subota, 16.10.2010.

Čarolija glazbe

Svima nam ponekad u životu dođe period umora, apatije, bezvoljnosti ili zasićenja nekim stvarima . Nedostatak energije, poleta , najradije bi da nas svi ostave na miru.Željni smo tišine i mira i ne možemo se dosjetiti niti jedne jedine stvari na svijetu koja bi nas podigla iz tog mrtvila.Za mene je glazba glavni pokretač, ono što me podiže u takvim i sličnim situacijama.Trenutno se osjećam poput iscjeđene spužve ali kada čujem npr. ovu pjesmu ne mogu a da ne počnem skakutati...i svijet mi izgleda puno ljepši.Također neke pjesme vežem uz određene periode u životu, situacije, ljude koji su mi bili ili još uvijek jesu dragi...osjećaji, mirisi i slike iz nekih davnih vremena, kao iz nekih drugih života.Glazba je zaista čarolija...oživljava uspomene, liječi nas kada to trebamo, podiže nas iz mrtvila , vraća životnu radost. Prenosi duboke i važne poruke mira i ljubavi.Služi kao podsjetnik na ludu i divlju mladost.Sa širokim osmijehom na licu , slike bljeskaju u meni... Dobro nam dođe i da se ponekad isplačemo, onako iscjeljujuće ,da bi nam poslije bilo lakše i bolje...Ovu volim poslušati nakon roditeljskog sastanka u školi moje kćeri, kada ogorčeno shvaćam da se ništa bitno ne mijenjaA ovu kada želim otići i razbistriti misli...Kada me stisne surova stvarnost ali znam da moram i želim dalje, pustim si...Uglavnom, glazba uistinu jest čarobno sredstvo, uvijek dostupno, besplatno, preobražavajuće, uvijek s nama, poput najboljeg prijatelja..

- 22:46 -

Komentari (6) - Isprintaj - #

subota, 09.10.2010.

Životna radost ili...male stvari

Kriza je svuda oko nas, to je nepobitna činjenica.Nezaposlenost, neimaština, korumpirano i licemjerno društvo, laži koje nam prodaju sa svih strana...teško je pobjeći od surove realnosti.Ogorčenost, ljutnja, tuga i bol mnogih ljudi koji to nisu nikako zaslužili.Mislim da je također oko nas i u nama zavladala i još jedna kriza- kriza životne radosti i neprimjećivanja svakodnevnih, malih ali dragocjenih stvari.Kada ste zadnji put osjetili iskrenu i potpunu životnu radost...radost što ste živi i bili uistinu zahvalni na tome...Posao, novac, luksuzna kuća ili stan, najnoviji i najskuplji auto , nisu nikakva garancija. Naravno da je novac neophodan za život, ne želim da me netko krivo shvati, ali želim govoriti o nečem drugom.Kao da smo potpuno otupili za primjećivanje i uživanje u nekim ljepotama.One su svuda oko nas.Samo pogled na prekrasnu prirodu u ove dane jeseni, na predivan splet boja, mirisa i okusa, samo je jedna stvar koja mi oduzima dah...osjećam se živom.Gledam u krošnje i osjećam životnu radost.Osmijeh mog djeteta koji me preplavljuje ljubavlju , razgovor, druženje i smijeh sa dragim ljudima u životu , prekrasne su i neprocjenjive stvari.Glazba, koja nam je danas dostupna više nego ikada, kao i mnoštvo divnih knjiga na dohvat ruke...Trenuci sreće koji ostaju u sjećanju,zbog osjećaja koji je bio vanserijski, neusporediv....zastanimo za trenutak i razmislimo o stvarima koje nas uistinu usrećuju i koje nam daju životnu radost. Da li više uopće možemo to osjetiti ili su nam duh, kao i naša osjetila , potpuno otupili za doživljavanje takvih stvari.Udahnimo., dodirnimo, poslušajmo, pogledajmo oko sebe...ali učinimo to sa budnošću i zahvalnošću.Nađimo ljepotu u malim stvarima, u trenucima ushićenja, zanesenosti, uzbuđenja, što smo ovdje i što je svaki novi dan , još jedna prilika za mnoge stvari.Svaki dan je još jedno iznenađenje....što ćemo naći u zatvorenoj kutiji, ovisi samo o nama samima. Otključajmo svoje srce i pustimo da nas obuzme životna radost. Kod svakoga od nas osjećaj će izazvati nešto drugo, nije niti bitno, bitno je okrenuti se, početi napokon primjećivati.Djeca znaju kako, a mi smo zaboravili....prisjetimo se...Čarolija je svuda oko nas...

- 00:57 -

Komentari (6) - Isprintaj - #

utorak, 05.10.2010.

Ljutnja kao prijateljica

U zadnje vrijeme ljutnja mi često dolazi. Vrlo dobro znam da ljutnja izjeda, koči nas da usmjerimo energiju na nešto kreativno ili konstruktivno, blokira nas i ne dopušta nam da krenemo dalje.Nekako mi se čini da je mnogo ljudi jako ljuto. Ljutimo se na državu, na vladu i ljude u njoj, na nepravde koje se svakoga dana događaju, na nezaposlenost kao i na institucije koje ne obavljaju svoj posao kako bi trebale. Najviše me razočaralo pa i rastužilo, što je i ovaj blog u zadnje vrijeme postao mjesto prepucavanja, svađa , pa čak i beskrajnog vrijeđanja.Mislim da je ovo mjesto zamišljeno kao mjesto kreativnog izražavanja i spajanja ljudi koje veže bar jedna zajednička strast tj. ljubav prema pisanju, a neke možda i više od toga, slične ideje, interesi...mjesto gdje se sklapaju prijateljstva ili razmjenjuju mišljenja.Ljutnja je destruktivna ali može biti i pokretačka sila, energija.Zavisi prvenstveno od toga kako ju doživimo i kuda ju usmjerimo.Sjetila sam se kako mi je jedna draga osoba jednom prilikom rekla kako mi ljutnja može biti jako dobra prijateljica koja mi želi nešto važno reći. Dugo sam tada razmišljala o njenim riječima.Da li se možda u ljutnji prema nekome krije u nama i ljutnja prema nama samima...možda smo krivo procijenili ljude ili situacije, donijeli odluke koje su se pokazale kao pogrešne, nismo slušali svoj unutarnji glas već druge , samo su neke od mogućnosti...Svaki put kada se jako ljutimo na nekoga , trebali bi si postaviti neka pitanja. Činjenica je da mi sami kreiramo svoj život, donosimo odluke, biramo puteve , biramo ljude koje ćemo prihvatiti u svoj život. Sve je na nama samima. Zbog toga nam ljutnja može biti jako dobra prijateljica za preispitivanje sebe, za učenje i za osobni rast i razvoj. Pretvoriti ljutnju prema nekome u suosjećanje...jedan nivo svijesti kojeg i sama pokušavam dostići . Zbog sebe i onog što jesam, što želim biti. I zbog toga biram da mi ljutnja bude prijateljica . Prijateljica koja će mi možda često puta i na najbolnije moguće načine ali potpuno iskreno reći stvari o meni samoj...bez zadrške, bez okolišanja, beskompromisno i brutalno iskreno.I zato ne bježim više od nje...ljutim se da nađem odgovore o sebi.

- 22:17 -

Komentari (9) - Isprintaj - #

subota, 02.10.2010.

Stagnacija ili...

Nekako mi se čini zadnje vrijeme da mi je život poput vlaka na kolodvoru i stoji....ne miče se, ne kreće.Vrijeme prolazi i sve stagnira a toliko stvari moram dovršiti, mnoge započeti...a okolnosti su takve da mi ne dozvoljavaju.Nestrpljivo i pomalo već mahnito tražeći odgovore zašto je sve nekako stalo, počinjem se polako miriti sa novonastalom situacijom.Obično se stvari počinju događati kada izađemo iz grča i prepustimo se.Možda je ovo vrijeme tišine,poniranja u sebe i svoju nutrinu...Kada nam se čini da sve oko nas stagnira, da se ništa u onom vanjskom svijetu ne dešava i ne pokreće, mislim da je to vrijeme kada se stvari intenzivno događaju u nama, u našem unutarnjem svijetu.Ne želimo se u potpunosti pustiti, prepustiti velikim i korjenitim promjenama, ne želimo čuti, vidjeti i dodirnuti sebe, tražimo potvrdu u vanjskom svijetu umjesto uvijek u nama samima...bez obzira na druge i njihovo viđenje stvari.Put se nazire, maglovit je , imam puno prepreka, mnogo zavojitih i mračnih stranputica, ali znam da je to zbog nekog višeg cilja.U daljini je sunce , vidim ga.Sunce je cilj, moji snovi i bolji život, život kojem težim.Stagnacija je samo učenje strpljenju a mislim da je ono jedna od dragocjenih vrlina, vrlina koja nas vodi prema mudrosti.Naučiti čekati...jedna od važnijih lekcija u životu, ali čekati budno i svjesno, promatrati i pratiti, da bi dočekali najljepše životne prilike, kao i došli do onog što zaista jesmo.Ja u svojoj najvećoj ljepoti, koje sam svjesna i koju prihvaćam takvu kakva ona uistinu jest.