srijeda, 03.07.2013.
Klimavi zubić, šuškanje ploča i kupovanje snovima
Kada mi je moja D., neki dan rekla kako joj se klima njen mliječni zubić, bila sam dirnuta duboko. Do nožnih prstiju. Jer kada se zubić klima, to je kao da nestaje polako ona čipkasta koprena dječje nevinosti i počinje odrastanje. Iako sam sve to već jednom prošla, oči su mi se zasuzile i morala sam dodirnuti klimavi zubić djetinjstva koje prolazi. I pogledati joj duboko u oči. Zagrliti ju snažno.
Znam da to prolazim zadnji put...A prebrzo je, u nekoliko mojih životnih okretaja, prošla ta nevina vrtnja.
I pogledala sam u drugu, koja mi više ne sliči djetetu, jer dobivajući obrise žene, dobiva obrise nekih drugih priča. Puno ozbiljnijih ali i lomljivih. Znam da ima čvrsto uporište u sebi..u meni...nadam se da će dobro centrirati i ne gubiti fokus. Nadam se da će uspjeti vidjeti sve nijanse, osvijetliti kada treba i oštriti snažno...
.......
Kada mi je rekao da je sanjao da slušamo ploče, kupio me tim snom. Šuštavi zvuk starih ploča, nešto je što ima učinak spella na mene. Čarolija pucketanja i šuškanja, fluidno mi je izmaknula iz prstiju već duže vrijeme.
Da, ako ću s nekim slušati, slušat ću ih s tobom. Za slušanje ploča ipak je potrebno odabrano društvo, određeno vino i tišina kakvu rijetki znaju. Dok sam razmišljala o klimavom zubiću, na spomen šuškavih ploča, moje srce se ponovo omotavalo onom čipkastom koprenom nevinosti, topline i čežnje. Za koju sam mislila da je zauvijek nestala . Tim snom je kupio i nekako stavio sa strane, sve moje nedostajanje, sve lomove oko naših ispreplitanja oko posla i emocija, oko moje nevjere da stvari mogu tako funkcionirati.
Jer..dugo nisam znala kako da nađem put kroz prepletenost takvu, u kojoj se gubi svaki trag, gdje počinje posao, a gdje ljubav. A mislila sam da se stvari moraju dijeliti i stavljati u granice istih. A sada ih više ne može otpetljati niti jedna ruka. Odličan smo tim..rekla sam mu. Mislim da je mnogo utjecao na mene, svojom vjerom u moje riječi.
Nije posumnjao niti jednom. Nije pokleknuo ili mijenjao niti slova. Hrabro je urednički stajao uz mene, kada sam ponekad posumnjala i zapitala se...koliko riskiram, da li je moja odluka ispravna? Nije me cenzurirao, bio je postojan u svojoj odluci, da se isprepletemo u svemu. I po cijenu posljedica.
........
Učinila sam neke stvari zato što ponekad u životu jednostavno moramo izabrati. A kada biraš, biraj do kraja. Bez straha sam ulazila sve dublje u svoju hrabrost, odlučnost, možda i rizik, što svojim riječima, razmišljanjem i kritikom, pišem o stvarima kojih se mnogi boje, koje nitko ne želi reći, koje će me možda koštati i za koje ću možda morati platiti cijenu. Ali...to je moj put i ja ne mogu protiv svoje biti, esencije, protiv sebe. Ne žalim niti trenutka, ne žalim niti slova.
I znam da sam kupila samu sebe. Cijelu i napokon otkrivenu do ispunjenja.
Odluke koje mijenjaju život, donose se u trenutku. Nije to poseban trenutak mističnog prosvjetljenja, nije to trenutak odrađen mnogim razmišljanjima, sa puno umovanja i analiza. To je jedinstveni trenutak poznavanja svoje snage, hrabrosti..ljubavi prema onome što jesi. Trenutak kada se diviš...prilici koju ti daje život i koju prepoznaješ..vidiš svakom svojom stanicom....
Sada znam..da sam napokon kupila svoje davno zaboravljene snove..
- 20:01 -
Komentari (12) - Isprintaj - #
