Mikitarije
18.07.2020., subota
Misli...
|
Mislim o tome kako zapisati svoje misli. Zaista brzo kucam (u srednjoj školi sam bila (na tada) republičkom natjecanju u strojopisu) ali svoj tijek misli teško da mogu uhvatiti. Evo, kucam, a Onaj Moj mi šalje poljubac i sad je to u mojim mislima i to moram zapisati. Šeta se, sjeda na kauč, protresa jastuke - baš mi odvlači misli od tijeka misli - srče posljednje gutljaje kave, navija sat, uzdiše, gleda kroz prozor pa u mene i šalje još jedan poljubac i onda shvati da ja sve to pišem pa to potvrđujem i čuj, eno zvoni katedrala, slušam, aha četiri zvona za puni sati i jedanaest za oznaku koliko je sati. Prednost je živjeti dovoljno blizu, ali i dovoljno daleko, katedrali jer uvijek znaš koliko je sati. Prednost je živjeti i blizu, a opet dovoljno daleko od groblja pa znaš kad je sahrana i koliko ih je tog dana, a pokojni su zapravo dobri susjedi - tihi su poprilično - samo da se ne ostvare sve one ideje iz Živih mrtvaca, Z-nationa i ostalih zombastičnih serija i tako misli lete, vrludaju, rone i izdižu se... podižem šalicu i ispijam zadnji gutljaj kave, kupine (svježe ubrane i oprane kišom) sam isto pojela i sad me muči običaj Onog Mog da uvijek opere voće jer kaže tko zna šta ima u kiši, a moj je običaj da nakon dobre kiše ne perem voće ubrano u vlastitom dvorištu, a, jbg sad, što je bilo u kiši sad je i u meni. Valjda nije neki novi, ludi virus - radije mislim da je ta kiša sprala prah meteora i da sam sad punija zvjezdanom prašinom, a već kad smo kad prašine.. joj, ne mogu više pisati, ovako bih mogla do sutra, a prošle su tek dvije/tri minute mojih misli... ne znam koliko dug smije biti post, a vani je lijepo pa bih se provozala biciklom, dok ne padne kiša, a ako ovako ostane, neće.... Oznake: leteće misli |
