petak, 19.10.2012.
Sjaj, boje i nagost
Uvijek sam tražila taj neki sjaj i obično sam bila uspješan tragač
Pronalazila sam ga u nečijim očima, vjetru, stihu i rukama koje grle
Pronašla sam ga nakon mukotrpnog traženja i predivnog samozavođenja u sebi samoj
U svojoj sjeni od koje sam predugo bježala
Duša najljepše sjaji...
Uvijek sam tražila boje
I slijepo i beskompromisno vjerovala da su u svemu, svima, ispred, iza, u, onkraj...
Bila sam onaj koji vjeruje da svaka riječ, misao i slovo posjeduje onu neku sasvim svoju boju
I da svačije oči, uz onu vidljivu svima, imaju i onu neku dublju koja se krije tako vješto
A tu tajnu treba otkriti..ili ne?
I u svim tim traganjima, nemirima , slobodnim padovima , ogoljenjima
U svim čežnjama za onim komadićem neba koji stalno nedostaje i kojeg moram imati i u najvećoj nagosti slobodnoj od sebe same
Usudih se odbaciti sjaj i boje i vidjeti što ostaje
Usudih se odbaciti svoje misli, riječi i odjeću duše
Zaroniti tamo gdje nikada nisam bila
U nagosti do kostiju...u kamenu bez boja
U granama bez sjaja i blještavila
U šumu vjetra koji ostavlja dušu...bez svih nepotrebnih slojeva
A grane su postajale sve ljepše
Krhke a tako snažne u svojoj nagosti
I shvatih da i kosti mogu zaslijepiti
Polomljeno nježne, jesenje obojanih boja
I ogoljenost nije ranjivo rasipanje u prah koji nestaje plamteći strahom
Ono nije nagost od ljepote
Ono je nagost u sjaju
- 16:28 -
