četvrtak, 27.02.2014.
Ispod treptaja
I kada nisam naučila treptati predivno, kao što mnoge znaju, tamo negdje ispod trepavica, inat je počeo vrištati.
Iako sam , srameći se sebe, crveneći se u ogledalu svoje iskrenosti, koja me toliko puta već koštala, a ja kao da učim ponovo matematiku, pa ponovo, ne naučeći ama baš ništa, idem ispočetka.
I znaš, ono mjesto ispod trepavica je reklo da ću iskrenija biti još više. U inat crvenom ogledalu, pred kojim me sram svoje slabosti. Jer se bojim rezova
Jer..ne znam stati,
Jer..ne znam odgristi
Kada treba
Dok mi svaka moja stanica vrišti...
Bježi. Bježi i ne osvrći se.
Nikada. I još dalje.
I znam da mi nećeš vratiti moje leptire, koje si ukrao
Pa ću ih tražiti danima i noćima, pitati svakoga stranca, podizati svaki kamen
I znam da svojom iskrenošću tonem sve dublje u sve svoje tunele krhkosti
Pa se skupljam po hladnim pločicama i zbrajam tvoje nježne riječi...na prste
Jedne ruke
Kao što znam da ću još nebrojeno puta staviti na sebe onaj svoj pojas nevinosti
I obući bijelu čipku naivnosti
I zapetljati nečije..tvoje..njegove...prste u kosu
I razboljeti se od njih..
Bez nade u ozdravljenje
I sigurno ću onako bezbrižno odmahnuti rukom na sve svoje razumne odluke
Pa se sjetiti te ruke kada mi popucaju žile od grča nedostajanja
I žaliti ću za svakim svojim neodržanim obećanjem..sebi..
I pobjeći ću petstotrideset puta od tebe
Možda dati ruku i pobjeći s nekim neznancem
Bez puno riječi, bez povijesti svog života, bez ijedne brojke i slova
Tek toliko..bijega radi
Jer on ne zna ništa, niti ću mu reći
I tada ću se samo smiješiti usnicama u nekoj pink boji
A trepavice će biti najduže na svijetu
I nadati ću se da me neće pitati ništa o onoj ponekoj mojoj bijeloj vlasi i bori na licu
I o svim žudnjama, izrečenim i napisanim riječima i njihovoj cijeni
I mjesečevoj haljini koju još nisam kupila, kao i o tome koliko sam pijana od mnogih noći bez sna
Ako i pita..šutjeti ću cijelim tijelom
I neće pročitati baš ništa
Možda će primijetiti moju točku na ramenu
Onu gdje su sakriveni stihovi i bore se da se ispišu
I pitat će o njoj, možda će poželjeti koji
A ja ću se samo smiješiti i treptati do iznemoglosti
I neću mu pokloniti niti riječ..koliko god me molio
Ostavit ću mu samo potpis svog daha
Poneki stih o liniji između sunca i mjeseca koju već dugo tražim
Možda mu poklonim i mnoge laži
Možda se i zaljubi u njih...
Pa ću se opet zacrvenjeti pred ogledalom srama, skupiti još koji komadić svoje iskrenosti koji je pao u nekoj pink noći, sa svakom prodanom laži, sa svakim treptajem ispod trepavica..
Kada sve zbrojim i oduzmem, kada se obrišu sve lažne riječi, iskreni treptaji i dodiri, lažna sigurnost i bliskost, kao da su ispod svega bile samo ..
- 23:34 -
petak, 21.02.2014.
Pa to su samo djeca...
Moja kćer ide u najproblematičniji razred u školi. Možda i u gradu. Vrlo konfuzan, problematičan, potpuno nezainteresiran sedmi razred.
Skoro kao onaj, u kakvom je radila, Michelle Pfeiffer u onom filmu.
No nažalost, njima neće doći zgodna drugačija profesorica, koja će svojim velikim naporom, željom i potpuno novim pristupom, uspjeti preporoditi tu djecu.
Koja će naći put, da dopre do njih. Ne, ne živimo u bajkama. Hladna realnost, kuca na vrata svaki dan.
Pomalo su svi digli ruke od njih. Poneki nastavnici još se trude, no bez mnogo uspjeha. Oni drugi, stari i umorni, predali su se.
Djeca su "osuđena" na nas roditelje i ponekog nastavnika koji još ima, nešto volje. Ravnateljicu nije briga.
Pubertet..kažu svi...
Ne onaj nekadašnji, naš, u kojem smo, isto tako radili psine, dečki su se znali potući, a cure se posvađale oko najzgodnijeg dečka, pa nisu možda razgovarale koji dan, dok nisu shvatile, da zbog dečki, ipak ne treba žrtvovati prijateljstvo. Skitali smo se i krali nečije trešnje. Ne...
Ne krivim nastavnike, mada se od djece, nikada ne smiju dići ruke. I treba kopati do besvijesti, da se nađe put do njih...
Oni su potpuno nezainteresirani, ne zanima ih apsolutno ništa. Oni su agresivni, verbalno i fizički. Ne mare za nikoga, empatija im nije uopće razvijena. Maltretiraju jedni druge, vrijeđaju se nazivima, od kojih sam se ja naježila. Otvaraju grupe na "fejsu", koje potiču na mržnju svojih školskih kolega ili kolegica i ne sjećam se kada su nekome iz razreda, otišli u bolnicu u posjet. Dečki cure ocjenjuju i daju im bodove po "veličini guze". Doslovno.
Prijateljstva i zajedništva nema. Djevojke su poput likova iz mnogobrojnih sapunica. Smišljaju spletke kako bi naudile jedne drugoj. I onda uživaju u nečijoj patnji, boli, smiju se nečijoj tugi...
Pretužna vremena..
Generacije, kojima je sve dostupno i lako. Generacije, koje se za bilo što, ne moraju mnogo mučiti.
Stvari za školu nađu jednim klikom miša, ne moraju sate provoditi u gradskoj knjižnici, satima kopajući po mnogim enciklopedijama, kako bi napisali referat ili neki esej.
Ručak ih čeka, jer većina mama ne radi. Mada mnoge ne kuhaju. Jer bi propustile mnoge serije ili kave s prijateljicama.
Ili ne bi imale najbolju frizuru, svježe ofarbanu kosu ili pramenove.
Danas je bolje biti gladan, nego sa lošom frizurom na glavi. Bar frizerke imaju mnogo posla.
Nestala je ona naših baka, kako je važnije što je u glavi nego na njoj. Tko se još toga sjeća.
Mame, koje sa kćerima, uz kavu i cigaretu, provode popodneva, gledajući zatupljujuće sapunice. Od - do.
I koje na svaku glupost i problem, za koje je njihovo dijete odgovorno, odmahuju glavom i govore.. Pa to su samo djeca...
Žalosna naša svakodnevica..
Generacije koje odrastaju sa najboljom tehnologijom i najmodernijim mobitelima. U ušminkanoj garderobi. Nikako od starije sestre ili brata.
Oni zaista siromašni, nekako se snalaze. U Crvenom križu ili Caritasu.
Ta djeca su izopćena, jednim njihovim pogledom. Pogledom koji uopće ne mari.
Generacija koja gotovo nikada, ne trpi posljedice. Jer ih roditelji tome nisu naučili. Čast izuzecima.
Uvijek sam se trudila biti dobar roditelj. Već sam četiri godine samohrani roditelj u punom i najpaklenijem smislu te riječi. Bivši je odavno izbrisao svaki trag. No, nisam se predavala nikada. I odgajala sam svoje kćeri, da svojim naporom i trudom, dođu do cilja. I odgajam ih, ovim crnim i neljudskim vremenima unatoč, da susosjećaju s drugima i budu ljudi.
I da budu iskrene i poštene. Odgovorne i pristojne prema starijima. Da se s poštovanjem odnose prema nastavnicima. Da podijele ako imaju, s onim koji možda nema.
Ali ja ne gledam sapunice, ne idem na nebrojene kave, niti često kod frizera.
Pokušavam razgovarati s njima. I dajem kazne.
Jer se za svoje postupke, mora biti odgovoran.
Oni su mali, ali su veliki...i kako je već ono bilo u Smogovcima..
Više nisu djeca, ali još nisu niti odrasli. Sa 14 godina, ne mogu biti oslobođeni svake odgovornosti, obaveza, ne razmišljati svojom glavom i samo čekati, da netko, napravi sve umjesto njih. Ali su ih naučili tako...
Sa jednom rečenicom, koju su nebrojeno puta čuli. Rečenicom koja oslobađa ....Mantrom.
Pa to su samo djeca...
Kolegica iz razreda je neki dan završila u bolnici sa potresom mozga. Guranje na hodniku preraslo je u divljaštvo, razularene mase. Udarila je glavom i izgubila svijest. Pa to su samo djeca...rekli su neki..
Dečko iz razreda od početka školske godine, trpi sustavno, fizičko i psihičko maltretiranje, od grupice koja se iživljava. Psihologinja je vodila mnoge razgovore s njima, razrednica se trudila i dala sve od sebe. Pa to su samo djeca..rekli su roditelji...
Dečko iz razreda je otvorio grupu na fejsu pod nazivom "svi oni koji mrze L." Cura iz razreda, kojoj je grupa bila namijenjena je patila. Nikoga nije bilo briga..Pa to su samo djeca..rekli su njegovi roditelji..
Otkuda tolika količina mržnje?
Primjera je nebrojeno...
A onda će sa 18, dobiti vozačku dozvolu i mahnito juriti gradom, misleći samo na sebe i ne pomišljajući na posljedice. Jer njih nikada nisu otrpjeli. Pa će, poput nekih, oduzeti i nečiji život...jer su im uvijek govorili..pa to su samo djeca..
Ili će grupica dečki, polako muškaraca, napiti se do besvijeti i prebiti nasmrt nekoga, jer im taj netko, baš nije po volji. Možda ima lošu frizuru, staru krntiju ili slično. Nije niti važno, razloga uvijek ima..
A žene će misliti jednom, da je život sapunica i da ćeš jedino mnogim spletkama, živjeti i ići kroz život. I ići će kroz život, misleći da je on jedna velika igra.
I kovati nebrojene planove, smišljati strategije i načine, kako da "pokopaju" onu neku drugu. Ili drugog. Neće birati sredstva, jer ih cilj opravdava.
Većina neće razmišljati o posljedicama, o osobnoj odgvornosti, o drugome, o kazni, jer ih to nitko nije učio, kada je trebalo.
Samo su slušali rečenicu..
Pa to su samo djeca...
- 07:29 -
Komentari (17) - Isprintaj - #
četvrtak, 13.02.2014.
Drvo ljubavi
Prije četiri godine, na famozno Valentinovo, kupila sam svom tadašnjem zakonitom , drvo. Drvo, kojeg posade u nekoj dalekoj afričkoj zemlji, radi povećanja broja drveća. Drvo sadrži i poruku. I napisala sam tada, nježnu, divnu i poetičnu poruku, svojstvenu sebi.
Maštala sam, kako ćemo jednom, u nekoj daljoj budućnosti, kada drvo naraste veliko, kao i naša ljubav, koja će s godinama, postati još veća, otići u tu daleku zemlju, vidjeti drvo.
Posaditi drvo, za mene je divna stvar. Pa čak i ovako, virtualno, za plemeniti cilj.
Mislila sam kako će biti baš predivno vidjeti drvo, razgranato nakon tolikih godina, veliko i uspravno.
Mislila sam da će sigurno divno rasti, sa tom porukom punom ljubavi.
Bila sam poput curice, koja se toliko veselila, njegovoj očekivanoj reakciji.
Sigurno će biti dirnut. Ne kupuju mnogi, onima koje vole, drvo u Africi.
Nije bio baš oduševljen, mojom originalnom idejom poklona.
Tada sam već slutila, da vjerojatno nikada, nećemo otići pogledati svoje drvo.
Ja sam dobila ogroman buket cvijeća i prsten. Mirisalo je jako na prevaru. Svaka latica, imala je taj miris krivnje. I kraja...
I mislila sam danima i noćima, na to divno drvo, koje sam kupila nekome, koga sam voljela jako..
Otišao je ubrzo, odnoseći sve moje vizije o lijepoj budućnosti, trgajući moje snove, kao što dijete trga papir na komadiće.
Dugo sam skupljala komadiće sebe po hladnim pločicama orošenih suzama.
Dugo sam tražila svoje riječi, stihove..Sebe..
Sigurna sam da mu ona nikada nije kupila drvo u dalekoj afričkoj zemlji. Sa najljepšim stihovima..
Prošlo je mnogo vremena .Pitam se koliko je naraslo to drvo, puno očekivanja, puno ljubavi..Puno želje i nježnosti..
Znam da je u njemu cijela priča desetljeća jednog života.
Znam da više nikada nikome neću kupiti drvo.
Osim sebi..
Sa najljepšom porukom svijetu..
......
Ne volim Valentinovo.
Dan kada smo ljubav sveli na čokoladu, ruže kojekakvih vrsta i banalnost kiča.
Zašto smo "gospođu ljubav" zajedno sa "gospođom romantikom" prodali tako jeftino?
Vjerojatno postoje još rijetki "Wertheri" koji pišu divne stihove i cijeli život vole jednu ženu, romantičari novog doba, koji još posjeduju taj neki, duh nježnosti i pažnje. Koji ljubav žive, a romantika im je nekako u krvi.Možda postoje, mada ja još takvog nisam zasad upoznala.
Jesmo li u svijetu, kojeg pokreću novac i seks, izbrisali ljubav i napravili od nje trik za jedan dan?
Jadna ljubav. Ta svemoćna sila, pokretač svijeta, ne može se natjecati sa ovim drugim kategorijama. Ali ja ipak, svemu unatoč, možda utopistički, naivno i nepopravljivo romantičarski, mislim da ipak ljubav, a ne novac ili seks...makes the world go round...
Pomišljam na svoje drvo. Sigurno je naraslo nakon četiri godine.
Sada ga smatram spomenikom sebi. Uspomenom da sam unatoč i usprkos, voljela jako. Da zadnjeg.
I razmišljam, kako ću ga možda ipak, jednog lijepog dana, otići vidjeti...
I svakako ću posaditi jedno za sebe...
- 11:42 -
