|
kada bi mogla izabrati mjesto gdje ćemo se prvi put sresti, sjedila bih na autobusnoj stanici koja se zove Raketa, negdje poslije Irkutska i promatrala šarene fasade drvenih zgrada, bila bih jug koji se traži u balansu na suprotnoj strani ravnoteže da postane svijet. kada bi mogla izabrati mjesto gdje ćemo se prvi put sresti, ti bi nosio kilometre snijega u velikom ruksaku na leđima i okus domaće votke na usnama, crtao bi vlakove na ćirilici kako prolaze i sanjao sibirske lasice na slobodi, ti bi bio sjever koji se opisuje vlastitom kružnicom tražeći središte sebe da postane svijet. pratili bi jata ždralova kako putuju u letu za srećom i puštali da nas nosi ista lakoća vjetra na kojoj lebde njihove krila, bili bi posve prazni od pitanja i vjerovali da put poznaje sebe kojeg trebamo slijediti. na stanici bi se tek mimoišli pogledima držeći u rukama karte istog smjera. susreli bi se na obali jezera i pod ledeno sunce sjeli na golu zemlju jedno pokraj drugog. satima bi sjedili tako, gledali u nebo i bez riječi slušali disanje ptica. dlanovima bi prinosili vodu usnama i pili, zamišljali bi da su u njoj netaknuti vrhovi planina. čekali bi bez očekivanja da jata promijene formaciju odsjaja na površini istopljenog leda. ispirali bi se dugo svatko od dotrajalosti svojih potraga i ostali stajati bosi i čisti. tad bi se po prvi put susreli pogledima i vidjeli jedno drugo kakvi sami sebe vidjeli nismo, a ždralovi bi poletili dalje istoku i odnijeli dugovječnost nekim drugim potragama za svijetom. mi bi ostali na obali dočekati mrak kojim bi isplovili na jezero i onda bili lagani povrh vode. kao val brojali bi zvijezde između obala i pogledima lebdili kao klizaljkama kroz mrak, upisujući naša sazviježđa u polarno nebo, postajali svijet. |