medium coeli
|
kada bi mogla izabrati mjesto gdje ćemo se prvi put sresti, sjedila bih na autobusnoj stanici koja se zove Raketa, negdje poslije Irkutska i promatrala šarene fasade drvenih zgrada, bila bih jug koji se traži u balansu na suprotnoj strani ravnoteže da postane svijet. kada bi mogla izabrati mjesto gdje ćemo se prvi put sresti, ti bi nosio kilometre snijega u velikom ruksaku na leđima i okus domaće votke na usnama, crtao bi vlakove na ćirilici kako prolaze i sanjao sibirske lasice na slobodi, ti bi bio sjever koji se opisuje vlastitom kružnicom tražeći središte sebe da postane svijet. pratili bi jata ždralova kako putuju u letu za srećom i puštali da nas nosi ista lakoća vjetra na kojoj lebde njihove krila, bili bi posve prazni od pitanja i vjerovali da put poznaje sebe kojeg trebamo slijediti. na stanici bi se tek mimoišli pogledima držeći u rukama karte istog smjera. susreli bi se na obali jezera i pod ledeno sunce sjeli na golu zemlju jedno pokraj drugog. satima bi sjedili tako, gledali u nebo i bez riječi slušali disanje ptica. dlanovima bi prinosili vodu usnama i pili, zamišljali bi da su u njoj netaknuti vrhovi planina. čekali bi bez očekivanja da jata promijene formaciju odsjaja na površini istopljenog leda. ispirali bi se dugo svatko od dotrajalosti svojih potraga i ostali stajati bosi i čisti. tad bi se po prvi put susreli pogledima i vidjeli jedno drugo kakvi sami sebe vidjeli nismo, a ždralovi bi poletili dalje istoku i odnijeli dugovječnost nekim drugim potragama za svijetom. mi bi ostali na obali dočekati mrak kojim bi isplovili na jezero i onda bili lagani povrh vode. kao val brojali bi zvijezde između obala i pogledima lebdili kao klizaljkama kroz mrak, upisujući naša sazviježđa u polarno nebo, postajali svijet. |
good vibes ilitiga morska
|
jutros se budiš u moru, ne misliš na disanje i širokim pokretima roniš. zadržavaš dah koji nisi znala da imaš, napuhuješ obraze i ispuštaš balončiće. kosa ti se podiže prema gore i glasno se smiješ kontra gravitacije. onda tek otvaraš oči širom i prepuštaš se cijela dok gledaš kroz more. vidiš kristalnu zelenoplavu prozirnost i svjetlost kako se igra paukovih mreža. negdje daleko u daljini, dalje od tvoje dioptrije, slutiš poteze tamnomodre i stjenovita korijenja otoka. mjehurići ti se razbijaju o lice i petljaju u trepavice, dok se katapultiraju na površinu. na usnama ti sol izgriza obrise zime sa rubova i sve nepotrebno za reći skuplja trpko na dnu jezika. onda te preplavi iznenada onaj osjećaj jurećeg spuštanja niz tobogan i zraka na koži prije pljuska u more. granice oko tebe nestaju i sve što te okružuje je bestežinska lakoća nezaustavljivih prostranstava. glava ti je lagana i svježa, pronašla si ono sjećanje kako se doživljava sloboda. na nepcu mirisi morskih trava, okus tišine i treperenje sunca, sunovraćeno niz stijene kao istopljeno nebo prekriva ti bonacu nad glavom. zaranjaš dublje dok ne dodirneš dno i onda guraš dlanove u žale i sakupljaš vrtloge pijeska na vrhovima dodira pod noktima. oko tebe je samo kristalna prozirnost, ti si samo lakoća morskih struja u gibanju. ... jutros si se probudila velikih pluća i slanih udaha, negdje u sebi osjetila kako još sneno i plitko udiše ljeto i udiše proljeće. povjetarac ti ulazi kroz prozor, počinje dan, otvaraš more i listaš valove. |
anemija
|
prozori se uvlače u krevet pred vjetrom zajedno smo ljubičaste oči u podmorju snova pogledi su nam budni dodiri dlanova tanki na zidovima napuštenih hodnika mirisi neviđenog kao celofanske mape ispisane braillovim pismom šušte nam pod prstima ispod površine dna brazde vakumiranog mraka pamte disanje svjetlosti među rastvorenim zidovima osjećaji su nam suhi i ispucali od bure u ogoljelim otkucajima srca bride na licima zatvorenih škura crnozeleni izrazi tmine u praskozorja sunca kao ogrebotine na nebu pometenih zvijezda koje nikada nisu postale želje krvari obećanje da postoji sjaj |
ethereal (ili nemiri)
|
ponavlja se gibanje svjetlosti na periferiji mimo mene vide moje oči na staklenim vratima nikog i ništa sa svake strane ispjeskarena stvarnost kao izmaglica između unutra i van različite vibracije frekvencije svjetlosti taru se u međuprostoru ponavlja se flash i odjeci |
zemlja obećana
|
postoji mjesto na koje odlazim kada su oluje u pješčanim satovima mojih očiju prebudne za san omatam se haljinama nomadskih duhova i obujem stopala u bosonoge poglede kojim ću se previdjeti preko tjesnaca uskog kao nevinost izgorjeti kao meteorit na rubu majmunskog uma kao neizuštena želja postati zrak u kojem nema mjesta za prazninu kada sam dijete velike pustinje i oceanskog oceana u kraljevstvu zapada na jugu sve strane svijeta u opojnim mirisima lula naći će me u oblacima dima kako ispijam kapljice vode kao šafran ovdje sam neprimjetna podsvjesna misao na izlizanoj ruti svakodnevnog uma u metežu zenita sjena izgubljena na trgovima mudrosti i tržnicama stoljeća zapisana s desna na lijevo zaboravljam se postojati ono-kontinentski kao sjaj neba objedinjen u suncu sažimljem se sva u gledanje, tamo mi naga duša pogledima poput ogledala odbija korake ulica natrag pred sebe gradi labirint beskraja nepostojanosti lutanja između vode i vatre kao avatar zemlje klizim poput zrake sunca okretanjem planeta prelamam oštrice stvarnosti na uglovima gdje vrebaju snovi i istine uvijek nanovo zaokrećem mekša ispod kapaka trebam pronaći središte ovog svijeta u kvadratu voda – vatra – zrak - zemlja pronaći ravnotežu kruga za snovitost i budnost prebrajam zrnca pijeska u pustinje i kapljice suza u oceane sve dok ne postanem potpuna bonaca među njima, sjecište u kom je ništa zemlja obećana |
duhovi na nebu
|
Divided Sky, Phish -ovo je moja najdraža stvar na svijetu, zato jer zvuči onako kako sve - jest ponekad i nije sve kako treba ponekad vidimo nešto što ne treba onda kad ne treba i svijet se izokrene u halucinacije sjećanja ... i govoriš si da prekasno je za umišljanja promišljanja razmišljanja poklonila si grad nekom drugom za rođendan snove koji nikada ne bi postali drugačije valovite poglede na slobodan svijet poklonila si bez omota ili mašte od srca tek tako ... i govoriš si da je sve onako kako je iako znaš da ponekad i nije onako kako treba, i da je prekasno za premišljanja |
standstills
|
želiš crtati na svili put od koraka bez tragova prosute kao zrna riže u kosim pogledima snijega koji se istapa u rijeke neiscrtane na mapama gdje ćeš tražiti onda kada odlučiš pronaći Sebe tamo gdje slutiš da jesi dok slutiš gdje nisi ipak jesi, i tada vjetrovi u kistovima života donose kišu donose sunce na poljima pamuka čekati glasnike dudova svilca stajanje je u mjestu, tišina je u hladnim njedrima. |
mogli smo ništa nikad uvijek sve ništa uvijek nikad sve smo mogli, znaš...
|
ET MAINTENANT by Grégory Lemarchal (May 13, 1983 - April 30, 2007) znaš, moglo je sve biti i drugačije, čini se, mogli smo imati i mnogo više da je sve bilo više nego što jest; znaš, mogli smo imati onoliko kao dovoljno da je jednako onom 'više' kojeg u svemu traži vječno traganje; znaš, mogli smo imati sve koje smo sanjali snovima bez lica vjerovati neupitno, zauvijek, ili više nego sad; znaš, moglo je sve biti i drugačije, čini se, znaš, mogli bismo sada umrijeti misleći da je sve moglo biti kako nije, mogli bi sad umrijet, jest, ako je moglo, zašto nije? a ? , znaš, mogli smo imati i puno manje od nedovoljno koje još uvijek čuvamo sakriveno od svijeta kao nedosanjan san u sobi u kojoj nam srce kuca; znaš, mogli smo imati niti toliko kao snove koji vrijede živog sentimenta da ih čuvamo i dalje, bez riječi ili pitanja, neostvarene ili uopće; znaš, mogli smo imati ništa pored onog što bi tada bilo dovoljno, možda mnogo više nego što je sad; znaš, moglo je sve biti i drugačije, |
izbrisane strane svemira
|
April Come She Will na tvom jastuku spavaju vlakovi zaustavljeni u snovima od tundre kompasi bez kazaljki ćute miris mahovine kao izgubljeno slovo azbuke nad kojim će se pomračiti sunce onda kad džepni satovi svih bezimenih bespuća u istom trenutku zastanu da otkucaju prvi dan augusta na kraju svijeta raspeta tvoja šatra mekana je poput mraka u bijegu od eklipse posljednje zalihe svjetla lupkat ćeš prstima kao ritam srca o napukle stijenke leda tražeći kristalne odsjaje sebe spoticat ćeš se u razlomcima dijeliti na decimale nikad dovoljna za cjelinu sa bilo koje strane točke vidjet ćeš drugi kraj ravnoteže u daljini bez riječi i ćutke kao zaustavljene vlakove koji spavaju na tvom jastuku puštat ćeš svemir da teče kroz tebe, šuteći ti uvijek nanovo da ne postoje srca od tundre koja pamte miris mahovine (osim tvog kad čeka proljeće, znat ćeš) |
faceless in cyberspace
|
linija između nas fina je. prozirna od kilometara, sekundi i minuta, svjetova. dijeli nas od poznanika na neznance koji se poznaju. stojimo, svaki na svojoj strani, nestvarnog svemira. dišemo, svaki na svojoj strani, stvaran zrak. imamo nevidljiva tijela koja osjećamo riječima. imamo bezbojne oči kojima slušamo dodire. imamo nečujne glasove u obliku slova. imamo previše misli koje izgovaramo prstima. naš ritam srca je ishitrena interpunkcija. naša stvarnost je usamljena maštarija. naša budućnost je svjesna halucinacija. naše sada je procjep između vremena. naša istina je naša praznina. u nju slijevamo svoja nepomična jezera kao slapove koji ne znaju teći drugdje. između nas je fina linija, ona je horizont jednog mora koje spaja naše daleke obale kao čulima. gdje nemamo lica, imamo li posljedica? hej!, podivljala olujo!, zavaraj se vjerom u vječnu bonacu ako možeš... ...prestati postojati. |
wasting time
|
mogla sam gledati samo u pod pretvarajući se da sam uho čula sam kako zatvaram vrata kroz koja sam se išunjala daleko od emotivnog prisustvovanja u ovom besmislenom diskursu ničega kada sam se prepustila riječi su mi bile na stranim jezicima a misli odsutne od glasova koji se u značenjima mimoilaze opstajući netaknuto isti samo za sebe kroz zatvoren prozor na ulici ne znamo opisati zimu u zraku, ti imaš kose poglede, ja imam koso srce, mi se ili križamo ili ne susrećemo uopće (nema se tu više šta reć) |
tiedying
možeš li pogledati, iza mojih leđa rastu crveni tulipani i vjetrenjače izranjaju iz preoranih bespuća željenja opisujući krugove u tkanju neba strujama zraka navode vjetrove u hangare misli fetusi ostvarenja donose kolijevke u koje će se poleći polumraku protkanom prašinom svježine beskonačnosti svemira koji iza mrtvog kuta naših pogleda pronalazimo jedno za drugo kako postoji u nama oči nam naviru u susret nabujale od slika kotrljaju nas nevidljive gdje se susrećemo u jedno sjajevi prošlosti vrtlozima izrastaju u budućnost opisujući nas u središtima zastale u isprepletenim pogleda kao u ogledalima pod svjetlosti zjenica čitamo se nepoznate jedno drugom izgovaramo jezgru svemira naglas, kao cjelovitost kružnice svake jedinke stopljena u zagrljaj je kugla, možeš li pogledati prema gore toplo je i sjajno plavo između nas, vidiš li sunce? |
lutrija
|
zidovi oko tebe su svjetloplavi kao nebo odbijaš se o njih kao nesvezan balon zamišljaš oblake šuškave kao meko prostranstvo za padanje anti-geometrijsko gimnasticiranje ničega ničim nigdje na jeziku ugrizaš vonj ustajalog vremena u pamćenje zaboravljene prilike kao vodeni pečati ostaju pod prstima drugačiji dodiri kojim dišeš pod vodom oble mjehuriće kao zlatne ribice na slobodi iza staklene stijene u njima zaokruženo pitanje tko će ispuniti tvoje želje |
događaj osjećaja
|
znaš li onaj trenutak stajala sam na balkonukada se rodi nada? dogodio mi se držala čašu vina u ruci zapalila cigaretu slušala ovu pjesmu pomislila na tebe nasmiješila se vjetar je puhao s juga privila sam tijelo uz vrata zaklopila oči kap kiše kanula mi je na dlan i tada se negdje u meni stvorio taj osjećaj da sam baš tu gdje biti treba kada se rađa nada, dogodio mi se taj trenutak kada se rodi nada, znaš? čudesan osjećaj. 29.12.2007. 2:45am, b kao balkon |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
PAMETNE: i u letu i u boji i naopačke
sve nijanse koje ne primjetimoipak postoje.
***
ako imaš hrabrosti za pitanje, imaj i za odgovor
***
jedino treba odlučiti: mrziti ili ne mrziti cijeli svijet?
***
ja nisam baš za lažni moral; više sam za nemoral.
***
prelako je ovih dana svemir uzeti zaozbiljno, stvarno.
***
jer kada se i posljednje laži obistine, preostat će nam jedino istina.
***
moja prostranstva su moji zatvori.
***
voljeti... dovoljno ili ne?
dovoljno, kako nije. kad nije.
***
opstati! ah, kako zabavan
zadatak.
***
on je čovjek koji će reći:
'ti si kao ocean'.