AnaM

Možda se dogodilo, možda i nije, a moglo je...


Bile su prijateljice, povezivale najsitnije tajne, smijale se svojim nestašlucima i satima prepričavale doživljaje koji su se dogodili, a možda i nisu, osim u mašti.
Našle bi se na autobusnoj stanici, pretrčale ulicu, jurile u kafić kao da će on nestati ako zakasne i sekundu. Onda bi povjerljivo nagle glavu jedna prema drugoj i rafal bi počeo ...
Prepričavale su zgode iz škole, posla, svakidašnjicu preplitale s prošlošću. I tako iz dana u dan. Jednog dana Maja je zakasnila. Osmjehnula se prijateljici kao uvijek, i pretrčale su na semaforu jureći da dostignu zeleno svjetlo. U kafić su ušle kao obično, možda jedan sekund sporije, ali tko bi to primijetio. Glava uz glavu, osmijeh iščekivanja, i muk. Kao da su sve jedna drugoj ispričale i kao da nema više riječi, a onda polako, kao da ide kroz vodu, Maja je počela priča neku priču ni smiješnu ni tužnu, nešto što se dogodilo tko zna kad.
Barbara je pokušala unijeti živost u priču, ali Maja je skretala pogled. Gusta tamna kosa padala joj je na lice, oboren pogled. U istom trenutku stigla je kava i Barbarino pitanje o Marku, novom dečku Maje. Nespretno stavljena kava na stol, dvije ruke koje hvataju šalicu, i Majin rukav se podigao ... Na njemu velika modrica koja je već prelazila u ljubičasto, a do nje svježa ... Mahinalno je podigla pramen kose i oko oka još jedna.
Pokušala je objasniti.
-Udarila sam se, pala sam, modrice same izlaze.
Suze izdajice su napunile njene oči, i ušutjela je.
-On me voli, samo je ljubomoran ponekad.
-I što misliš da radiš ??
-Ne znam.
Stop nasilju bilo koje vrste.
Zaštitimo slabije ...
Pomozimo onima koji ne mogu sami ...