Fran i Ivor u akciji
subota, 31.10.2009.
Dvije godine
|
28.10. 2007. oko 16.30 moja mala mrvica je došla na svijet hitnim carskim (ostao je bez kisika u maternici) u 32. tjednu jako teške trudnoće. Rekli su nam loše je.... i svašta još nešto, nismo ni slušali ono crno mi smo vjerovali u našeg borca. Puuuno smo s njim radili, vježbali, ljubili ga i mazili, obišli 13 različitih specijalista (neke ipak samo jednom, a nekima smo duuugo hodočastili). Mrvica u inkubatoru, star tjedan dana
Danas je moj lavić kao i svako drugo dvogodišnje, radoznalo, nemirno, preslatko stvorenje. Evo samo nekih detalja koje ću izdvojiti bez nekog specijalnog reda. Većinu vještina koju ću nabrojati je usvojio još prije par mjeseci :-) Tako Ivor još od srpnja spava u svom krevetu, a ne više u krevetiću. Sve hoće raditi sam, jede sam
zube pere sam
i naravno pije vodu sam, ovo je samo jedna od mogućnosti
Kad se zaželi dude lijepo si sam otvori perilicu suđa, pa ako se ne može odlučiti koju bi uzeo, lako se dosjeti rješenja
Prva životinja koju je naučio reći bila je cica, a evo i razloga
Svog velikog brata i dalje obožava, a sada ga i imitira baš u svemu. A veliki braco često i pomaže svom malom (kako ga on često zove od milja)
Sad se već i češće zajedno igraju, evo ih u njihovoj kućici
A i zajedno se razbuđuju
Moj mrvičak već svašta razumije i puno priča, točno zna što hoće, i već kako do toga i doći. Npr. kad idem na posao plače, urla, već kad čuje da baka dolazi zatvara vrata od sobe jer zna što slijedi. (opaska za one koji ne znaju, ja sam se tek prije mjesec dana vratila na posao) I tako neki dan planirala sam krenuti na posao 1 sat ranije da obavim neke zaostatke prije nastave, mislite da sam stvarno i otišla? Da jesam, s njim u krevet jer je plakao i pokazivao kako je jako umoran i mi smo se lijepo sat vremena mazili i igrali, a čim je shvatio da je pobijedio bio je toliko sretan da mi bilo žao otići i minut prije nego što stvarno moram, a zaostaci ionako neće pobjeći. Voli se igrati najviše vlakićima i autićima pogotovo ako imaju sirene, ali naravno samo one koje rade. Dobio je vatrogasni auto s signalnim svjetlima koja nisu ni predviđena da svijetle i proizvode zvukove i nakon što su ga prvotno naljutila, on se vratio po papir i zamotao auto nazad u papir dajući nam do znanja da mu takav poklon niti ne treba.... Slikovnice sad već jako voli, ali crtiće najdulje 3 minute i to samo Tomicu, Traktora Toma ili Doru, točnije tv ga uopće ne zanima..... U svemu što radi je jako uporan, ako mu ne ide slaganje kockica one će isprobavati i isprobavati....potom i nas pozvati, samo rijetko kad će se naljutiti. Rođendan je pao u srijedu, proslavili smo ga veselo u malog obiteljskom krugu (nas četvero, baka, moj brat i njegova familly, striko i strina). O nekim drugim slavljima drugom prilikom, jer to je tema za sebe. Svjećice na torti su nešto potpuno fascinirajuće
I da zaokružimo ovu pričicu sa "živjeli mi!"
|
- 22:19 - Komentari (7) - Isprintaj - #
subota, 24.10.2009.
Ivor prvi put u kazalištu
|
Zapravo prvotna ideja o odlasku u dječje kazalište nije imala veze s Ivorom, nego s Franom. Naime Fran skuplja pluseve i minuse za svoje ponašanje i onda u unaprijed dogovoreni datum (u prosjeku jednom mjesečno) prebrojavamo čega je više. Ako je plusića više Fran dobiva zasluženu unaprijed dogovorenu nagradu, a ako je minusa više ništa, pa kreće od početka. Prošli put je to trebala biti knjigica o psu Gromu, ali pošto je nije bilo izabrao je knjigu Ben Ten sa puzlama (istina "junakom" uopće nisam oduševljena, ali ajde puzle su tu) A danas je nagrada bila odlazak u kazalište, obično smo takve nagrade prije obavljali Fran i ja sami, ali danas mi je sinulo da bi možda i Ivoru to bilo interesantno..... U kazalište smo došli točno u 18.03, iskreno skoro smo i ostali kod kuće jer je Fran imao svoju "malu" scensku izvedbu, već sam bila Ivoru i sebi skinula jaknicu uz odluku da odustajemo od kazališta, ali uz isprike smo se ipak ponovo obukli, otuda kašnjenje.... Ulazimo u kazalište kad ono u redu za kupiti karte još bar dvatesetero ljudi (s puno više djece). Mislim si ja pa mi ćemo pola predstave provesti čekajući u redu...
Ali, ajd provirim ja u kazalište ima li uopće mjesta, kad ima još možda ukupno 5 raštrkanih mjesta, već sam se počela rastuživati u svoje i Franovo ime, ali super ljubazna teta na vratima brzo ocjenivši situaciju je rekla da uđemo unutra bez karata i tako smo završili na pomoćnim plastičnim stolicama na putu jer je kazlište bilo stvarno dupkom puno. Ivor tati u krilu
a Fran meni, zbog tolike gužve je bio sav zbunjen i uplašen te je jedva čekao da se ostavim fotoaparata da mi može sjest u krilo
Gledali smo predstavu Ivica i Marica. Svima nam se jako svidjela, Fran se malo pribojavao tamne atmosfere, drveća koje hoda, zle maćehe.... a Ivor je onom samo dječjom radoznalošću cijelu predstavu svih sat vremena proveo širom otvorenih očiju i usta od iščuđavanja što je to sve oko njega. Na žalost nisam ga mogla fotkati jer nisam htjela paliti blic, a stvarno je bio mrak. Evo i dvije mutne fotke scene da bar malo dočaram atmosferu
I da ne zaboravim, ona gužva u hodniku od prije početka predstave je razrješena na meni prekrasan način, kad bi barem svuda ljudi bili toliko susretljivi. Naime karata za predstavu više nije bilo, i kada su sve karte prodane, tj. sva prava mjesta bila zauzeta, preostalima su rekli da mogu ući bez karte (kao i nama) i sjedili su na pomoćnim plastičnim stolicama, a neki od njih su morali i stajati, ali mislim da je bolje i to nego razočarano dječje lice koje je došlo na predstavu, a na kraju nije moglo ući u dvoranu. |
- 23:49 - Komentari (1) - Isprintaj - #
srijeda, 14.10.2009.
Stigla nam je jesen
|
Zapravo, možda bih trebala napisati i zima, kakvo je vrijeme, iz ljeta i kratkih rukava u zimu, a jesen smo i preskočili. Dan neovisnosti, praznik, pao je u četvrtak, pravi ljetni dan, naravno da smo ga iskoristili za roštiljanje u prirodi, a usput smo pobrali i nešto jabuka
Fran je učio žonglirati jabukama
a Ivor je za to vrijeme jabuke vadio iz gajbe i trpao ih u beračicu
Pa je Ivoru bilo malo i vruće, baš je htio skinuti i majicu
A nakon svega smo prošetali do Dunava naravno bacati kamenčiće
i učiti pecati
E, dakle to je bio četvrtak, pretpostavljam da su petak, subota i nedjelja predstavljali jesen, jer od onda je zima. U kišnu nedjelju, nakon stvarno duuuugo vremena, nismo nigdje išli van (osim na misu) pa smo imali vremena i za kolače. Fran je skoro sve sam napravio, mafini su bili super!!!!
Tu nedjelju smo bili posebno vrijedni. U hodniku smo složili i malu izložbu jesenjih plodova
A Fran je sam pripremio pano (izrezao, zaljepio...) na zidu dječje sobe na koji smo priljepili naše radove. Njih smo crtali baš na sam dan početka jeseni, autori su Fran, Ivor i moja malenkost
|
- 22:11 - Komentari (5) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 05.10.2009.
Etno selo Karanac
|
Dana 03.10. prije 11 godina mužić i ja smo rekli sudbonosno DA. Naravno da smo odlučili to lijepo proslaviti, zgodno i ove godine je taj dan pao u subotu i to baš sunčanu i toplu, prekrasnu. Nismo krenuli rano, tek oko11.30, odredište etno selo Karanac u Baranji. Zanimljivo da prvi spomen sela Karanac potječe još iz daleke 1357. godine. Mi smo rezervirali ručak i mjesto u restoranu Baranjska kuća. Odmah do ulaza je dječje igralište vlastite proizvodnje, naravno da smo prije nego smo pronašli naš stol, morali prvo bar 15-tak minuta proučiti sve sprave igrališta. Fran se u sekundi popeo na malu čeku.
Zatim smo se klackali:
A onda i ljuljali
Namjerno smo planirali dolazak skoro sat vremena prije dogovorenog vremena za ručak da stignemo sve obići na imanju, moram li reći da nismo sve stigli prije ručka ;-) U obilasku vrlo velike etno zbirke klinci su uvijek uočili njima najzanimljivije, pa eto Fran vozi stari tricikl
Ova je jedna od mnogobrojnih malih drvenih kućica u koje se ne može ući, a svaka je uređena drugačije, nešto malo više o tome na kraju posta. Uočite Ivora koji se ljuti, hoće i on gore.
Ovo je neka imitacija ulaza u vinski podrum, a na vrhu građevine podignuta je visoka drvena čeka koja ujedno služi i kao vidikovac. Hm, Ivor se ponovo ljuti jer mu Fran okreće glavu prema meni za fotku, a njemu to baš i nije bilo uplanu, imao je on zanimljivije stvari za gledanje.
Ivor ipak nije mogao do vrha
Pronašli smo i staru zipku
Stigla je klopa na red, teletina ispod peke, lepinjice iz krušne peći, domaće crno vino.... sve je bilo za prste oblizat, ma neki od nas to i jesu napravili, pogodite tko
Naš stol je bio izdvojen, ova fotka pokušava dočarati taj etno štih koji stalno prevladava, na žalost ipak nije tako vjerno
Oko stola je bila trava, a dovoljno daleko od ostalih tako da su se klinci mogli i loptati, Ivor je naravno i odspavao sat vremena..... svi smo baš uživali. A za kraj smo Fran i ja nazdravili domaćom rakijom u čokančićima
Da netko ipak ne bi krivo zaključio, moram se ograditi i reći da su čokančići bili ipak samo za sliku, a nismo probali sadržaj ;-) U povratku smo stali uz polje da uberemo poneki kukuruz za našu kućnu izložbu o jeseni
Blizu Karanca je i Zmajevac, tamo smo se uputili u vinariju Josić. Ne može se u vinariju, a da ne kušate njihove proizvode
Nakon što smo se odlučili koju butelju kupiti, obišli smo i same podrume, što se Franu posebno svidjelo, dio sa starim drvenim bačvama
Izlazimo
Da dodam da je uz vinariju ovdje zapravo i ogroman, divno uređen restoran, i vinska cesta, a rade i još jednu
Bilo je jako puno ljudi s čašicom oko vrata i kartama u rukama, puno su oni taj dan vina isprobali, shodno tome i atmosfera je bila vesela uz pjesmu i svirku.... Jedan mah, mah svima za kraj
Zapravo smo mi imali u planu i u Kormoran u Kopačkom ritu na palačinke, ali na žalost kuhinja im radi samo do 17, to nismo znali pa nismo stigli na vrijeme, ali nema veze ostat će materijala za jedan novi izletić. Evo i nekoliko fotki samog mjesta: |
