Mikitarije
18.04.2021., nedjelja
(Ne)mir
|
Prije dva dana bila sam u rutinskoj šetnji s kerušicom Lunom. Ruta rutinske šetnje (baš sam dobro ovo smislila) prolazi voćnjacima, poljima, šikarom… Često ugledam divlje zečeve, košute i srndaće, čaplje, rode, kojekakve ptičice, patke, a samo na jednom dijelu već godinama, ako se tiho prikradem u rano jutro, vidim par crnih roda. Premda mi stopala znaju svaki busen trave, ruta je uvijek u mijeni, ali mijenu ne vide svi. Mijena je namijenjena (dobra kava čuda stvara) ljubiteljima prirode, šetačima koji paze da ne bi neki cvijetak zgazili, da ne preplaše košute i njihovu lanad, onima koji ne žele poremetiti koncentraciju ukipljene čaplje ili rode…. Mogla bih svoju rutu detaljno opisati – iza kojeg zavoja se u šašu (ili šašu sličnim biljkama) gnijezde patke, gdje se u šikari danju skrivaju srnadaći i košute i kamo vodi njihova gotovo neprimjetna stazica, na kojem hrastu svoje mlade odgajaju škanjci, staru urušenu kolibicu na čijem krovu uvijek dežura par gavrana, osušeno drvo koje raste usred polja i očigledno nešto nekome znači jer ga nitko ne ruši, livadu u kojoj se skrivaju fazani… Ukoliko mi nešto zapne za oko, fotografiram mobitelom, iako ne često. Teško bih odabrala jednu fotografiju kojom bih predstavila svoju šetnicu prirodom pa ću ih zato staviti više (sve su snimljene tijekom travnja). Najzanimljivijom ipak smatram ovu, dvobojnu, a u kojoj se krije (ne)mir.  Dvije obične boje u nekoliko nijansi. Na prvi pogled jednostavno, obično, premirno, pusto, ali ispod svih tih plavih i zemljanih nijansi upravo se događa čudo – korijenje pušta nada, uskoro će i niknuti, a budu li okolnosti dobre i urodit će plodom. Ostale fotografije kojima želim dočarati ovo neobično, na neki način odgođeno, proljeće:         |
