Jutrima osunčanim sam te dočekala,
poput dunja čiji se miris širio,
nošen mislima i osjećajima,
podsjećajući na bakine skute,
na djetinjstvo, prvu ljubav, mladost.
Dunja, zrela i mirišljava,
na ormaru, u toplini sjećanja,
kao svjetionik moje duše,
kao znak moga srca.
Ugostila sam te u sebi,
okupala te čarobnim bojama i mirisom,
snove ti uronila u jesen,
mislima te svojim obavila,
kišu ljubavi prosula po nama i ostavila trag,
mirisni trag dunje, da nas sjeća na naše vrijeme,
prije nego prestanemo
trajati i odemo u vječnost.
Tebi sam podarila sebe,
miris svojih snova i ljepotu trenutka
uokvirenu ljubavlju
mirisne dunje.

Čitajte stihove kao poeziju, kao moj izričaj, ne kao moj život. Stihovi koje pišem nemaju uvijek veze sa mojim stvarnim životom. Oni su tek trenutak zabilježen u vremenu, inspiracija koju ne crpim isključivo iz svog života, nego iz realnosti koja me okružuje!

Richard Clayderman - Ballade pour Adeline

Mirisni tragovi u meni

Miris zrele Dunje


"Posrnut ćete, ali nećete pasti; a ako se i desi - izuzetan slučaj - baš i sam pad, nećete se povrijediti nego ćete, čim se pridignete, produžiti mirno i bodro svoj put. Različiti ste od svega oko sebe, sve vam prijeti i sve vas ugrožava, ali vam se ne može ništa zlo i nepopravljivo dogoditi, jer u vama, od začetka vašeg, živi skrivena i neuništiva iskra životne radosti koja je moćnija od svega što vas okružuje. Samo ćete cijelog vijeka, sve do posljednjeg daha, patiti zbog svog neprirodnog položaja u svijetu u koji ste bačeni. Tako se može reći da vam je, kroz sve mijene i obrate dugog života, dvoje zajamčeno i osigurano: duga patnja i sigurna pobjeda."






ponedjeljak,17.11.2008.

Mogući atavizam proljeća






Ptice mi odavno ne ukrašavaju jutra
Niti mi snove čine onako paperjastima.
Navikla sam na život s okajavanjem prošlosti
U kojoj sam jedino ja bila i ostala izigrana
I sada nosim naš teret i križ na svojim leđima.
Sinoć je burno bilo na sidrištu mojih želja,
A ledeno u gnijezdu mojih neizleglih snova.

Jutros mi je srce javilo, u prvim vijestima,
Kako je razorni uragan sa epicentrom u duši
Opustošio sve snove u začetku dosanjanosti.
Letjelo je paperje nada na sve strane, a onda je
U središtu uragana nastupio onaj kratkotrajni mir...
Meni se učinilo kako je lastavica sa juga došla,
I pod strehom mojih kapaka novo gnijezdo svila.
Dok me ponovo nije uhvatio kovitlac uraganskog sivila,
A izazvan nastupom tvog dokazanog ništavila.

Riječi bijesa od jučer, jutros si, za promjenu,
Razvodnio namještenim šarmantim osmijehom.
Mislio si, opet ću pred tebe pasti na koljena,
Preklinjući skrušeno za milost tvoga ostajanja.
Ništa novo i nepoznato, 0davno već otplaćujem
Dugove životu, sa debelim kamatama,
Zbog svakodnevnih zavjeta i molitivi
Za tvoj račun, a u ime tvoga pokajanja.
Ako odeš, možda mi pokora bude manja,
Ostaneš li, agonija će se produžiti
Ne narušavajući bitnost ovakvog stanja.

Ipak, dođu li neke duge i dosadne kiše
Bez olujnog vjetra što sve oko sebe ruši,
Natjerat ću se da zamišljam proljeće u povratku,
Da bih nadjačala osjećaj dolazeće zime u duši.



stihovi i grafika by Dahlia - Miris dunje









Moj banner:






"Lako je perje pustiti, ali nije ga lako natrag skupiti.
Lako je zapaliti požar ljubavi,
ali tko ga nije spreman uzvraćenom ljubavlju gasiti ~
neodgovorno se poigrava.

Ne reci nikad nikome da ga voliš ako znaš
da ćeš svojom izjavom u njemu probuditi lavinu ljubavi
od koje ćeš pobjeći.
Jer, ranu koju ljubav otvara
samo ista ljubav moze poviti i izliječiti.".....

F.L.