Ako si prepoznao drhtaj na usnama,
To je upravo ono što misliš da se dogodilo
Nakon neprospavanih noći i slutnje što boli,
U predahu dviju sumnji koje su se otkotrljale
Do same granice postavljene tolerancije.
Dan suncem okupan, a s izgledom pokislog tebe
I koktelom ljubavi u čašama bez kockica leda,
Što se inače sudaraju i zvone za neprebol,
Uz želju da se izbriše svaka buduća točka.
Reci mi trajemo li i onda kad si mračan,
Kad ti zaigra mišić na obrazu od šutnje
Što se stisla između zuba, da se ne iscijedi?
Pokaži mi, razumjet ću svaki dati znak
Osim tišine, koja kod tebe drugačije govori,
Tvoje su šutnje ratovi sa strpljenjem
I odgovori na moje vječno pričanje.
Raskomadaj tu gomilu riječi u uzlazu,
Što će stvoriti vatromet optuživanja i vriskova
izvučenih iz petnih žila, a zbog prizemnih emocija.
Moje nesavršenstvo je savršeno, ali to si znao
Još od početka sudaranja naših pogleda.
I što ti sad sve to postaje tegoba i tjeskoba,
Što te od mojih riječi sada hvata nelagoda?
Valjda se nataložile godine, dosada se razvukla,
Umrežili se rasprostranjeni snovi sa bazom razuma
Uvojak drage kose zaspao zauvjek u spomenaru,
Pa sad podražaje primaš preko mojih prigovora.
Neću zaplakati, moje su suze drugačije,
One ne padaju niz obraze, pa se osuše.
One strše kao bodlje podno trepavica,
Kao odgovor na ugriz nepripremljene duše,
A tebi su odličan izgovor za snove koji se ruše.
Izmisli moju krivicu, predbaci mi moju manu,
Nekad ti nije smetala, dok smo bili u usponu,
Ali ti valjda preteška postala nakon ugašene želje,
Rasprostri argumente, meni na dušu, tebi na veselje.
Ma molim te, jednom sve to što osjećaš uobliči
I saspi mi u lice, da konačno znam, a ne nagađam,
Kako tvoje ponašanje na kraj među nama sve više liči.