nedjelja, 21.02.2021.
Bilježnica iz sobe 412
Jedna iz arhive
Još imam bilježnicu iz sobe 412
i Balaševićeve pjesme u njoj...
Bilježnica za čuvanje iz sobe 412
Čekala me na kolodvoru.
Žena koju znam 20 godina. Koju zaista znam.
i ona mene.
Volim vlakove.
Imaju taj miris čeznutljivih poljubaca rastanka, zanosnih iščekivanja i zagrljaja dolazećih.
Imaju boju nostalgično sjetnih dolazaka i odlazaka
imaju krug u sebi.
Vraćanje i pronalaženje onog pogleda koji govori...
"tu si..napokon"
Grlile smo se na tom kolodvoru dugo.
Gledale se i smijale
Počela je pričati. Uz okus kave i miris dima...
Žena s kojom sam dijelila život i studentsku sobu...
nekada davno.
I sve što ide uz to...
Dok je svijet bio ljepše mjesto
barem za nas.
Žena s kojom sam prošla najdivnija putovanja u ono neko vrijeme kada je cesta zaista bila sinonim za slobodu...
Sa kojom sam prošla potonuća i uzlete, ushite i krhotine.
Koju sam vidjela u svim mogućim izdanjima
i ona mene...
Prošle smo brakove i razvode, padove, lomove, mnoge ljubavi i tuge, poslove i neimanje posla,
preseljenja i svaka dva puta po devet mjeseci sretnog iščekivanja.
Prošle smo dolaske i odlaske ljudi koji su morali otići, borbu za egzistenciju, sudove i grebanje da preživiš..
Zanošenje do oblaka i padanje puno, puno ispod površine, duhovna istraživanja, muškarce, prijatelje koji su otišli i one koji su odnekuda došli
Neke ljude jednostavno volimo.
Bez puno pitanja,ne tražeći odgovore.
Osjećamo ih poput dijela sebe..
tu su...
Ne tražimo razloge, ne biramo ih.
Dala mi je bilježnicu.
Stara pohabana bilježnica iz vremena jedne mladosti.
Krajnje sjetna bilježnica, prepuna nostalgije
prošlost je vrištala iz svake okrenute stranice.
Imala je miris crnog vina, ceste, rocka, vlakova, umjetničkih pokušaja, mnogih ljudi, stihova napisanih i nenapisanih.
Riječi izgovorenih i neizgovorenih.
Imala je miris suza, smijeha, vjere u ljude, dobrotu, nadu.
da možemo mijenjati svijet..
Imala je miris one studentske sobe , kreativno neuredne zbog mnogih knjiga,
njenih slikarskih i mojih književnih pokušaja.
Miris ljubavi..
nekih davnih..iz 96 godine
Fotografije ljudi koje zaboravimo ne želeći to.
Fotografije mjesta gdje bismo vjerojatno ponovo otišli.
Rukopisi osoba koje su davno nestale iz naših života.
Još mogu zamisliti boju njihova glasa....
slučajni dodir u prolazu.
Pogled koji razumije, zagrljaj koji tješi, razgovor u neki kasni sat koji oslobađa.
Još odjekuje kucanje po vratima, smijeh koji se čuje dugo...
Još mogu čuti hod po hodnicima i bez obzira na protok vremena odjekuje
"..još samo par godina za nas..." sa nečije kasete...
Sviranje gitare jednog Vlade, crno vino iz Imotskog jedne Ruže, mađarski naglasak jednog Pište...
I sve suze zbog Balaševićevih pjesmi koje se ne troše nikada..
I svi ti nadimci, lica, imena i prezimena...
I miris trave , okus kave skuhane na malom kuhalu.
Dodiri koji ne traju dugo, poljupci sa posebnim okusom mladosti..
I sjaj...u očima...i sjene ...na zidovima...koje nestanu s jutrom...
I svu radost dolazaka i tugu odlazaka..
I sve one velike riječi, zavjeti i obećanja..."zauvijek.."
Imala je bilježnicu gotovo 15 godina.
"Sada je red na tebi... čuvaj ju"..rekla je...
I čuvat ću je. Jednu staru neuglednu bilježnicu a tako rječitu.
Bijležnicu iz sobe 412.
Jednu jedinu..i neponovljivu..
Prepunu uspomena..prepunu onoga što nazivamo prošlost.
- 16:12 -
Komentari (11) - Isprintaj - #
subota, 13.02.2021.
Nemoj mi pričati o ljubavi
Nemoj mi pričati o ljubavi
ako nisi nikada izašao iz svog tijela, uma i svojih granica
kako bi osjetio i dotaknuo, onog drugog pored sebe
Nemoj mi pričati o ljubavi
ako nisi zamijenio srca, čokoladne okuse i jeftini pliš
za bliskost, toplinu, nježnost poštovanje i ljudskost svakoga dana
Ako nisi osjetio ranjivost koje se bojiš
Nemoj mi molim te pričati o ljubavi
ako si gazio, ponižavao, koristio se svojom banalnom moći
i titulama koje nemaju pokriće
a nisi prepoznao, ugledao i shvatio
imao razumijevanja i bio čovjek
kada je onaj pored tebe, to trebao najviše
Nemoj mi pričati o ljubavi
ako nisi pomogao potpunom strancu
ili si pomogao
i objavio si to cijelome svijetu
tada ipak ne znaš što je ljubav
Nemoj mi pričati o ljubavi
ako su te gazilii i lomili svim silama
do granica tvoje izdržljivosti
i prezirao si ih i proklinjao
pa si postao kao oni i prodao se za mrvice
postao si stranac
bez sebe i svoje istine
Nemoj mi pričati o ljubavi
ako tvoje misli nisu samo tvoja kuća
i tvoje tijelo nije samo tvoj dom
tada o ljubavi lažeš
Nemoj mi stalno pričati o ljubavi
ako je se sjetiš samo na određene dane
a odrekao si se njenog najvećeg značenja
i ne živiš ju svojim sitnim djelima
koja su velika
Možeš mi pričati o ljubavi
stotinu puta lomiti tu svetu riječ
dok ne postane jedno veliko ništa
ako nisi dao dio sebe
potpuno i predano
bez zadrške i kalkulacije
Možeš
ali ja ti ne vjerujem niti riječ...
- 13:46 -
nedjelja, 07.02.2021.
Ja sam
JA SAM
Ja sam staklaste krhotine
koje klečeći skupljam
na hladnim pločicama
i još krvareći nastavaljam dalje
s prkosom u kosi
Ja sam krijesnica i mrak
oštećena i sanirana
sama i prepuna isprepletenih
riječi i slika
Ja sam otac i majka
sestra i kćer
Ja sam vječiti životni početnik
pitanje i odgovor
i tri točke na kraju stiha
uvijek gladne za životom
Ja sam stih koji teče
žena- dijete
obavijena magličastom
koprenom nevinosti
Ja sam žena sa stotinu
dječjih osmijeha u koraku
odgajatelj i onaj
koju djeca uče životu
Ja sam sve radosti
i svi strahovi mojih kćeri
sve njihove suze i smijeh
dva desetljeća svog života
Ja sam samo svoje riječi
koje se ispisuju same
čak i kada sanjam
Ja sam neprestani borac sa vjetrenjačama
borac za pravdu
na hladnim sudskim hodnicima
gdje se stapam s njihovim zidovima
i razlijevam se od njihove bešćutnosti
Ja sam stotinu kvržica
u svojim dojkama
i strah da ću pričati priču
svoje majke
gledati smrti u oči
i neću biti stijena kao ona
Ja sam metamorfoza
tanka granica između Sunca i Mjeseca
ona koju vide samo sanjalice
snolika, fragilna i lomljiva
a opet najčvršća na točki raspadanja
Ja sam unatoč i usprkos životu
hirovito dijete koje se vrti oko svoje osi
i pada umorno
zatvarajući još jedan životni krug
- 14:11 -