Jutrima osunčanim sam te dočekala,
poput dunja čiji se miris širio,
nošen mislima i osjećajima,
podsjećajući na bakine skute,
na djetinjstvo, prvu ljubav, mladost.
Dunja, zrela i mirišljava,
na ormaru, u toplini sjećanja,
kao svjetionik moje duše,
kao znak moga srca.
Ugostila sam te u sebi,
okupala te čarobnim bojama i mirisom,
snove ti uronila u jesen,
mislima te svojim obavila,
kišu ljubavi prosula po nama i ostavila trag,
mirisni trag dunje, da nas sjeća na naše vrijeme,
prije nego prestanemo
trajati i odemo u vječnost.
Tebi sam podarila sebe,
miris svojih snova i ljepotu trenutka
uokvirenu ljubavlju
mirisne dunje.

Čitajte stihove kao poeziju, kao moj izričaj, ne kao moj život. Stihovi koje pišem nemaju uvijek veze sa mojim stvarnim životom. Oni su tek trenutak zabilježen u vremenu, inspiracija koju ne crpim isključivo iz svog života, nego iz realnosti koja me okružuje!

Richard Clayderman - Ballade pour Adeline

Mirisni tragovi u meni

Miris zrele Dunje


"Posrnut ćete, ali nećete pasti; a ako se i desi - izuzetan slučaj - baš i sam pad, nećete se povrijediti nego ćete, čim se pridignete, produžiti mirno i bodro svoj put. Različiti ste od svega oko sebe, sve vam prijeti i sve vas ugrožava, ali vam se ne može ništa zlo i nepopravljivo dogoditi, jer u vama, od začetka vašeg, živi skrivena i neuništiva iskra životne radosti koja je moćnija od svega što vas okružuje. Samo ćete cijelog vijeka, sve do posljednjeg daha, patiti zbog svog neprirodnog položaja u svijetu u koji ste bačeni. Tako se može reći da vam je, kroz sve mijene i obrate dugog života, dvoje zajamčeno i osigurano: duga patnja i sigurna pobjeda."






četvrtak,06.11.2008.

Samo me pomakni s mjesta




U ime neke davne prisnosti
Udostoji me običnog pogleda.
Strmoglavi se očima niz litice
Moga nesavršeno isklesanog tijela,
Na kojem je ožiljak ostavila
Čvornata ruka iz bliže prošlosti.
Još ima mjesta za tebe cijelog
Da se utisneš kao tetovaža,
Kao zapis vremena naše prapovijesti.
Jer, bio si prvi u svemu, pa i u nestajanju
Na razmeđu putova svjesnosti i nesvjesnosti.
Pečat si ostavio u nutrini, nevidljiv drugima
Da me žulja i podsjeća na prošla vremena.
Na ovim hridinama, gdje noćivaju magle,
Ne rastu više ni mahovina, ni lišajevi,
Tvoj jedan trag čekaju, pogled utisnut,
Kao plodno tlo na opustošenim klisurama,
Da bi izdanak neki možda navijestile
U nekoj pukotini davno zaboravljenoj..
Ni bršljan nema želju da me pokriva
Koliko sam besplodna u svojoj poharanosti.

U ime neke davne prisnosti,
Udostoji me tvog pogleda,
Da se pomaknem iz ove okamenjenosti
Oponašajući život makar i u raspuknuću
Gromada što se odronjavaju stazama života.
Ne tražim puno, dođem ti kao prosta rečenica,
U kojoj i tvoja točka ima značenje običnog zareza,
I gdje je proširenost za riječ prosipanje izvedenica.
Prihvati me barem jednom ozbiljno i sa uvažavanjem.
Da bi shvatio kako sam samo odraz u ogledalu tvoga lica.


stihovi i grafika by Dahlia - Miris dunje
- 00:02 - "Mirisni trag" (25) - "Pohranjen u vječnost" - #


Moj banner:






"Lako je perje pustiti, ali nije ga lako natrag skupiti.
Lako je zapaliti požar ljubavi,
ali tko ga nije spreman uzvraćenom ljubavlju gasiti ~
neodgovorno se poigrava.

Ne reci nikad nikome da ga voliš ako znaš
da ćeš svojom izjavom u njemu probuditi lavinu ljubavi
od koje ćeš pobjeći.
Jer, ranu koju ljubav otvara
samo ista ljubav moze poviti i izliječiti.".....

F.L.