Iz Beograda ...
Volim navečer izaći u neki restoran na večeru, ispričati se s prijateljima i provesti ugodnu večer uz laganu glazbu.
Prepuno kafića, splavova, restorana na sve strane. Samo treba odabrati pravi.
Nekad sam izlazila u one jeftinije, gdje su se skupljali mladi. Znalo se, dečko ima novaca za deset ćevapa i eventualno pivu. Zajedno bi bockali roštilj, ljubili se s čašom da što duže potraje, a kad bi cura rekla da neće luk, pola bi ispita položila. Drugi dio je bio kad priđu oni s košarom ruža i nude. Mladić bi pogledao, ponudio da kupi cijelu košaricu, ili bar jedan cvijet, a cura bi rekla ne, šteta je, uvenuće. On bi odahnuo, jer za taj cvijet nije imao novaca, a ne bi to priznao ni da ga na komade seku. Srkutao bi pivu, držali se za ruke i slušali glazbu.
Onda je došlo neko vrijeme kad smo samo gledali lijevu stranu jelovnika, odabrali hranu koja nam se dopada i slušali neku brzu glazbu ...
Potom smo gledali desnu stranu jelovnika, i često naručili samo piće, glazbu nismo ni primjećivali
Sad je drugačije, izlazi se rjeđe, obično se vode prijatelji koji su doputovali, u Skadarliju.
Odabereš jedan restoran, manje više, svi su isti, naručiš jelo i sad bi ti pričao ...
Šipak.
Dolazi glazba. Idu od stola do stola i svako naruči po pjesmu. Kad se počnu približavati mom stolu, panika. Što naručiti ?? Nema neke normalne pjesme gdje su svi sretni, zadovoljni, pričaju i raduju se životu. Ne pjesme su obavezno neke tugovanke, on pati, ona umire bez ljubavi, otišli tamo, vamo, pa ih nema. Sve same strave ... I ako im je tako teško što ne sjede u kući i tuguju nego se deru po kafanama ??
Pokušala sam iskreno naručiti što mi se dopada
-Tri ptičice iz gore, molim ...
-Ne može, mora romansa.
Prevarih se ja, naručim Zlatan prsten, lijepa pjesma. Kad počeše cijela me kafana gleda sažaljivo, jer taj otišao, a ja ga kao neka budala čekam.
Okrenem ja na M Kovača, Na tvojoj ruci prsten
-Što si navalila s tim prstenjem, muva me Glavnokomandujući, jer sad njega gledaju sažaljivo.
Okrenem na: Samo jednom se ljubi da svima udovoljijm, kad oni znaju samo DJakšića
Znaj da je varka da se samo jednom ljubi,
jer kad razum se budi prava ljubav je tu.
Muka me uhvatila.
Srećom neko mahnu evrićima i prekidoše moje preznojavanje.
Pojedosmo, popismo, kad ide druga tura pjevanja.
E, nećeš, mislim se ja. Tražim evriće od Glavnokomandujućeg, ali tako da vidi glazba, i oni preskočiš jedan sto, pa kod mene.
-Što ćemo za vas ... smješka se onaj s violinom. Ja se najsladje osmjehnuh, a cijela kafana bulji u mene otkriće tajne moje duše, prošlosti i još poneki tandrmoljak.
-Nađite me ...
Tražio me pola sata, i nije me našao.
Kako da me nadje, kad ni ja ne mogu da se snadjem u tim mnogobrojnim tugovankama za prošlošću.
Ma ja tugujem kad vidim kako živim i kakva me budućnost čeka, ali nema takva pjesma ...
Pozdrav svima iz grada na Savi i Dunavu i SRETAN USKRS!!
