kada bi mogla izabrati mjesto gdje ćemo se prvi put sresti,
sjedila bih na autobusnoj stanici koja se zove Raketa, negdje poslije Irkutska
i promatrala šarene fasade drvenih zgrada,
bila bih jug koji se traži u balansu na suprotnoj strani ravnoteže da postane svijet.
kada bi mogla izabrati mjesto gdje ćemo se prvi put sresti,
ti bi nosio kilometre snijega u velikom ruksaku na leđima i okus domaće votke na usnama,
crtao bi vlakove na ćirilici kako prolaze i sanjao sibirske lasice na slobodi,
ti bi bio sjever koji se opisuje vlastitom kružnicom tražeći središte sebe da postane svijet.
pratili bi jata ždralova kako putuju u letu za srećom
i puštali da nas nosi ista lakoća vjetra na kojoj lebde njihove krila,
bili bi posve prazni od pitanja i vjerovali da put poznaje sebe kojeg trebamo slijediti.
na stanici bi se tek mimoišli pogledima držeći u rukama karte istog smjera.
susreli bi se na obali jezera i pod ledeno sunce sjeli na golu zemlju jedno pokraj drugog.
satima bi sjedili tako, gledali u nebo i bez riječi slušali disanje ptica.
dlanovima bi prinosili vodu usnama i pili, zamišljali bi da su u njoj netaknuti vrhovi planina.
čekali bi bez očekivanja da jata promijene formaciju odsjaja na površini istopljenog leda.
ispirali bi se dugo svatko od dotrajalosti svojih potraga i ostali stajati bosi i čisti.
tad bi se po prvi put susreli pogledima i vidjeli jedno drugo kakvi sami sebe vidjeli nismo,
a ždralovi bi poletili dalje istoku i odnijeli dugovječnost nekim drugim potragama za svijetom.
mi bi ostali na obali dočekati mrak kojim bi isplovili na jezero i onda bili lagani povrh vode.
kao val brojali bi zvijezde između obala i pogledima lebdili kao klizaljkama kroz mrak,
upisujući naša sazviježđa u polarno nebo, postajali svijet.
Post je objavljen 28.01.2008. u 14:31 sati.