Jedna iz arhive
Još imam bilježnicu iz sobe 412
i Balaševićeve pjesme u njoj...
Bilježnica za čuvanje iz sobe 412
Čekala me na kolodvoru.
Žena koju znam 20 godina. Koju zaista znam.
i ona mene.
Volim vlakove.
Imaju taj miris čeznutljivih poljubaca rastanka, zanosnih iščekivanja i zagrljaja dolazećih.
Imaju boju nostalgično sjetnih dolazaka i odlazaka
imaju krug u sebi.
Vraćanje i pronalaženje onog pogleda koji govori...
"tu si..napokon"
Grlile smo se na tom kolodvoru dugo.
Gledale se i smijale
Počela je pričati. Uz okus kave i miris dima...
Žena s kojom sam dijelila život i studentsku sobu...
nekada davno.
I sve što ide uz to...
Dok je svijet bio ljepše mjesto
barem za nas.
Žena s kojom sam prošla najdivnija putovanja u ono neko vrijeme kada je cesta zaista bila sinonim za slobodu...
Sa kojom sam prošla potonuća i uzlete, ushite i krhotine.
Koju sam vidjela u svim mogućim izdanjima
i ona mene...
Prošle smo brakove i razvode, padove, lomove, mnoge ljubavi i tuge, poslove i neimanje posla,
preseljenja i svaka dva puta po devet mjeseci sretnog iščekivanja.
Prošle smo dolaske i odlaske ljudi koji su morali otići, borbu za egzistenciju, sudove i grebanje da preživiš..
Zanošenje do oblaka i padanje puno, puno ispod površine, duhovna istraživanja, muškarce, prijatelje koji su otišli i one koji su odnekuda došli
Neke ljude jednostavno volimo.
Bez puno pitanja,ne tražeći odgovore.
Osjećamo ih poput dijela sebe..
tu su...
Ne tražimo razloge, ne biramo ih.
Dala mi je bilježnicu.
Stara pohabana bilježnica iz vremena jedne mladosti.
Krajnje sjetna bilježnica, prepuna nostalgije
prošlost je vrištala iz svake okrenute stranice.
Imala je miris crnog vina, ceste, rocka, vlakova, umjetničkih pokušaja, mnogih ljudi, stihova napisanih i nenapisanih.
Riječi izgovorenih i neizgovorenih.
Imala je miris suza, smijeha, vjere u ljude, dobrotu, nadu.
da možemo mijenjati svijet..
Imala je miris one studentske sobe , kreativno neuredne zbog mnogih knjiga,
njenih slikarskih i mojih književnih pokušaja.
Miris ljubavi..
nekih davnih..iz 96 godine
Fotografije ljudi koje zaboravimo ne želeći to.
Fotografije mjesta gdje bismo vjerojatno ponovo otišli.
Rukopisi osoba koje su davno nestale iz naših života.
Još mogu zamisliti boju njihova glasa....
slučajni dodir u prolazu.
Pogled koji razumije, zagrljaj koji tješi, razgovor u neki kasni sat koji oslobađa.
Još odjekuje kucanje po vratima, smijeh koji se čuje dugo...
Još mogu čuti hod po hodnicima i bez obzira na protok vremena odjekuje
"..još samo par godina za nas..." sa nečije kasete...
Sviranje gitare jednog Vlade, crno vino iz Imotskog jedne Ruže, mađarski naglasak jednog Pište...
I sve suze zbog Balaševićevih pjesmi koje se ne troše nikada..
I svi ti nadimci, lica, imena i prezimena...
I miris trave , okus kave skuhane na malom kuhalu.
Dodiri koji ne traju dugo, poljupci sa posebnim okusom mladosti..
I sjaj...u očima...i sjene ...na zidovima...koje nestanu s jutrom...
I svu radost dolazaka i tugu odlazaka..
I sve one velike riječi, zavjeti i obećanja..."zauvijek.."
Imala je bilježnicu gotovo 15 godina.
"Sada je red na tebi... čuvaj ju"..rekla je...
I čuvat ću je. Jednu staru neuglednu bilježnicu a tako rječitu.
Bijležnicu iz sobe 412.
Jednu jedinu..i neponovljivu..
Prepunu uspomena..prepunu onoga što nazivamo prošlost.
Post je objavljen 21.02.2021. u 16:12 sati.