|
postoji mjesto na koje odlazim kada su oluje u pješčanim satovima mojih očiju prebudne za san omatam se haljinama nomadskih duhova i obujem stopala u bosonoge poglede kojim ću se previdjeti preko tjesnaca uskog kao nevinost izgorjeti kao meteorit na rubu majmunskog uma kao neizuštena želja postati zrak u kojem nema mjesta za prazninu kada sam dijete velike pustinje i oceanskog oceana u kraljevstvu zapada na jugu sve strane svijeta u opojnim mirisima lula naći će me u oblacima dima kako ispijam kapljice vode kao šafran ovdje sam neprimjetna podsvjesna misao na izlizanoj ruti svakodnevnog uma u metežu zenita sjena izgubljena na trgovima mudrosti i tržnicama stoljeća zapisana s desna na lijevo zaboravljam se postojati ono-kontinentski kao sjaj neba objedinjen u suncu sažimljem se sva u gledanje, tamo mi naga duša pogledima poput ogledala odbija korake ulica natrag pred sebe gradi labirint beskraja nepostojanosti lutanja između vode i vatre kao avatar zemlje klizim poput zrake sunca okretanjem planeta prelamam oštrice stvarnosti na uglovima gdje vrebaju snovi i istine uvijek nanovo zaokrećem mekša ispod kapaka trebam pronaći središte ovog svijeta u kvadratu voda – vatra – zrak - zemlja pronaći ravnotežu kruga za snovitost i budnost prebrajam zrnca pijeska u pustinje i kapljice suza u oceane sve dok ne postanem potpuna bonaca među njima, sjecište u kom je ništa zemlja obećana |