petak, 21.02.2014.
Pa to su samo djeca...
Moja kćer ide u najproblematičniji razred u školi. Možda i u gradu. Vrlo konfuzan, problematičan, potpuno nezainteresiran sedmi razred.
Skoro kao onaj, u kakvom je radila, Michelle Pfeiffer u onom filmu.
No nažalost, njima neće doći zgodna drugačija profesorica, koja će svojim velikim naporom, željom i potpuno novim pristupom, uspjeti preporoditi tu djecu.
Koja će naći put, da dopre do njih. Ne, ne živimo u bajkama. Hladna realnost, kuca na vrata svaki dan.
Pomalo su svi digli ruke od njih. Poneki nastavnici još se trude, no bez mnogo uspjeha. Oni drugi, stari i umorni, predali su se.
Djeca su "osuđena" na nas roditelje i ponekog nastavnika koji još ima, nešto volje. Ravnateljicu nije briga.
Pubertet..kažu svi...
Ne onaj nekadašnji, naš, u kojem smo, isto tako radili psine, dečki su se znali potući, a cure se posvađale oko najzgodnijeg dečka, pa nisu možda razgovarale koji dan, dok nisu shvatile, da zbog dečki, ipak ne treba žrtvovati prijateljstvo. Skitali smo se i krali nečije trešnje. Ne...
Ne krivim nastavnike, mada se od djece, nikada ne smiju dići ruke. I treba kopati do besvijesti, da se nađe put do njih...
Oni su potpuno nezainteresirani, ne zanima ih apsolutno ništa. Oni su agresivni, verbalno i fizički. Ne mare za nikoga, empatija im nije uopće razvijena. Maltretiraju jedni druge, vrijeđaju se nazivima, od kojih sam se ja naježila. Otvaraju grupe na "fejsu", koje potiču na mržnju svojih školskih kolega ili kolegica i ne sjećam se kada su nekome iz razreda, otišli u bolnicu u posjet. Dečki cure ocjenjuju i daju im bodove po "veličini guze". Doslovno.
Prijateljstva i zajedništva nema. Djevojke su poput likova iz mnogobrojnih sapunica. Smišljaju spletke kako bi naudile jedne drugoj. I onda uživaju u nečijoj patnji, boli, smiju se nečijoj tugi...
Pretužna vremena..
Generacije, kojima je sve dostupno i lako. Generacije, koje se za bilo što, ne moraju mnogo mučiti.
Stvari za školu nađu jednim klikom miša, ne moraju sate provoditi u gradskoj knjižnici, satima kopajući po mnogim enciklopedijama, kako bi napisali referat ili neki esej.
Ručak ih čeka, jer većina mama ne radi. Mada mnoge ne kuhaju. Jer bi propustile mnoge serije ili kave s prijateljicama.
Ili ne bi imale najbolju frizuru, svježe ofarbanu kosu ili pramenove.
Danas je bolje biti gladan, nego sa lošom frizurom na glavi. Bar frizerke imaju mnogo posla.
Nestala je ona naših baka, kako je važnije što je u glavi nego na njoj. Tko se još toga sjeća.
Mame, koje sa kćerima, uz kavu i cigaretu, provode popodneva, gledajući zatupljujuće sapunice. Od - do.
I koje na svaku glupost i problem, za koje je njihovo dijete odgovorno, odmahuju glavom i govore.. Pa to su samo djeca...
Žalosna naša svakodnevica..
Generacije koje odrastaju sa najboljom tehnologijom i najmodernijim mobitelima. U ušminkanoj garderobi. Nikako od starije sestre ili brata.
Oni zaista siromašni, nekako se snalaze. U Crvenom križu ili Caritasu.
Ta djeca su izopćena, jednim njihovim pogledom. Pogledom koji uopće ne mari.
Generacija koja gotovo nikada, ne trpi posljedice. Jer ih roditelji tome nisu naučili. Čast izuzecima.
Uvijek sam se trudila biti dobar roditelj. Već sam četiri godine samohrani roditelj u punom i najpaklenijem smislu te riječi. Bivši je odavno izbrisao svaki trag. No, nisam se predavala nikada. I odgajala sam svoje kćeri, da svojim naporom i trudom, dođu do cilja. I odgajam ih, ovim crnim i neljudskim vremenima unatoč, da susosjećaju s drugima i budu ljudi.
I da budu iskrene i poštene. Odgovorne i pristojne prema starijima. Da se s poštovanjem odnose prema nastavnicima. Da podijele ako imaju, s onim koji možda nema.
Ali ja ne gledam sapunice, ne idem na nebrojene kave, niti često kod frizera.
Pokušavam razgovarati s njima. I dajem kazne.
Jer se za svoje postupke, mora biti odgovoran.
Oni su mali, ali su veliki...i kako je već ono bilo u Smogovcima..
Više nisu djeca, ali još nisu niti odrasli. Sa 14 godina, ne mogu biti oslobođeni svake odgovornosti, obaveza, ne razmišljati svojom glavom i samo čekati, da netko, napravi sve umjesto njih. Ali su ih naučili tako...
Sa jednom rečenicom, koju su nebrojeno puta čuli. Rečenicom koja oslobađa ....Mantrom.
Pa to su samo djeca...
Kolegica iz razreda je neki dan završila u bolnici sa potresom mozga. Guranje na hodniku preraslo je u divljaštvo, razularene mase. Udarila je glavom i izgubila svijest. Pa to su samo djeca...rekli su neki..
Dečko iz razreda od početka školske godine, trpi sustavno, fizičko i psihičko maltretiranje, od grupice koja se iživljava. Psihologinja je vodila mnoge razgovore s njima, razrednica se trudila i dala sve od sebe. Pa to su samo djeca..rekli su roditelji...
Dečko iz razreda je otvorio grupu na fejsu pod nazivom "svi oni koji mrze L." Cura iz razreda, kojoj je grupa bila namijenjena je patila. Nikoga nije bilo briga..Pa to su samo djeca..rekli su njegovi roditelji..
Otkuda tolika količina mržnje?
Primjera je nebrojeno...
A onda će sa 18, dobiti vozačku dozvolu i mahnito juriti gradom, misleći samo na sebe i ne pomišljajući na posljedice. Jer njih nikada nisu otrpjeli. Pa će, poput nekih, oduzeti i nečiji život...jer su im uvijek govorili..pa to su samo djeca..
Ili će grupica dečki, polako muškaraca, napiti se do besvijeti i prebiti nasmrt nekoga, jer im taj netko, baš nije po volji. Možda ima lošu frizuru, staru krntiju ili slično. Nije niti važno, razloga uvijek ima..
A žene će misliti jednom, da je život sapunica i da ćeš jedino mnogim spletkama, živjeti i ići kroz život. I ići će kroz život, misleći da je on jedna velika igra.
I kovati nebrojene planove, smišljati strategije i načine, kako da "pokopaju" onu neku drugu. Ili drugog. Neće birati sredstva, jer ih cilj opravdava.
Većina neće razmišljati o posljedicama, o osobnoj odgvornosti, o drugome, o kazni, jer ih to nitko nije učio, kada je trebalo.
Samo su slušali rečenicu..
Pa to su samo djeca...
- 07:29 -
Komentari (17) - Isprintaj - #
