Mikitarije
11.07.2020., subota
Musakino putovanje (nije Kurosawin film)
|
Musakino putovanje (nije Kurosawin film) Luna je u rano jutro osjetila zov prirode pa sam ju pustila u dvorište, otvorila sam prozore u prizemlju i time omogućila dodatno strujanje svježeg jutarnjeg zraka, popila sam čašu vode, pustila Lunu nazad u kuću, vratila se u krevet i drijemala dok me sunce i toplina nisu, nešto ranije negoli sam htjela, izvukli iz kreveta. Bacila sam pogled na Onog Mog koji je još plutao negdje između sna i jave. To mi je i odgovaralo jer sam htjela zaliti cvijeće prije nego skuham kavu. U dvorištu je još bilo ugodno, nigdje u daljini nije se čula nikakva buka, cvijeće je u cvatu, ptice cvrkuću, leptirići lete, bumbari i pčele zuje… pomislila sam kako je sve idilično. Iz tog idiličnog snatrenja prenulo me nekakvo cijukanje. Otrčala sam ispred kuće i vidjela Lunu kako, ispred iskopanog hibiskusa, gnjavi krticu. Bila je to povelika krtica, a Luna se poigravala njome. Uspjela sam ih nekako razdvojiti i krticu prebaciti tako da ju Luna više ne može mrcvariti. Hibiskus nije bio previše oštećen pa sam ga samo posadila na isto mjesto i zalila jer ništa mi neće ovaj dan pokvariti. Sljedeća dva sata prošla su u ispijanju prve kave, hranjenju psa, ispijanju druge kave, razgovoru o vijestima, o prognozi i o ručku kojeg je Onaj Moj odlučio danas praviti – na jelovniku je musaka. Budući da imam poprilično slobodnog vremena do ručka, otišla sam u vožnju biciklom, nakon povratka sam se osvježila i sjela za računalo razmišljajući o temama za blog koje su mi pale na pamet tijekom bicikliranja (ne sluteći da će se tema sama nametnuti). Onaj Moj prihvatio se pripreme ručka pa je uskoro sve mirisalo na krompir i dinstani luk s mrkvom, paprikom i mesom. Sve je to draškalo moje nosnice i nikako se nisam mogla usredotočiti na pisanje. Uskoro je sve bilo složeno u vatrostalnu zdjelu. Zahvalno sam gledala u Onog Mog najdražesnijim pogledom kojeg imam u repertoaru, a on se, gotovo baletanskim pokretom, okrenuo prema pećnici, zakrenuo kotačić i, eto ti ga vraže, nešto blicne i iskoči osigurač. Onaj Moj reče da nema razloga za brigu i ode vratiti osigurač u početni položaj. Nakon nekoliko minuta pećnica ne pokazuje znakove zagrijavanja, ali ja da. Musaka je u zdjeli, spremna za pečenje, a meni se puši iz ušiju jer treba smisliti rješenje, trgovine tehnikom ne rade. Onaj Moj došao je do informacije da ako ne radi žarulja ne radi ni pećnica. Nema druge nego nazvati mamu, objasniti situaciju, odvesti musaku na putovanje (s povratnom kartom) nekoliko ulica dalje, pričekati da se ispeče i prohladi, ponuditi roditelje, doći nazad kući, sjesti za stol i ručati. Ne znam tko je smislio izreku da se po jutru dan poznaje, ali taj je vjerojatno ustajao najranije u podne. |
