subota, 02.10.2010.
Stagnacija ili...
Nekako mi se čini zadnje vrijeme da mi je život poput vlaka na kolodvoru i stoji....ne miče se, ne kreće.Vrijeme prolazi i sve stagnira a toliko stvari moram dovršiti, mnoge započeti...a okolnosti su takve da mi ne dozvoljavaju.Nestrpljivo i pomalo već mahnito tražeći odgovore zašto je sve nekako stalo, počinjem se polako miriti sa novonastalom situacijom.Obično se stvari počinju događati kada izađemo iz grča i prepustimo se.Možda je ovo vrijeme tišine,poniranja u sebe i svoju nutrinu...Kada nam se čini da sve oko nas stagnira, da se ništa u onom vanjskom svijetu ne dešava i ne pokreće, mislim da je to vrijeme kada se stvari intenzivno događaju u nama, u našem unutarnjem svijetu.Ne želimo se u potpunosti pustiti, prepustiti velikim i korjenitim promjenama, ne želimo čuti, vidjeti i dodirnuti sebe, tražimo potvrdu u vanjskom svijetu umjesto uvijek u nama samima...bez obzira na druge i njihovo viđenje stvari.
Put se nazire, maglovit je , imam puno prepreka, mnogo zavojitih i mračnih stranputica, ali znam da je to zbog nekog višeg cilja.U daljini je sunce , vidim ga.Sunce je cilj, moji snovi i bolji život, život kojem težim.Stagnacija je samo učenje strpljenju a mislim da je ono jedna od dragocjenih vrlina, vrlina koja nas vodi prema mudrosti.Naučiti čekati...jedna od važnijih lekcija u životu, ali čekati budno i svjesno, promatrati i pratiti, da bi dočekali najljepše životne prilike, kao i došli do onog što zaista jesmo.Ja u svojoj najvećoj ljepoti, koje sam svjesna i koju prihvaćam takvu kakva ona uistinu jest.
- 22:37 -
