjem prošlosti
U kojoj sam jedino ja bila i ostala izigrana
I sada nosim naš teret i križ na svojim leđima.
Sinoć je burno bilo na sidrištu mojih želja,
A ledeno u gnijezdu mojih neizleglih snova.
Jutros mi je srce javilo, u prvim vijestima,
Kako je razorni uragan sa epicentrom u duši
Opustošio sve snove u začetku dosanjanosti.
Letjelo je paperje nada na sve strane, a onda je
U središtu uragana nastupio onaj kratkotrajni mir...
Meni se učinilo kako je lastavica sa juga došla,
I pod strehom mojih kapaka novo gnijezdo svila.
Dok me ponovo nije uhvatio kovitlac uraganskog sivila,
A izazvan nastupom tvog dokazanog ništavila.
Riječi bijesa od jučer, jutros si, za promjenu,
Razvodnio namještenim šarmantim osmijehom.
Mislio si, opet ću pred tebe pasti na koljena,
Preklinjući skrušeno za milost tvoga ostajanja.
Ništa novo i nepoznato, 0davno već otplaćujem
Dugove životu, sa debelim kamatama,
Zbog svakodnevnih zavjeta i molitivi
Za tvoj račun, a u ime tvoga pokajanja.
Ako odeš, možda mi pokora bude manja,
Ostaneš li, agonija će se produžiti
Ne narušavajući bitnost ovakvog stanja.
Ipak, dođu li neke duge i dosadne kiše
Bez olujnog vjetra što sve oko sebe ruši,
Natjerat ću se da zamišljam proljeće u povratku,
Da bih nadjačala osjećaj dolazeće zime u duši.
Ako si prepoznao drhtaj na usnama,
To je upravo ono što misliš da se dogodilo
Nakon neprospavanih noći i slutnje što boli,
U predahu dviju sumnji koje su se otkotrljale
Do same granice postavljene tolerancije.
Dan suncem okupan, a s izgledom pokislog tebe
I koktelom ljubavi u čašama bez kockica leda,
Što se inače sudaraju i zvone za neprebol,
Uz želju da se izbriše svaka buduća točka.
Reci mi trajemo li i onda kad si mračan,
Kad ti zaigra mišić na obrazu od šutnje
Što se stisla između zuba, da se ne iscijedi?
Pokaži mi, razumjet ću svaki dati znak
Osim tišine, koja kod tebe drugačije govori,
Tvoje su šutnje ratovi sa strpljenjem
I odgovori na moje vječno pričanje.
Raskomadaj tu gomilu riječi u uzlazu,
Što će stvoriti vatromet optuživanja i vriskova
izvučenih iz petnih žila, a zbog prizemnih emocija.
Moje nesavršenstvo je savršeno, ali to si znao
Još od početka sudaranja naših pogleda.
I što ti sad sve to postaje tegoba i tjeskoba,
Što te od mojih riječi sada hvata nelagoda?
Valjda se nataložile godine, dosada se razvukla,
Umrežili se rasprostranjeni snovi sa bazom razuma
Uvojak drage kose zaspao zauvjek u spomenaru,
Pa sad podražaje primaš preko mojih prigovora.
Neću zaplakati, moje su suze drugačije,
One ne padaju niz obraze, pa se osuše.
One strše kao bodlje podno trepavica,
Kao odgovor na ugriz nepripremljene duše,
A tebi su odličan izgovor za snove koji se ruše.
Izmisli moju krivicu, predbaci mi moju manu,
Nekad ti nije smetala, dok smo bili u usponu,
Ali ti valjda preteška postala nakon ugašene želje,
Rasprostri argumente, meni na dušu, tebi na veselje.
Ma molim te, jednom sve to što osjećaš uobliči
I saspi mi u lice, da konačno znam, a ne nagađam,
Kako tvoje ponašanje na kraj među nama sve više liči.
Mirisat će jutro nekim novim obećanjima
Koje ću slagati na tvoja vjetrovita leđa.
Do tada, ugašen dan šeta mojom kožom,
Prepličući se sa prstima poznatih nemira.
Istražuje me strpljenje, napetu od čekanja
I razapetu između ogoljelih i povijenih ramena.
Oprez me ne napušta kad te i slučajno ugledam
Na jednom od prilaza što vode u središte duše.
Dlanove i sada pružaš kao pipke, srcolovke
Sterilizirane alkoholom iz otrovanog krvotoka.
Kad zakoračim na prvu stepenicu nade,
Slijedeća će sigurno biti strpljenje u čekanju.
I svaka buduća nosit će prefiks nove pozitivnosti.
Izgrađujući sebe u trajanju trpeće objektivnosti
Slagat ću mozaik od rijetkosti našeg razumjevanja.
Ritmično razbacivanje misli odzvanja i odbija se
O zidove ukalupljenosti davno isprošenih dana.
Možda nađe odjek i u tvojim mamurnim jutrima,
Dok me budeš odstranjivao kao ispljuvak gorčine
Uzete sinoć, u prevelikoj dozi, negdje u prolazu.
U sudaru jutra sa zjenicama, zaklet ćeš se
Kako je sinoć zadnji put alkohol birao tvoje društvo
I nećeš znati pronaći pravi izgovor i riječi isprike
Zbog noći koju bi najradije zauvijek izbrisao
Zgazivši je uprljanim cipelama bljuzgave duše.
Okačena na fasadi čekanja, kao lampion sjećanja,
Osvjetlit ću pustopoljinu koju uporno ostavljaš iza sebe
Nadjenuvši ime praznini što se razvukla među nama.
U ime neke davne prisnosti
Udostoji me običnog pogleda.
Strmoglavi se očima niz litice
Moga nesavršeno isklesanog tijela,
Na kojem je ožiljak ostavila
Čvornata ruka iz bliže prošlosti.
Još ima mjesta za tebe cijelog
Da se utisneš kao tetovaža,
Kao zapis vremena naše prapovijesti.
Jer, bio si prvi u svemu, pa i u nestajanju
Na razmeđu putova svjesnosti i nesvjesnosti.
Pečat si ostavio u nutrini, nevidljiv drugima
Da me žulja i podsjeća na prošla vremena.
Na ovim hridinama, gdje noćivaju magle,
Ne rastu više ni mahovina, ni lišajevi,
Tvoj jedan trag čekaju, pogled utisnut,
Kao plodno tlo na opustošenim klisurama,
Da bi izdanak neki možda navijestile
U nekoj pukotini davno zaboravljenoj..
Ni bršljan nema želju da me pokriva
Koliko sam besplodna u svojoj poharanosti.
U ime neke davne prisnosti,
Udostoji me tvog pogleda,
Da se pomaknem iz ove okamenjenosti
Oponašajući život makar i u raspuknuću
Gromada što se odronjavaju stazama života.
Ne tražim puno, dođem ti kao prosta rečenica,
U kojoj i tvoja točka ima značenje običnog zareza,
I gdje je proširenost za riječ prosipanje izvedenica.
Prihvati me barem jednom ozbiljno i sa uvažavanjem.
Da bi shvatio kako sam samo odraz u ogledalu tvoga lica.
Evo me, stigla sam konačno,
Ili samo privremeno, na konačište.
Razvrstaj me sada kao poštu
I zavedi u sve registre prispjeća.
Nastoj me, molim te, staviti u pretinac
Na kojem je naljepljena traka prepoznavanja.
Umorila sam se od nepoznatih adresa,
Lutanja, vraćanja, preporuka i žigosanja.
Evo me, ispadala sam se kao kiša
I sad me nemoj nogom zgaziti u lokvi
Što izazovno stoji na sredini puta.
Pusti neka me pokrije otpisano lišće
Što ga nehajno skida sa grana jesen žuta.
Umorila sam se od padanja i gaženja
Otkad su me otrgli, nehumano, od majčinog skuta.
Evo me, na vjetrometini promašenog života,
Kao kameni biljeg što se sa samog srca otkida
Ostavljen za orjentir i podsjećanje prolaznicima
Na sve što je ostalo od nekad moćnog suhozida.
Umorila sam se od građenja, uklapanja i dograđivanja,
A biljeg je, da odoli zubu vremena, jedina snaga ovog zida.
Evo me, na kapiji duše stojim, umotana u čekanje,
Već sam se savila potpuno u najezdi životnog tereta.
Brojeći otkucaje godina, osipam se kao kamena prašina,
Na razmeđu biti i ne biti, početka i kraja ovog svijeta.
Umornu od želja neispunjenih i snova nedosanjanih,
Pretekla me zima, nisam dočekala razigrane pahuljice
Od zametnutih, pa otpalih latica maslačkova cvijeta.
Ukoliko preuzimate
moje pjesme
i postavljate ih na
blog ili forum,
ili uopće negdje na
internet, molim vas
da ih potpišete mojim
nickom "Dahlia" ili
mojim imenom
Danja Đokić ili
stavite link do
ovog bloga.
Hvala unaprijed!!!
"Da nema
"Iskrice" ovaj blog ne bi bio ovako lijepo dizajniran i sređen, hvala
ti, od srca, predivna ženo i prijateljice, sto si podnosila moja stalna
dodavanja i moja zaboravljanja. Zahvaljujem se dragom prijatelju
Elvisu što mi je uradio dizajn prvog bloga, dragoj prijateljici
Auroraisi
na promjeni fonta, dragom prijatelju Željku iz Belgije, koji se
potrudio i poslao mi Clydermanovu pjesmu, jer sam baš njegovu izvedbu htjela,
hvala
Nijazu na "Vangelisu", zatim posebno hvala mom sinu koji stalno
ispravlja mamine pogreške tehničke prirode. Nisam zaboravila ni
Gogija, koji uvijek uskoči kad je potrebno, a sina nema trenutno tu.
Dragoj
Kseniji hvala na prekrasnim fotografijama dunje u cvatu koje mi je
ustupila rado, od srca. Hvala
Borisu na ustupljenoj fotografiji dahlie ili georgine. Zahvaljujem dragim
prijateljima što su me nagovorili da dođem na stranice " blog.hr" i otvorim svoj
blog, a posebno zahvaljujem svima
VAMA koji ovaj blog posjećujete, čitate moje uratke i podržavate me.
Moj
banner:
